Vučićevo istorijsko “ništa”

Tresao se Balkan, rodilo se – ništa. Ili, još jedan „rijaliti šou“ predsjednika Srbije, dokazanog majstora dramatizacije ispraznosti. Što je opet, kad se podvuče crta, vrlo blisko ničemu. Ali, ničemu koje trešti i zveči, o kojem se priča povšenim tonom, koje je udarna vijest mada se, kada ga raspakuješ, sastoji jedino od „sadržaja šupljine“.

A svi su tako željno iščekivali taj deveti septembar, dan kada će Aleksandar Vučić na Kosovu saopštiti šta je ishod dugotrajnih pregovora Beograda i Prištine, ili ako ne to, onda barem šta je jasna i rezolutna politika Beograda, koje su to „crvene linije“ koje se neće moći preći, iza čega Srbija stoji i stajaće i u budućnosti, a šta je ostavila iza sebe, gdje je povučena granica između političke fantazije i stvarnosti, čemu se mogu, a čemu se ne mogu nadati Srbi sa Kosova, ali i kosovski Albanci, Srbija i Kosovo uopšte, pa i Balkan kao takav, jer su svi procesi koje je pokrenuo raspad Jugoslavije i dalje i te kako povezani, i nema nade da u dogledno vrijeme, ili možda ikada, budu razdvojeni.

Uostalom, ko ni toliko ne razumije, opasan je za sebe i za druge, i ne bi trebalo ni na koji način da se „petlja“ u tako ozbiljne stvari kao što je raspetljavanje kosovskog, srpsko-albanskog i svih drugih balkanskih čvorova.

Svako je, naravno, ponešto politički zaradio ovim igrokazom s mnogo verbalne pirotehnike, a malo stvarne dramske radnje. Vučić je pokazao da „drži riječ“ i da se „ne boji“ da dođe na noge svojim sunarodnicima u otcijepljenom dijelu države (gledano sa stanovišta Ustava Srbije, koji je još u trenutku pisanja i usvajanja sadržavao jake elemente fantazije i fikcije) nad kojim ova nema nikakvu djelotvornu kontrolu, kosovske vlasti su pokazale kooperativnost dozvoljavajući Vučiću tu vrstu „šetnje“, ali i suverenost onemogućavajući jedan njen dio (tu je u igru, dakako, upletena i unutrašnja dinamika političkih odnosa na Kosovu), a Srbi sa Kosova su dobili… šta?

Pa, možda nadu da, samim tim što „još šta nije riješeno“, mogu i dalje da se nadaju nekom rješenju koje im se odavno nagovještava, bez obzira na uvjeravanja sa mnogih ključnih svjetskih adresa da to uopšte nije opcija. Misli se, dakako, na „podjelu Kosova“ ili „razmjenu teritorija“ u okviru onoga što je sam Vučić definisao kao „razgraničenje s Albancima“, mada je sada lično, u Mitrovici, takoreći porekao da je ikada išta takvo rekao. No, na to smo odavno svikli: da predsjednik Srbije retroaktivno mijenja izjave u skladu s trenutnim interesom, ili čak raspoloženjem.

Postoji li ipak ono „nešto“ u okiru tog „ništa“ koje je poručila ova Vučićeva paradna i po svemu sudeći suvišna – jer besadržajna – posjeta Kosovu?

Možda je to poruka koju je vrlo eksplicitno formulisao: da nikakvog rješenja kosovskog čvora i spora ne samo da nema nego da nije ni blizu, da ga možda neće biti ni u sljedećih deset ili dvadeset godina (a tamošnji Srbi neka se u međuvremenu strpe, izdrže, ekonomski jačaju i održe vjeru u „maticu“). E sad, nije li osnovna Vučićeva ideja, sasvim eksplicitno formulisana, bila da će on biti taj koji će, sa srpske strane, staviti tačku na kosovsko pitanje, jer bez toga ni Srbiji ni regionu nema normalnog razvoja i napretka, trajnog mira i stabilnosti, evrointegracija i svih drugih divota koje nas čekaju ako budemo dobri?

Vučić je i tada, izgovarajući sve te riječi, ako nije totalni politički amater ili nezreli fantast, morao znati pod kojim je uslovima takvo nešto jedino izvedivo, s obzirom da je Kosovo – ne kao amorfni pojam, nego u svojim granicama naslijeđenim iz SFRJ – bilo priznato kao država.

Politički posmatrači skloniji teorijama zavjere ili barem malo previše skloni vjerovanju u izvjestan višak racionalnosti i determinisanosti u političkim odnosima, mnogo su puta u ovih šest godina rekli da je Napredna stranka zato i dobila neku vrstu zelenog svjetla od međunarodne zajednice da preuzme vlast u Srbiji od postpetooktobarskih elita, koje se nisu pokazale dovoljno kooperativnim upravo kada je u pitanju podržavanje opstanka iluzije kako Srbija može da „istrguje“ na Kosovu nešto u teritorijalnom smislu, ne vodeći mnogo računa o mogućim implikacijana na analogne regionalne sporne tačke (BiH, Makedonija, Sandžak…).

I, šta ćemo sada sa tom teorijom? Nakon tolikih briselskih i ostalih divana udvoje, utroje i u raznim drugim kombinacijama, Vučić kaže da je rješenje možda deset ili dvadeset godina daleko, što ili znači da kosovski poblem ipak “ostavlja u naslijeđe sljedećim generacijama“, ili možda da ima namjeru da sve te godine sačeka na vlasti, pa da završi posao do kraja…

Ovo prvo zvuči kao nešto gore od političkog neuspjeha – kao politički kukavičluk i ziheraštvo, dakle, sve ono za šta se kleo da mu je strano; ovo drugo kao sumorna projekcija budućnosti u vidu zaustavljenosti u vremenu, u limbu laganog propadanja, pod vlašću jedne ne samo tradicionlno korumpirane nego i zastrašujuće nekompetentne političke elite, bez sumnje najnekvalitetnije u modernoj istoriji Srbije. Nakon još deset ili dvadeset godina ove i ovakve uprave, Srbija bi, a ne Kosovo, bila najcrnja od crnih rupa balkanskog potkontinenta.

Kako god bilo, sada nam predstoji agresivna medijska „heroizacija“ Vučićeve besplodne turneje, a u međuvremenu će se vidjeti šta će se dalje, i kako, i kuda. Sad bar znamo da im se nikada ne žuri: deset godina, ili dvadeset, šta ima veze, njima je dobro i ovako, tako da imaju sve vrijeme svijeta. Pogotovo što ostaci ostataka opozicije u Srbiji uopšte ne djeluju kao neko ko je kadar da im to političko vrijeme skrati na neki mnogo razumniji rok. A koji bi rok bio razuman? Istinu govoreći, taj je rok već odavno prošao.

Teofil Pančić / RSE