“Ukrajinski scenario”: Kako su Sovjeti s Hitlerom dogovorili i pravdali otimanje zemlje Fincima

Finska je, prema tajnom protokolu pakta Molotov-Ribbentrop, dodijeljena sferi interesa Sovjetskog Saveza. Zajedno s istočnim regijama Poljske i baltičkim zemljama – Litvom, Latvijom i Estonijom.

Iz govora predsjednika Vijeća narodnih komesara i narodnog komesara vanjskih poslova V. Molotova na IV sjednici Vrhovnog sovjeta SSSR-a:

„Naši odnosi s Finskom su u posebnom položaju. To je uglavnom zbog činjenice da su različiti vanjski utjecaji trećih sila izraženiji u Finskoj. Nepristrani ljudi moraju, međutim, priznati da su ista pitanja osiguranja sigurnosti Sovjetskog Saveza, a posebno Lenjingrada, o kojima se razgovaralo s Estonijom, također u pregovorima s Finskom. Može se reći da su u nekim aspektima sigurnosna pitanja za Sovjetski Savez ovdje još akutnija, budući da se glavni grad sovjetske države, nakon Moskve, Lenjingrad, nalazi samo 32 kilometra od finske granice. To znači da se Lenjingrad nalazi od granice druge države na udaljenosti manjoj nego što je potrebno za topničko granatiranje iz modernih dalekometnih topova. Uzimajući u obzir ovu situaciju, kao i situaciju koja se razvila u Evropi, možemo očekivati ​​da će Finska pokazati dužno razumijevanje…”

Pokušali su, kazao je, dogovoriti mir s Fincima, ali im nije išlo.

Molotov: „… Podsjećam vas da je stanovništvo Lenjingrada doseglo tri i po miliona, što je gotovo jednako stanovništvu cijele Finske, koja broji 3 miliona 650.000 stanovnika. (vesele reakcije u dvorani.)

… Gotovo da nema razloga da se zadržavamo na onim pričama koje širi strana štampa o prijedlozima Sovjetskog Saveza u pregovorima s Finskom. Neki tvrde da SSSR “zahtijeva” za sebe grad Vipuri (Vyborg) i sjeverni dio jezera Ladoga. Recimo, za sebe, da je ovo čista fikcija i laž. Drugi tvrde da SSSR “zahtijeva” prijenos Alandskih otoka na njega. Ovo je ista fikcija i laž. Govore i o nekim tvrdnjama koje Sovjetski Savez navodno ima prema Švedskoj i Norveškoj. Ali ova besramna laž jednostavno ne zaslužuje demant. (opći smijeh u sali.) Zapravo, naši prijedlozi u pregovorima s Finskom su što skromniji i ograničeni na minimum bez kojeg je nemoguće osigurati sigurnost SSSR-a i uspostaviti prijateljske odnose s Finskom.

Pregovori o “razmjeni teritorija” zašli su u ćorsokak. Puške su progovorile.

TASS je izvijestio: 26. novembra 1939. u 15.45 finsko topništvo je pucalo na sovjetsku graničnu ispostavu na Karelskoj prevlaci u blizini sela Mainila: četiri vojnika Crvene armije su ubijena, devet ih je ranjeno.

Čudno, ali nigdje i nikad nisu imenovana imena poginulih i ranjenih. Misteriozno su nestali.

Finski graničari zabilježili su pucnjeve sa sovjetskog teritorija. Prema nekim dokazima, pucanje na granici organizirao je načelnik odjela NKVD-a za Lenjingradsku oblast, povjerenik državne sigurnosti 2. reda Sergej Goglidze. Nakon finskog rata Goglidze dobio je Orden Crvene zastave. 1953. strijeljan je zajedno s Berijom.

A, onda je odmah razbijen pakt o nenapadanju između dviju zemalja. Jedinice Lenjingradskog vojnog okruga prešle su državnu granicu.

Dana 1. decemba, “vlada” “Demokratske Republike Finske” dovedena je iz Lenjingrada u finsko pogranično selo Terijoki, koje su upravo okupirale sovjetske trupe (danas grad Zelenogorsk). “Vlada” je održala sastanak, koji je sin Otta Kuusinena (sovjetskog revolucionara i političara) sam preveo na ruski, i pozvala finski narod da dočeka Crvenu armiju kao osloboditelja.

2. decembra Kuusinen se vratio u Moskvu. Staljin ga je prihvatio. Molotov je s njim potpisao sporazum o međusobnoj pomoći i prijateljstvu. Sporazum je predviđao prenos ostrva SSSR-u koji je pokrivao ulaz u Finski zaljev. Poluostrvo Hanko bilo je u zakupu na 30 godina. U zamjenu, Sovjetski Savez je bio spreman “ustupiti” Finskoj teritorij sovjetske Karelije, zajedno sa stanovništvom, koje niko nije htio pitati žele li biti dio druge zemlje.

Molotov se odmah obratio Ligi naroda s izjavom: “Sovjetski Savez nije u ratu s Finskom i ne prijeti finskom narodu. Sovjetski Savez je u miroljubivim odnosima s Demokratskom Republikom Finskom, s čijom je vladom 2. decembra sklopljen sporazum o međusobnoj pomoći i prijateljstvu.

Ipak, SSSR je izbačen iz Lige naroda.

Ali zapravo, s vojnim operacijama počelo je “klizanje”. Finski radnici svoje “osloboditelje” nisu dočekali cvijećem, a čak su se i domaći komunisti nekako izmakli od njihove bezuslovne potpore.

2. decembra 1939. Leningradskaya Pravda napisala je: “Nehotice se divite hrabrim vojnicima Crvene armije, naoružanim najnovijim snajperskim puškama, sjajnim automatskim lakim mitraljezima. Sudarile su se vojske dvaju svjetova. Crvena armija, najmiroljubivija, najherojskija, najmoćnija, opremljena naprednom tehnologijom i vojska korumpirane finske vlade, koju kapitalisti tjeraju na zveckanje oružjem. A oružje je, iskreno, staro, istrošeno…”

Budući maršal topništva N. Voronov kasnije je napisao da je cijela operacija planirana do deset dana. Nastavilo se više od stotinu i nikako nije okrunjeno odlučnom pobjedom.

Mrtvi se nisu brojali, ranjeni i promrzli također. Narodni komesar odbrane Vorošilov oprostio se od svoje dužnosti. “Karelsko-finska republika”, predstavljena Kuusinenu, tiho je vraćena u „primitivno stanje“. Oslobođene zarobljenike strpali su u logore. Pokušali su uopće ne spominjati rat, slavni pjesnik ga je nazvao “neslavnim”… Ali istovremeno su se međusobno složili da je završio – pobjedom!

Druga je stvar što je cijeli svijet tada vidio da Crvena armija uopće nije tako jaka kao što se mislilo. Još gore, i Hitler je to vidio.

…S druge strane, stanovništvo je s oduševljenjem prihvaćalo sve što su sovjetske novine izvještavale: i o finskim fašistima koji su prijetili Lenjingradu, i o tome da su oni, fašisti, hrabro izbačeni s gradskih vrata.

U knjizi “Dom vlade”, objavljenoj prije tri godine, pročitao sam stranice iz dnevnika učenice osmog razreda Lyove Fedotov (jednog od junaka poznate priče “Kuća na nasipu” Jurija Trifonova). U ovom dnevniku mladi genij ispisuje strašne riječi, izvučene iz tadašnjih novinskih uvodnika, “o neprijateljima s neljudskim smiješkom, koji se ipak nisu probili u SSSR”.ž

Stala je i Noyaja Gazeta

Tekst koji ste pročitali jedan je od posljednji objavljen na stranicama moskovske Novaye Gazete.

“Dobili smo još jedno upozorenje od Roskomnadzora.

Nakon toga obustavljamo objavljivanje novina na web stranici, u mrežama i na papiru – do završetka “specijalne operacije na teritoriju Ukrajine”.

S poštovanjem, uredništvo Nove gazete”, stoji u kratkoj objavi jednog od rijetkih medija u Rusiji koji nije bio pod kontrolom ruskog državnog aparata.

Prijetnje države novinarima moskovskog lista uslijedile su nakon što su novinari Novaye Gazete napravili intervju sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, čiju zemlju pokušava okupirati ruska vojska. Roskomnadzor, tijelo koje nadzire ruske medije, odmah se oglasilo i naredilo da nijedan ruski medij ne smije objaviti intervju sa Zelenskim. Podsjećamo, Putin je uveo od početka agresije na Ukrajinu uveo zakone koji novinara mogu koštati 15 godina zatvora ako napiše da Rusija vodi “rat” u Ukrajini.