Jedemo ih i udišemo svakodnevno: “Pamćenje, pokreti, brzina, motorika, izdržljivost… Sve je ugroženo”

Mikroplastika koja se nakuplja u našem krvotoku može izazvati blokade u mozgu i utjecati na njegovo funkcionisanje, ali i na naše ponašanje.

Pokazuju to rezultati najnovije studije kineskih naučnika objavljene prije nekoliko dana u naučnom časopisu Science Advances, prenosi Jutarnji.hr.

Iako je studija, zasad, provedena samo na miševima, može se pretpostaviti da se slično događa i u mozgovima ljudi izloženih mikroplastici.

Kako je tekao pokus?

Naučnici su analizirali utjecaj mikroplastike na mozgove mladih miševa te snimali krvne žile u njihovim mozgovima i pratili promjene u njihovom ponašanju.

Pokus je otkrio nov, dosad nepoznat način na koji mikroplastika ometa protok krvi i utječe na zdravlje mozga, a da čak i ne prijeđe iz krvotoka u mozak.

U eksperimentu su korištene plastične čestice u tri različite veličine: mikro, manji mikro i nano čestice koje su ubrizgane u osam sedmica stare miševe i to u količini ekvivalentnoj količini kojoj su izloženi ljudi.

Korištene čestice mikroplastike bile su fluorescentne boje kako bi naučnici, pomoću naprednih tehnika, mogli snimati i pratiti njihovo kretanje kroz tijelo miševa.

Kasnije su također uzeli uzorak krvi miševa kako bi vidjeli kako je mikroplastika utjecala na stanice u krvotoku.

Također su proveli i bihevioralne eksperimente kako bi testirali je li mikroplastika utjecala na memoriju, pokrete, istraživačko ponašanje i izdržljivost miševa.

Otkriveno je da su imunološke stanice – one koje tijelo štite od infekcija – progutale čestice mikroplastike, što je promijenilo veličinu tih imunoloških stanica pa su one blokirale manje krvne žile.

Neke veće čestice mikroplastike potpuno su blokirale kapilare, što je pak dovelo do prekida dotoka krvi u mozak.

Posebno zabrinjava što je u nekim slučajevima do prekida krvotoka u mozgovima miševa došlo samo 30 minuta od ubrizgavanja čestica mikroplastike.

A onda su zamijećene i promjene u ponašanju. Kod miševa se pogoršalo pamćenje, pokreti, brzina, motorika i izdržljivost.

Većina tih stvari popravila se oko četiri sedmice nakon eksperimenta, no neke su krvne žile ostale blokirane.

Valja naglasiti da je eksperiment, zasad, proveden samo na miševima, no rezultati pokazuju kakav bi mogao biti potencijalan utjecaj mikroplastike i na ljudsko zdravlje te povećanje rizika od moždanog udara i kognitivnog opadanja.

Naučnici zato preporučuju daljnja istraživanja kako bi se otkrili dugoročni rizici izloženosti mikroplastici, pogotovo kod ljudi koji već otprije pate od bolesti krvožilnog sistema.

Mikroplastika dosad pronađena u mnogim tjelesnim sistemima

Odbačena plastika s vremenom se razlomi u mnogo manje čestice, a iako se zna da je plastični otpad jedan od najvećih zagađivača okoliša, u posljednje se vrijeme sve više pažnje posvećuje utjecaju mikroplastike na zdravlje ljudi.

Čestice mikroplastike ulaze u naše tijelo ako ih pojedemo, udahnemo ili dođemo u kontakt s njima na neki drugi način. Jednom kad su ušle u naše tijelo, neke čestice završe u našem krvotoku i onda putuju u različite organe.

Ranije su studije pokazale kako mikroplastika značajno utječe na naš hormonalni status te, ulazeći u naše stanice, mijenja našu DNA što povećava rizik od nekih vrsta raka. To naročito vrijedi za najsitnije čestice mikroplastike, tzv. nanoplastiku.

Nanoplastika je također povezana s nekim poremećajima u radu mozga i upalama, no naučnici još uvijek rade na otkrivanju svih potencijalnih opasnosti.

Prije nekog vremena svijet je obišla vijest o tome da je mikroplastika pronađena u gotovo svim testiranim uzorcima ljudske placente, odnosno posteljice.

Profesor Matthew Campen sa Univerziteta New Mexico u SAD-u, koji je vodio istraživanje, kaže: ‘Ako vidimo utjecaj mikroplastike na placentama, onda bi apsolutno sav život sisara na planeti mogao biti na udaru. To nikako nije dobro!‘

Mikroplastika je po prvi puta detektirana u ljudskoj posteljici još 2020. godine iz uzoraka četiri zdrave žene iz Italije koje su imale uredne trudnoće i porođaje.

‘Mikroplastika u sebi sadrži tvari koje remete normalan rad žlijezda što može izazvati dugoročne efekte na ljudsko zdravlje‘, rekli su naučnici.

Koncentracija mikroplastike u placenti bila je posebno zabrinjavajuća, naglasio je Campen. Naime, tkivo posteljice raste samo osam mjeseci, jer se počinje formirati oko mjesec dana od početka trudnoće. ‘Drugi organi našeg tijela prikupljaju plastiku tokom mnogo dužih vremenskih razdoblja‘, dodao je. To znači da se mikroplastika u našem organizmu taloži vrlo brzo.

Campen je rekao i da bi sve veća koncentracija mikroplastike u ljudskim tkivima mogla objasniti neobičan porast slučajeva određenih zdravstvenih problema, uključujući upalnu bolest crijeva (IBD), rak debelog crijeva kod ljudi mlađih od 50 godina i sve manji broj spermija kod muškaraca.

Naime, studija iz 2021. godine otkrila je da su ljudi oboljeli od upale crijeva, u stolici imali do 50 posto više čestica mikroplastike.

Kako se zaštititi?

Odgovor na ovo pitanje je jednostavan, no njegova provedba je prilično komplicirana. Naime, od plastike ćemo se zaštititi ako je ne koristimo, no to se u današnjem svijetu, posve ispunjenom plastikom, čini skoro nemogućim.

Ipak, valja se vratiti u ne tako daleku prošlost kako bismo vidjela da je život bez plastike – ili barem s mnogo manjom količinom plastike – itekako moguć.

Gotovo svi napitci koje danas kupujemo u plastičnim flašama, prije su dolazili u staklenim bocama. Također, doista nije potrebno da baš sve namirnice koje kupujemo dolazi u dva, tri ili više slojeva plastične ambalaže. Svakodnevni predmeti, pogotovo oni koje koristimo za pripremanje i konzumaciju hrane, također ne bi trebali biti plastični jer se mali komadići plastike odvajaju njihovom upotrebom i završavaju u hrani koju jedemo.

Posebno su opasne plastične posude za spremanje hrane u koje nerijetko spremamo još toplu hranu, jer temperatura pospješuje lomljenje plastike na manje dijelove.

Prije nekog vremena naučnici su objavili upozorenje vezano uz plastične daske za rezanje. Naime, nedavna studija koju je objavio časopis Ecotoxicology and Public Health procijenila je količinu mikroplastike pronađenu u hrani rezanoj na dvije različite vrste plastičnih dasaka za rezanje. Mrkve su sjeckane na dasci za rezanje od polipropilena i na dasci od polietilena. Na kraju studije otkriveno je da su te plastične daske za rezanje rezultirale s 1114 čestica mikroplastike (komadi plastike dužine manje od 5 milimetara) na mrkvama svaki put kad bi se daska koristila. To znači da plastična daska za rezanje može proizvesti 15 miligrama mikroplastike po rezu i oko 50 grama godišnje – što je ekvivalentno 10 plastičnih kreditnih kartica.

Kako ukloniti plastiku iz okoliša?

Prema izvještaju Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP), na svijetu se godišnje proizvede oko 460 milijuna tona plastike, što je količina koja će se – ukoliko nešto hitno ne poduzmemo – utrostručiti do 2060.

Plastika u okolišu nikad nije dobra, no plastika u moru posebno je problematična jer se ondje brže lomi u manje čestice gdje je onda konzumiraju morska stvorenja koja kasnije konzumiramo mi i na taj način plastiku unosimo u organizam.

U svijetu je pokrenuto već mnogo projekata uklanjanja plastičnog otpada iz mora, a jedan od najpoznatijih je OceanCleanup kojeg je pokrenuo Boyan Slat (Bojan Šlat), mladi Nizozemac hrvatskih korijena. On je izumio sistem koji za svoj rad koristi prirodne okeanske struje. Velike plutajuće barijere stavljaju se u okean i pritom se plastika duž barijera giba prema središtu barijere gdje se prikuplja, dok ispod sistema okeanske struje neometano nose morski život.

No izvaditi plastiku iz mora je jedno, a njeno kasnije recikliranje ili deponiranje je nešto sasvim drugo.

Na svijetu se reciklira samo devet posto plastike, prema izvještaju UNEP-a. S čak 22 posto plastičnog otpada se vrlo loše upravlja i on završi kao smeće, a velike količine na kraju dospiju u okeane.

Naučnici su upozorili da se od 2005. godine količina plastičnog otpada u svjetskim morima povećava brzinom bez presedana.

Zasad nema pouzdanog načina rješavanja plastičnog otpada kojeg nije moguće reciklirati, iako se provode eksperimenti s enzimima koji razgrađuju plastiku ili čak vrstama crva koji plastiku jedu i probavljaju. No sve je to još u začecima, dok se proizvodnja plastike u svijetu nastavlja nesmanjenom brzinom.