Ne razumiju nas zbog vremenske razlike: U SAD-u podne, na Kosovu još 1389.

Pišući za jedan od najčitanijih američkih informativnih portala, The Hill, tekst pod naslovom “Zašto bi Balkan mogao biti prvi spoljnopolitički test Trampove administracije”, Mark Džonson (Marc C. Johnson) piše kako je slušao američkog oficira koji objašnjava kako je glavna teškoća američke vlade u razumijevanju Balkana u stvari – vremenska razlika: “Na primjer, recimo da je u Pentagonu podne. Ono što morate razumjeti je da je na Kosovu 1389.” – rekao je taj oficir, sugerišući kako su sve napetosti na Balkanu, unutar i između balkanskih država, opterećene bremenom istorije i njenih nepomirljivo različitih interpretacija, piše Kemal Kurspahić za RSE i nastavlja:

Imao sam prilike da više puta razgovaram s ključnim američkim pregovaračima u traženju mirnog rješenja u godinama raspada Jugoslavije – od posljednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Vorena Zimermana (Warren Zimmerman) preko glavnog posrednika u postizanju dejtonskog sporazuma Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) do američkog ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta (Peter Galbraith) – i svi su oni bili u prilici da u različitim kontekstima slušaju lekcije iz istorije kojima su balkanski gospodari rata pravdali vlastitu ulogu i gotovo svetu dužnost da rade to što su radili, uključujući i neke od najstrašnijih zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata.

U njihovim sjećanjima, koja su zabilježena i u knjigama i brojnim studijama i intervjuima, jugoslovenski sunovrat počinje baš sa 1389, odnosno obilježavanjem 600. godišnjice bitke na Kosovu, kad je srpski vođa Slobodan Milošević zaprijetio: “Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene”.

Zimerman je u susretima s Radovanom Karadžićem, kojeg je prvi put sreo uoči “prvih demokratskih izbora” u Bosni i Hercegovini 1990, stekao dva dominantna utiska: prvo da je bio opsjednut temama nasilja i da su riječi kao “rat”, “genocid”, “uništenje” i “pakao” bile česte u njegovom rječniku i da je vidio svijet u sukobima u kojem su Srbi vječite žrtve; i drugo – da je insistirao kako Srbi treba da kontrolišu najveći dio bosanske teritorije, a kad mu je Zimerman ukazao da oni predstavljaju jedva trećinu stanovništva odgovorio je: “Moraju se računati i srpski grobovi”.

“Vremenska razlika od 600 godina” vodila je i generala Ratka Mladića u srebrenički genocid kad je u “pobjedničkom zanosu” pred kamerama rekao: “Poklanjamo ovaj grad srpskom narodu. I napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovom prostoru”.

Kao što je simbolično počeo s Kosovom, raspad Jugoslavije je tu i kulminirao.

Holbruk je u Bijelom dvoru na Dedinju u posljednjem susretu s Miloševićem saopštio američki ultimatum: ili će prihvatiti mirovni sporazum, koji podrazumijeva i međunarodne snage na Kosovu, ili će uslijediti bombardovanje NATO-a. Milošević je to odbio. Holbruk ga je pitao: “Je li vam apsolutno jasno šta će se desiti kad mi odemo?”. “Da, vi ćete nas bombardovati”.

Dva dana kasnije, 24. marta 1999, bačene su prve bombe NATO-a na Srbiju u kampanji vazdušnih udara koja će potrajati do 10. juna.

A kako je u mitovima prošlosti sve do našeg vremena propušteno da se u naučnim ustanovama proučava i dokumentuje, u javnosti debatuje i preispituje patriotska verzija davne i skorije prošlosti, i sada se – uporedo s javnim opredjeljenjem Srbije za pripadanje Evropi – reprodukuju nesporazumi sa svijetom, od provokacije s vozomposlanim iz Srbije na Kosovo s porukom na dvadeset i jednom jeziku “Kosovo je Srbija” do najnovijih zahtjeva za izvinjenje Evropske unije zbog stava iz Brisela da osnovi nezavisnosti Kosova i Katalonije nisu uporedivi. U zvaničnom Beogradu to je uvrijeđeno protumačeno kao poruka da Srbija nema ista prava kao Španija.

Da se nešto svestranije i saosjećajnije pratila državna represija na Kosovu krajem osamdesetih i jednostrana promjena Ustava Jugoslavije u kojoj je Albancima uskraćena ustavna jednakost i da je javnost u Srbiji bila upoznata s masovnim grobnicama i progonom Albanaca s Kosova koji su prethodili bombardovanju, bila bi jasnija i razlika između razloga za nezavisnost u jednom i drugom slučaju.

Loša prošlost, ili njene zloćudne interpretacije, opterećuju odnose i unutar i između drugih država nastalih raspadom Jugoslavije.

U Hrvatskoj se to manifestuje oživljavanjem ustaštva i pritiscima iz vrhova hrvatske države na Haški tribunal u vezi s predstojećom pravosnažnom presudom ratnom vodstvu “Herceg-Bosne” kako bi se izbjegla kvalifikacija o “udruženom zločinačkom poduhvatu” koja bi mogla uključivati i odgovornost Hrvatske.

U Bosni i Hercegovini, bošnjačka vladajuća stranka dugo se predstavljala kao čuvar njenih multietničkih vrijednosti, ali je vremenom gubila kredibilitet odbijanjem da pravno procesuira zlodjela stranih “ratnika džihada” u ratu devedesetih, povicima bivšeg vjerskog poglavara kako je “Turska vazda bila naša mati, tako je bilo i tako će ostati”, imitiranjem islamistički inspirisanih javnih protesta protiv “danskih karikatura” sa spaljivanjem zastava prijateljskih evropskih zemalja u Sarajevu, davanje naziva javnim objektima po fašističkim simpatizerima i propagandistima.

Nekako po uzoru na onaj poslovični govor u kojem Alija Izetbegović, odbijajući kritike da želi islamsku državu, pita gomilu: “A hoćemo li mi islamsku državu?”. “Hoćemo”, odgovara masa. “Nećemo”, kaže Izetbegović. “Nećemo”, kaže sada gomila.

Kemal Kurspahić je vodeći urednik lanca nedjeljnih listova “The Connection Newspapers”, osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik “Oslobođenja” u Sarajevu od 1988. do 1994.