Urednik pravda intervju sa silovateljem poredeći Informer i BBC. Evo zašto to nema smisla

Informerov intervju sa višestrukim silovateljem Igorom Miloševićem doveo je do velikog protesta i osude javnosti. Da bi ga odbranio, urednik Informera Dragan J. Vučićević je kao argument iznio činjenicu da intervjue sa silovateljima imaju i druge medijske kuće, pa navodi primjer BBC-ja tj. njihovog dokumentarca iz 2015. godine u kome govori i silovatelj iz Indije.

Raskrikavanje je, tragom tog argumenta, izdvojilo nekoliko suštinskih razlika između ova dva intervjua koje jedan čine uspjelim i opravdanim, a drugi loše izvedenim i potencijalno veoma štetnim. U analizi su im pomogle novinarka nedjeljnika Vreme i autorka Smjernica za medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama Jovana Gligorijević, i članica Komisije za žalbe Savjeta za štampu Tamara Skrozza.

Intervju BBC-ja, na koji se urednik Informera Dragan J. Vučićević između ostalog poziva, objavljen je 2015. godine i zove se „Kćerka Indije“ (India’s Daughter). Traje sat vremena i u njemu između ostalih govori i silovatelj iz Indije, jedan od nekoliko njih koji su silovali i ubili djevojku, koji su zbog toga bili osuđeni i u vrijeme intervjuisanja čekali na izvršenje smrtne kazne.

I ovaj dokumentarac je izazvao velike kontroverze u indijskoj javnosti, a vlast je zabranila emitovanje. Obrazloženje je bilo da je „neetičan“, da daje prostor silovatelju, izaziva strah i da vrijeđa „skromnost“ žene koja je definisana tamošnjim zakonima. Dokumentarac je ipak našao svoj put do publike u Indiji zahvaljujući internetu, a BBC je čvrsto stajao pri stavu da, iako je kontroverzan, ovaj sadržaj ne odstupa od njihovih uredničkih smjernica i doprinosi promjeni načina razmišljanja u indijskom društvu.

Koje su neke od ključnih razlika između intervjua koji je BBC uradio, i intervjua sa Igorom Miloševićem koji je objavljen na sajtu Informera?

1. Intervju sa silovateljem u zatvoru nasuprot intervjuu sa osuđenikom na slobodi

Intervjui sa silovateljima ponekad zaista mogu biti opravdani, ali ne dok oni slobodno šetaju ulicama, smatra Jovana Gligorijević. Problem je, prema njenim riječima, što Milošević još uvijek predstavlja opasnost po društvo, te intervju doprinosi stvaranju straha i panike.

„Upravo zato većina nasilnika koje gledamo u dokumentarcima sjedi u zatvorima. Njihove žrtve, iako ih „trigeruje“ što se glas zločinca uopšte čuje, znaju da su bezbjedne“, kaže ona.

Sa druge strane, silovatelj u dokumentarcu BBC-ja je u zatvoru i čeka na izvršenje smrtne kazne – više ne predstavlja prijetnju.

Novinarka Tamara Skrozza ima nešto oštriji stav. Ona ne vidi interes u tome da se takvi intervjui uopšte objavljuju, bilo da je riječ o osuđeniku iza rešetaka ili onom koji je na slobodi.

„Ja lično ne bih uopšte puštala takve razgovore, ni sa jednim ni sa drugim, zato što ne vidim javni interes u tome da oni nešto pričaju“, kaže ona. „Ne znam šta oni mogu da kažu, a da to bude u javnom interesu. Možda su interesantni za psihijatre, forenzičare, psihologe, sociologe, ali ne i za širu javnost“.

Drugačija urednička odluka, prema njenim riječima, ne mora da bude nužno pogrešna, ali mora da bude pažljivo donesena u skladu sa pitanjem: da li ovdje preteže javni interes.

2. Davanje konteksta nasuprot odsustvu konteksta

Pitanje kontekstualizacije ovakvog intervjua, odnosno prikazivanja „šire slike“ i eventualnih sistemskih problema, ujedno je i pitanje od koga u velikoj mjeri zavisi da li postoji javni interes za njegovo objavljivanje.

Na primjer, dokumentarac BBC-ja počinje kratkim opisom onoga što se dogodilo te noći kada je djevojka silovana, ali se odmah prelazi na kontekst – koliko su silovanja veliki problem u indijskom društvu i zašto. Osim silovatelja koji u jednočasovnom dokumentarcu dobija svega nekoliko minuta, u priču su uključeni mnogi drugi: roditelji i prijatelji žrtve, advokati, profesori društvenih nauka, psihijatri, tužioci, policija, ljekari i aktivisti.

Priča zadire mnogo dublje od samog događaja ili pojedinačne psihologije silovatelja – istražuju se uzroci patologije u samom društvu koje je vrlo patrijarhalno i ženu posmatra kao biće nižeg reda. Žene su, kako saznajemo, žrtve porodičnog nasilja svake vrste, njihov život se posmatra kao manje važan, a dječaci u Indiji se od malih nogu vaspitavaju tako da sebe vide kao vrednije od djevojčica.

To se potkrepljuje izjavama i samog silovatelja koji u dokumentarcu izgovara stvari poput – „žena je kriva ako je silujem i ubijem jer ona ne smije da se opire“, „žena nema šta da traži sama na ulici“. Takve stavove imaju i intervjuisani advokati, muškarci, branioci silovatelja, ali se njima radikalno i argumentovano suprotstavljaju drugi sagovornici u filmu ukazujući na to kakva društvena klima pospješuje ovaj problem na koji sistem gotovo nikako ne reaguje.

„Silovatelj ne može i ne smije da bude jedini sagovornik, uvijek mora da se čuje prije svega riječ eksperata“, smatra Jovana Gligorijević. „Ako i uzimamo izjavu od nasilnika, nju treba iskoristiti tek toliko da ilustruje ono o čemu eksperti pričaju, da potvrdi kako stručnjaci ne teoretišu, nego odlično poznaju fenomen i ono što se događa u praksi“.

Bez kontekstualizacije priča postaje rijaliti i porno-sadržaj, bizaran i neukusan, kaže Tamara Skrozza.

„Samo sa kontekstom priča može biti od javnog interesa, dakle kada se bavi nekakvim fenomenom, opasnošću, edukuje, informiše, upozorava“, objašnjava ona. U ovom slučaju, iako Vučićević tvrdi drugačije, javnost nije upozorena već je, prema njenim riječima, „zastrašena“.

Čak ni pokušaj traženja uzroka u njegovoj ličnoj psihologiji (nasilje u djetinjstvu, odnos s majkom), nije urodio plodom jer nikakvu informaciju ili uvid o tome intervju nije donio gledaocima. Jovana Gligorijević smatra da je to zato što su novinari Informera to izveli „laički, neiskusno i prostački pojednostavljeno“.

„Tačno je da ima mnogo dokumentaraca u kojima se ponire u ličnu istoriju zločinaca i traži se uzrok, ali ne tako što samo on sjedne preko puta neobučenih i nepripremljenih novinara i priča svoju priču. Takvi dokumentarci se pripremaju mjesecima i godinama i novinari prolaze ozbiljne konsultacije sa psihijatrima i kriminolozima. A ovo je bilo vijanje silovatelja po gradu i ćaskanje u birtiji“, kaže Gligorijević.

Skrozza smatra da je ovaj pokušaj Informera sam po sebi bio besmislen jer istraživanje psiholoških uzroka pojedinačnog silovatelja, prema njenim riječima, nije posao novinara.

„Novinar nije psihijatar, psiholog ili hipnotizer niti je posao novinara da traži uzroke silovanja u prošlosti silovatelja. To rade stručnjaci. Onda daj da zatvorimo bolnice i neka svi govore u medijima“, kaže ona.

3. Učinak: Kritika društva i javni interes nasuprot retraumatizaciji i strahu

Na priču o kontekstu kakav nudi BBC ali ne i Informer, nadovezuje se i učinak – da li će intervju sa silovateljem opravdati javni interes ili će samo proizvesti strah i retraumatizaciju žrtava.

Iako Dragan J. Vučićević tvrdi da je u interesu javnosti da vidimo kako silovatelj razmišlja, ni Jovana Gligorijević ni Tamara Skrozza se ne slažu.

„Načini razmišljanja silovatelja su banalni: vođeni nagonima i nadmoći koju imaju nad žrtvom. Nemamo mi šta da učimo od silovatelja niti treba da učimo kako mu funkcioniše mozak. On iznosi nekakvu svoju stranu na koju više nema pravo jer je osuđen“, smatra Gligorijević, a Skrozza ističe da „znamo kako nasilnik razmišlja i bez njegove izjave“.

Vučićević kao argument u korist javnom interesu, kako ga on razumije, ističe i to što sada svi znaju kako Milošević izgleda.

„Mi smo znali kako on izgleda i prije intervjua (…) Više me zanima da mediji usmjere edukativnu ulogu na muškarce i objašnjavaju njima da ne siluju i ne tuku, nego da uče žene kako da se ponašaju tokom silovanja da bi ostale žive. Jer nas tako uče da se plašimo, a ja, kao i sve žene, hoću da se krećem bez straha“, ističe Gligorijević i dodaje da nam „ne treba veći nivo opreza, treba nam bezbjedan dom, bezbjedan radni prostor i bezbjedne ulice“.

Intervju sa silovateljem na slobodi je uznemirio javnost u Srbiji, budući da je on tokom razgovora – iako je više puta napomenuo da više sigurno neće silovati – praktično instruisao žene kako da se ponašaju ako ih napadne da ih ne bi još i ubio.

U uredničkim smjernicama britanskog javnog servisa, sa kojim Vučićević poredi Informer, postoji upravo i dio o strahu, u kome piše sljedeće:

„Moramo da razmotrimo uticaj koje naše izvještavanje o zločinu može imati na našu publiku. Moramo da vodimo računa da ne doprinosimo strahu ljudi da će postati žrtve ukoliko je to, statistički, malo vjerovatno“, navodi se u ovom dokumentu.

4. Senzacionalizam nasuprot profesionalizmu

U Smjernicama za izvještavanje o nasilju nad ženama stoji da medijski izvještaj ne bi smio da sadrži detalje čina nasilja.

„Potrebno je izbjegavati narativno iznošenje konkretnih grafičkih prikaza scena nasilja sa detaljima, s jedne strane jer unižavaju dostojanstvo preživjele/ žrtve i javnost stavljaju u poziciju voajera, a sa druge jer daju ideje za nasilnička ponašanja drugim nasilnicima“, piše u Smjernicama.

Dokumentarac BBC-ja daje u nekoliko brutalnih detalja opis samog ubistva djevojke koje je uslijedilo nakon silovanja, uglavnom na osnovu medicinske dokumentacije. Sam silovatelj je u dokumentarcu suočen sa tim medicinskim izvještajem koji mu novinar čita, ali njegovo lice ne pokazuje nikakvo kajanje. To je čovjek, podsjetimo, koji je u to vrijeme bio u zatvoru i nad kojim je izvršena smrtna kazna 2020. godine.

Sa druge strane, Milošević, koji je pušten iz zatvora, dobija prostor da se pravda i naširoko priča svoju priču u kojoj detaljno opisuje kako je silovao, šta ga uzbuđuje i kako se osjeća u tim situacijama.

Pustiti silovatelja da priča sat vremena, bez otklona i filtera, kaže Jovana Gligorijević, „šamar je svakoj njegovoj žrtvi i svakoj ženi koja je preživjela silovanje“. Iz razloga zaštite žrtava i njihovog dostojanstva, smatra ona, od krucijalne je važnosti koje dijelove izjava silovatelja novinar koristi.

„Samo suhe opise, eventualno izvinjenje žrtvama ili kajanje. Nikakvo pravdanje ili tvrdnje da je nevino optužen. Naravno, uvijek ima izuzetaka, ako želimo da prikažemo odsustvo kajanja, ali za to jako rijetko postoji opravdanje i takvih sadržaja ima malo“, kaže ona.

Tamara Skrozza kaže da bi ona izbjegavala bilo kakve detalje o tome kako je krivično djelo izvršeno, jer su novinari sa njima uvijek „u sivoj zoni“ medijske etike. Detalji o samom činu silovanja ili ubistva, smatra novinarka, mogu da budu opravdani samo u vrlo rijetkim situacijama, kada ukazuju na nešto važno i informativno. Ovdje to nije slučaj.

„Šta je javnost dobila iz jednog jedinog opisa silovanja i ubistva u medijima? Da li se smanjio broj ubistava i silovanja? Tako nešto ni na koji način nije uticalo na poboljšanje situacije“, kaže ona.

Ovim intervjuom, kako je na to upozorila Koalicija za slobodu medija, Informer je, osim Kodeksa, prekršio i Zakon o javnom informisanju, i to član koji propisuje da se „prikazom ili opisom scene nasilja u mediju ili medijskom sadržaju ne sme povrijediti dostojanstvo žrtve nasilja“.

Šta bi novinari i urednici trebalo da se pitaju prije objavljivanja ovakvih stvari?

Budući da se radi o osjetljivoj etičkoj dilemi, Skrozza savjetuje novinarima i urednicima da uvijek polaze od sebe i da se pitaju – kako bih se ja osjećao ili osjećala da sam žrtva silovanja i da gledam ovaj intervju? Ili – da je moj brat osuđen za silovanje? Osim zaštite žrtava, novinarima ovo može poslužiti da izbjegnu zloupotrebu upitnog psihičkog i emotivnog stanja samog počinioca što je, prema njenom utisku, ovdje upravo slučaj.

„Polaženje od sebe je dobar vodič za etičnost“, kaže ona.

Uvijek treba dobro razmisliti i izvagati da li postoji jako opravdanje da se i napasnik uključi u priču kao sagovornik, smatra Jovana Gligorijević, te da nikada do kraja ne možemo biti sigurni da smo etički postupili.

Sagovornice se slažu da ono što novinari i urednici u toj dilemi moraju uvijek da imaju na umu kada odlučuju o tome hoće li objaviti ovakav sadržaj, jeste upravo više puta pomenuti javni interes, odnosno pitanje: kolika je društvena korist od ovog sadržaja, a kolika je potencijalna šteta.

U slučaju Informera, međutim, takvo etičko vaganje je izostalo.

„Ovo je klikbejt. Pravljenje atrakcije od nečega što je u stvari jezivo“, zaključuje Tamara Skrozza.