Žrtve Srebrenice u kandžama politike

Uoči 20. godišnjice genocida u Srebrenici srpski političari se i dalje opiru da prihvate ono što je činjenica potvrđena sudskim presudama, piše list Süddeutsche Zeitung.

“Tako i predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić odbijaju predloženu rezoluciju Vijeća sigurnosti koja bi trebalo da zabrani negiranje genocida. Srbijanski predsjednik Nikolić je od Rusije zatražio da uloži veto na tu rezoluciju.

Ivanić je izjavio kako je ta rezolucija “antisrpska” jer prešućuje žrtve među srpskim narodom, poginule tokom dejstava bošnjačke armije u regionu Srebrenice. U jednom govoru pred Generalnom skupštinom UN-a je generalni sekretar te organizacije Ban Ki Moon 2. jula ove godine priznao da UN snosi dio odgovornosti za masakr. “Grozna ubistva bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici zauvijek će ostati teret na savjesti međunarodne zajednice”, rekao je on”, prenosi Süddeutsche Zeitung.

Naravno da tvrdoglavost srbijanske vlade ne važi za cijelo srpsko društvo, piše u drugom članku ovaj isti list. Grupa aktivista organizuje u Beogradu akciju pod nazivom “#7000” za žrtve Srebrenice, prenosi Süddeutsche Zeitung.

“Ipak – nešto nije u redu ako jedini javni signal pomirenja iz Srbije predstavlja jedna “haštag” akcija. Zbog čega je proces pomirenja na prostorima bivše Jugoslavije tako težak? U Srbiji i BiH nema “privrednog čuda” kao u Njemačkoj nakon II svjetskog rata.

Nakon ubijanja i mrtvih, došlo je siromaštvo i nezaposlenost. Mladi odlaze u inostranstvo. U ovom nedostatku perspektive nacionalistički pokliči političara nailaze na odličan odjek.

Osim toga, Dejtonski sporazum nije donio samo mir, nego je i zacementirao etničke identitete.

Pitanje da li je neko Srbin, Bošnjak ili Hrvat određuje ne samo nečiju prošlost, nego i sadašnjost – u školi ili u organima vlasti. U takvoj klimi za mrtvima ne samo da se žali, nego oni postaju politička kaucija.

Tek mora da se podnese istina: u Srebrenici se desio genocid”, zaključuje list Süddeutsche Zeitung.

List Standard piše kako je Rusija podnijela svoj nacrt rezolucije i ne želi da se Srebrenica uopšte spominje. Inače, otkako je došlo do najvećeg ratnog zločina u Evropi nakon II svjetskog rata, taj događaj je postao predmet politizacije. Jedni pokušavaju da kroz podsjećanje na zločin instrumentalizuju žrtve, a drugi ga poriču ili umanjuju, piše Standard i dodaje kako je to vidljivo i kroz slučaj Nasera Orića:

“Orić je prije nekoliko sedmica uhapšen u Švicarskoj, ali je mjesto Srbiji, izručen u Sarajevo, gdje je dočekan kao heroj. “Sada Milorad Dodik može da kaže: oni slave zločince, što je razlog da se otcijepimo”, pojašnjava istoričar Nicolas Moll. Dodik se zalaže za secesiju Republike Srpske. Bošnjački intelektualac Enver Kazaz kritikuje to što se obilježavanje zločina u Srebrenici moglo otkazati da se Orić nije našao na slobodi. “Žrtve su potpuno politizovane, a smrt je postala politički faktor prvog reda”, tvrdi Kazaz. Bošnjačka politička elita koju vodi Bakir Izetbegović instrumentalizovala je genocid, kaže on: “To je ponižavanje žrtava od strane arogantnog političkog vrha.”

Polarizacija otežava diferenciran pristup, tvrdi i istoričar Moll. Skoro da nema onoga ko bi se usudio da kritikuje Orića, jer će među Bošnjacima biti okarakterisan kao izdajnik. Politizacija diskusije genocida vodi tome da sve ostale žrtve masovnih ubistava nisu više “prave”. S druge strane, nacionalističke elite Republike Srpske već desetljećima drže cijelo društvo kao taoca politike poricanja činjenica.

Kada je VRS 1995. zauzela Srebrenicu list Javnost je slavio “čišćenje mrlje sramote sa geografske karte”. Milorad Dodik danas govori o “najvećoj prevari 20. stoljeća”. On ne samo da sumnja u broj ubijenih, nego odbija da prizna genocid. “Dodik sve ovo koristi kako bi Bošnjake predstavio kao neprijatelje. Debata o Srebrenici je perfektan povod da kaže – oni nas ne prihvataju”, prenosi istoričar Moll”, piše list Standard.