Kolektivni centar za izbjeglice kod Modriče: Žive bez kupatila i vjere u budućnost

U Kolektivnom centru za izbjegla lica u Donjim Kladarima kod Modriče, u prerađenim prostorijama škole, 15 osoba godinama živi jedva spajajući kraj sa krajem, bez osnovnih uslova za život, bez kupatila, a u međuvremenu su izgubili i vjeru da će živi napustiti ovaj kolektivni centar.

Dva školska objekta odavno je nagrizao zub vremena, a na jednom od njih krov se raspada, dok u hodniku curi voda. Zidovi su negdje išarani, negdje prljavi, a u sobama koje su ranije korištene ostalo je smeće.

Sobe sadašnjih korisnika, 13 samaca i jedne dvočlane porodice, različite su, pa dok neke izgledaju kao da se u njima ne može živjeti, druge zahvaljujući trudu korisnika djeluju kao dom.

Lažna obećanja

U “školskom dvorištu” ekipa Anadolu Agency (AA) zatekla je stanovnike kolektivnog centra Ratka Kovačevića i Mirka Marjanovića, dok su na klupi igrali šah. Na pitanje kako žive i da li ima neko pomaže s gorčinom u glasu objasnili su da dobiju pakete za Božić i Vaskrs.

“Živim u sobi devet godina, a devet je živio drugi prije mene. Nikad nije okrečeno, nemamo ništa, nemamo da se sredi soba za stanovanje, samo produžetak, samo nam lažu”, kaže Ratko Kovačević (74), koji je izbjegao iz Laslova kod Osijeka.

Kaže da se ne može ni sjetiti koliko puta je išao u Modriču da potpisuje papire, jer je korisnicima kolektivnog centra u više navrata rečeno da će centar biti raspušten, a oni stambeno zbrinuti. Na početku je vjerovao i nadao se, ali je kako su godine prolazile nada izblijedila.

“Prije ću umrijeti nego što dobijem, ne možeš od lopova dobiti”, ogorčen je Kovačević.

Zbog problema sa srcem, svaki mjesec troši 20 KM na lijekove. Sam je, nema nikog od porodice.

“Nemamo mi ništa, čistoće nemamo, kupatilo nemamo. Sedam godina nemamo se gdje okupati”, kaže on.

Bez nade u bolji smještaj

U Donjim Kladarima koristi dvije prostorije. U jednoj boravi, a u drugoj čuva svoje namirnice. Sakuplja stari hljeb, suši ga da bi kasnije mogao jesti.

Mirko Marjanović izbjegao je iz Gradačca, a u Donjim Kladarima je duže od devet godina. Zdravlje ga služi, radi kada ga neko pozove pa uspije zaraditi dnevnicu.

“Zavisi sve od zdravlja, ako je čovjek zdrav onda ipak dobro je, ako nije zdrav – gotovo je”, kaže Marjanović.

Ni on ne vjeruje da će dočekati bolji smještaj, naročito jer su u ovom kolektivnom centru ostale samo stare osobe.

“Obećali su nama svima drugi smještaj, pa sad opet traže te papire da ispunjavamo, a ispunili smo sve i dali u ministarstvo”, rekao je Marjanović.

Miroslav Radić, koji ima 57 godina, sa majkom je izbjegao iz Kaknja. Ona je umrla pa je prije više od deset godina smješten u Donje Kladare gdje živi sam.

“Radim kuću jednog dana da se iselim odavde, ali uslova nemam da pravim dalje”, priča Radić.

Nije zaposlen, ponekad zaradi dnevnicu, pa od tih sredstava gradi svoj novi dom. Njegova kuća je pokrivena pa bi kaže s malim sredstvima mogao brzo da se preseli, ali ih nema.

“Trebao sam već da budem useljen u tu kuću. Poplava mi je odnijela ono što sam pripremio tako da sam neke stvari ispočetka počeo da radim”, kaže on.

Sve na nuli

Govoreći o uslovima u kolektivnom centru, kaže da samo na grijanje ne može da se požali, a da za ostalo važi “snađi se kako znaš i umiješ”.

Predao je potrebnu dokumentaciju za stambeno zbrinjavanje, ali pošto se o tome priča već šest, sedam godina, a “sve stoji na nuli”.

Sofija Vidović (77) u Donje Kladare došla je iz Zenice još 1992. godine. Suprug joj je preminuo 2002. godine od kada živi sama.

Težak život nije uništio njen pozitivan duh, pa se šali kako je mlada kao “rosa u podne”.

Na pitanje kako joj je, odgovara da ima 150 KM penzije, te da joj nije igala kojima plete, ne bi bila nigdje. Plete vunene čarape za koje kaže da na ovom kraju niko ne zna plesti kao ona, jer plete onako kako to rade žene od Zenice do Sarajeva.

“Nikad me niko nije upitao da li imaš, da li nemaš, kako, šta – nikad niko”, kaže ova starica.

Svoju sobicu sredi i očisti koliko može. Ukrasila ju je miljejima i igračkama. Na ormaru u kojem čuva sve što ima i sve što isplete, otpala su vrata, ali ih ona i dalje koristi.

-Na spominjanje obećanja o stanovima temperamentna starica kaže: “Sve nek obećavaju – za mene lažu”.

“Dok god ne dobijem ključ i stavim ključ u bravu, onda ću vjerovati. Ne vjerujem da će to biti, jevo sve jedno po jedno, svi pomriješe”, kaže ona i dodaje da je do sada umrlo tridesetak korisnika.

Zvaničnici obećavaju kraj agonije

Jovo Jović, rukovodilac Odsjeka Doboj u Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica RS, kaže da ministarstvo pokušava na različite načine da korisnicima olakša uslove smještaja. Napomenuo je da su 2008. godine pokrenuli akciju smještaja ljudi u gerijatrijske ustanove u RS, kada je korisnicima ponuđeno da se presele u neku od gerijatrijskih ustanova, ali su to odbili.

“Ministarstvo je nastavilo da obezbjeđuje osnovne uslove za smještaj. Plaćamo struju, vodu, obezbjeđujemo grijanje, osnovno održavanje koliko se u ovoj nestašici može obezbjediti, ali za sada držimo uslove podnošljivim za život”, kaže Jović.

Objasnio je da je da će “ovaj centar biti raspušten u toku sljedeće ili one naredne godine” u okviru projekta raspuštanja kolektivnih i alternativnih smještaja u RS. Planirana je izgradnja stambenog niza od 22 stambene jedinice, a vrijednost projekta je preko dva miliona KM.

“Očekujemo da će sledećih mjesec dana biti raspisan tender za izvođenje tih radova i ako bude išlo planiranom dinamikom, do kraja sljedeće godine bi očekivali da se ljudi usele u te stanove i da se ovo raspusti”, rekao je Jović.

Na pitanje da li će se ovaj projekat realizovati obzirom da su korisnici pesimistični, Jović je istakao da misli da je ovaj projekat već izvjestan.

“Uradili smo dosta pripremnih radnji uključujući projektovanje, obezbjeđivanje sredstava, kredit Evropske banke mislim da je ovaj put izvjesno preseljenje i raseljavanje ovog centra”, dodao je Jović.