Ivan se zbog ljubavi iz Srbije preselio u Hrvatsku

Ivan Z. mladi je muškarac koji je sa svojim partnerom prvi u Hrvatskoj odlučio konzumirati Zakon o životnom partnerstvu. U intervjuu koji slijedi Ivan priča o tome što je njemu i njegovom partneru omogućio ovaj Zakon i što je njegovo donošenje i puštanje u praksu za njih dvojicu značilo na praktičnom i emotivnom planu.

– Ti i tvoj partner bili ste prvi gay par koji je sklopio životno partnerstvo, nakon što je Zakon pušten u proceduru. Kakav je osjećaj na takav način biti dijelom povijesti LGBT zajednice?

Bilo bi neozbiljno da tvrdim da je tako, ali sam još od naše ideje o sklapanju partnerstva, 2012. godine, znao da ćemo biti prvi ili barem drugi. Osjećaj je dobar jer smo uspjeli da spojimo mnogo segmenata time što smo mi prvi koji su se registrovali i iskoristili Zakon. Jedan Hercegovac i jedan Srbin.

– Zanimljivo je što si zbog ljubavi odlučio iz Srbije doći živjeti u Hrvatsku. Kako je kod tebe tekao proces donošenja tako važne odluke?

Iskreno, nisam puno razmišljao. To je jedna od mojih odluka koju nisam nikada zažalio. U Beogradu sam imao jedan prosječan život, sa ne tako izglednom budućnošću. Tu je i taj dio da sam još uvijek bio relativno mlad i da napuštanjem Srbije nisam imao šta ni da ostavim pa sam imao taj “luksuz” da pokušam nešto, negdje. Možda sam na taj dio najponosniji.

– Kako je izgledala vaša ceremonija sklapanja partnerstva u matičnom uredu?

Pošto je to bilo prvo partnerstvo, za institucije ali i za bilo koga u RH, bilo je svakako bez stresa. Mi smo se odlučili za diskreciju jer su novinari tražili taj prvi par i uz pomoć matičarki napravili smo pravu konspiraciju. Matičarke su se dale u protokol, a mi smo ih samo pratili. Jedna od njih je čekala sa kolegom na jednom mjestu u gradu u autu, a mi smo ih pratili našim kolima. Ušli smo u Gradsku vijećnicu u dvorište i vrata su se zatvorila. Znači, nismo ušli na glavni ulaz kako bismo dezavuisali potencijalne medije. Posle smo shvatili da je jedna od matičarki, ta iz kola, glumila mladu, a kolega mladoženju, da bi eventualno zbunili potencijalne novinare kojih nije bilo.

Ceremonija intimna. Kumovi, drugarica koja nas je fotografisala, dvije matičarke, njihov kolega koji je glumio mladoženju i njegova žena, koja je došla po njega, najavljeni ministar Uprave i dvije njegove koleginice, moj partner i ja. Zanimljivo. Spontano, intimno i prijatno. Procedura je ista kao pri sklapanju braka. Mogu da se razmjene zavjeti, prstenje, poljubac, baš sve.

– Uoči donošenja Zakona o životnom partnerstvu u Hrvatskoj bio si vrlo nestrpljiv. Strepio si hoće li zaista biti donesen. Kaži nam zašto ti je to bilo toliko važno?

Bez ovog Zakona moj status u RH nije bio prepoznat van onoga da sam ja bio samo turista. Ja se nikada nisam pitao ko ima veća prava u odnosu na mene ili druge, ali kada smo te 2012. godine shvatili da želimo da živimo skupa, uvidjeli smo da naša prava i nisu na istom nivou kao prava većine. Sve je bilo važno! Nisam tražio ništa što je prevazilazilo granice zdravog razuma. Želio sam na legalan način da obezbjedim sebi boravak i rad u RH sa osobom sa kojom dijelim emotivnu vezu.

– Što misliš, kako bi izgledao tvoj život da Zakon na kraju ipak nije donesen?

Više puta je Zakon bio najavljivan pa se od toga odustajalo. Ja sam više puta vršio migraciju “za stalno” u RH i davao otkaze po Beogradu misleći se da je ovo moje posljednje putovanje kao turiste. Znači, taj dio sam prošao, nažalost, i više puta sam se razočarao. Da se Zakon nije pojavio na drugom čitanju i izglasavanju u Saboru učinili bismo ono što su mnogi parovi prije nas radili, migraciju ka nekoj trećoj zemlji. Moj “muž” i ja smo obojica visokoobrazovani i u nekim pragmatičnijim zemljama bismo bili bolje dočekani.

-Zahvaljujući registraciji partnerstva dobio si radnu dozvolu u Hrvatskoj. Je li to za tebe bila jedna od najvažnijih stvari koje ti je ovaj Zakon omogućio?

Između ostalog da. Na početku smo samo o tim stvarima mislili, o praktičnim stvarima koje nam Zakon donosi i reguliše, ali vremenom smo otkrili da stvari stoje sa tim mnogo bolje. Zakon je više nego neophodan ukoliko je jedan/jedna od partnera/partnerki stranac/strankinja. Situacija u kojoj je taj partner stranac iz EU je malo drugačija, ali taj dio ne poznajem dovoljno. Zakon o životnom partnerstvu je urađen tako da je faktički brak, sa svim onim mogućnostima i pravima koje brak nosi. No, Zakon i naša registracija partnerstva nam je omogućila mnogo više od toga.

Zakon o životnom partnerstvu je preij svega meni omogućio osnovu, a to je da ja boravim u Hrvatskoj, a da ne moram da se osvrćem koliko mi je kao turisti ostalo dana legalnog boravka. Što se tiče ostalih prava, sve vrijedi kao i pri spajanju obitelji onih koji pritom sklapaju bračne odnose. Postoje porezne olakšice za člana partnera, zdravstveno osiguranje preko partnera, naslijeđivanje penzije, eventualne posjete jednom od partnera u bolnici, itd. Međutim, neke od povlastica ja kao “stranac” ne mogu da konzumiram jer zakoni RH ne daju pravo osiguranja i porezne olakšice za partnera stranca ili bračnog druga koji nije državljanin Hrvatske. No, u ovom slučaju zakoni “diskriminišu” sve strance u RH. Ono što smo mi za nas uradili jeste recimo porodični račun u banci, gdje nas je banka prepoznala kao partnere u obiteljskom životu.

– Što institucija životnog partnerstva za vas dvojicu predstavlja u svakodnevnom životu vas kao para?

Ne mislim da smo sada više spojeni u odnosu na prethodni period, kada nismo bili u “braku”. Sada smo relaksiraniji jer ne moramo da brinemo o svim onim birokratskim užasima koji su nas satjeravali u ćošak. Ali, znam da sada to zvuči neozbiljno, no znao sam cijeli svoj život da ću ući u jednu ovakvu zajednicu. Nisam tada znao kako će se zvati i gde će biti lokacija, koja zemlja će biti u pitanju, ali sam znao da ću biti u zakonskoj homoseksualnoj zajednici.

U svakodnevnom životu mi smo iskoristili sve one mogućnosti koje porodični život nosi, jer je naša zajednica ozakonjena kao “obiteljska” i nismo imali do sada bilo kakvih nedoumica drugih strana šta smo mi i koji je sad to naš odnos. Institucije se odnose vrlo korektno prema nama.

– U kojem segmentu bi trebalo poboljšati Zakon o životnom partnerstvu? Gdje još postoji prostor za napredak?

Meni je najbitniji bio dio oko regulisanja prava koja su bitna za svakodnevnicu i normalan život. Zakon sam više puta iščitavao i nisam uvidio da mu nešto dodatno nedostaje ili da daje neka veća prava u odnosu na klasičan brak.

– S kojim si se novim životnim izazovima susreo živeći u Zagrebu?

Pošto sam imao “pripremu” od par godina turističkog boravka, nisam baš bio toliki “stranac”. U početku sam imao određeni strah prema zajednici jer sam percipirao da dolazim sa “one” strane Dunava i još želim gej “brak”. Danas je to sve iza mene, takvo razmišljanje. Ne mislim da sam u nepovoljnijem položaju u odnosu na većinu. Od sklapanja partnerstva, 5. 9. 2014. godine, i dobijanja dokumenata za boravak i rad u RH, ja sam bio više nego produktivan. Završio sam Kulturpunktovu školicu novinarstva, u okviru Centra za mirovne studije završavam neformalno obrazovanje u tom domenu, malo se bavim aktivizmom i pomažem onima koji imaju interesovanja o Zakonu i koji tek treba da prođu kroz procedure, što u Srbiji, i dobijanje valjanih dokumenta, što u RH. Zanimljivo, ali uspio sam dva posla da promijenim, na svoju inicijativu, u par mjeseci, što je ipak dokaz da sam se “uklopio” i da nisam diskriminisan u društvu. Možda je veći izazov raditi na izgradnji veće trpeljivosti građana prema svim manjinama u društvu, ali to je već šira i veća tema. Svoj doprinos tome sam već dao.