Sunovrat jedne zemlje: Venecuela od zlatne groznice do zrna kafe

Suočeni sa siromaštvom i oskudicom, hiljade građana Venecuele pokušali su doći do hrane i lijekova u susjednoj Kolumbiji čim je otvorena granica, dok u samoj zemlji koju je u međuvremenu napustilo oko četiri miliona ljudi stanovnici na razne načine pokušavaju savladati probleme izazvane ekonomskom krizom i hiperinflacijom, te umjesto obezvrijeđene valute bolivar, između ostalog koriste i zrna kafe, pišu svjetski mediji, prenosi Radio Slobodna Evropa.

Kolone na granici

Hiljade ljudi u subotu su prešli u Kolumbiju kako bi kupili hranu i lijekove nakon što je venecuelanski predsjednik Nikolas Maduro (Nicolás), nakon četiri mjeseca ponovo otvorio granicu, javila je agencija Asošijejted pres (Associated Press) dodajući da su na dva međunarodna mosta u blizini grada Kukute formirane duge kolone Venecuelanaca, od kojih su mnogi nosili djecu na ramenima i koji su čekali da im kolumbijski policajci pregledaju dokumente.

Socijalistička vlada Venecuele naredila je u februaru da se granice sa holandskim otocima Arubom, Bonaireom i Kurakaom, te Brazilom i Kolumbijom zatvore, dok je opozicija pokušavala dostaviti hranu i medicinske potrepštine u zemlju. Međutim, Maduro je odbacio tu pomoć kao povredu suvereniteta Venecuele i zabranio joj ulazak. U maju, vlada je ponovo otvorila granice sa Arubom i Brazilom, ali su međunarodni most Simon Bolivar i međunarodni most Francisko de Paula Santander do sada bili zatvoreni. S ponovnim otvaranjem, bujica ljudi je iskoristila priliku da uđe u susjednu zemlju i osigura potrepštine koje su gotovo nedostižne u Venecueli.

Nacija nekada bogata naftom sada se suočava s ozbiljnim nestašicama osnovnih dobara i hiperinflacijom, za koju se, prema nedavnoj procjeni MMF-a, očekuje da će ove godine premašiti postotak od 10 miliona. Haos je dodatno pogoršan američkim sankcijama za venecuelanski izvoz nafte, pa zemlju svakog dana napušta oko 5.000 ljudi – podaci su Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice, koji također navodi da je do sada četiri miliona Venecuelanca, ili skoro 15 posto stanovništva, napustilo zemlju.

30 hiljada ljudi u jednom danu

Kako se Venecuela suočava s nestašicama osnovnih zaliha zbog teške dugogodišnje ekonomske krize, zatvaranje granica, koje je u februaru naložio Maduro, izazvalo je probleme naročito za ljude koji žive duž granice s Kolumbijom, koji su se oslanjali na tamošnje gradove za nabavku osnovnih proizvoda i usluga, piše BBC.

Prema informacijama kolumbijskog ministarstva vanjskih poslova, granicu je u subotu prešlo više od 30.000 građana Venecuele, prenosi BBC i dodaje kako je posljednjih mjeseci mnoštvo ljudi ilegalno prelazilo granicu, pa su morali plaćati putarinu kriminalcima koji su kontrolisali prolazak.

Kriza u Venecueli produbila se u januaru, nakon što se Huan Gvaido (Juan Guaido), šef Narodne skupštine, proglasio privremenim predsjednikom, tvrdeći da je reizbor Madura prošle godine bio “nelegitiman”. Od tada ga je priznalo više od 50 zemalja, uključujući SAD i većinu Latinske Amerike. Međutim, Maduro je zadržao lojalnost većine vojske i važnih saveznika kao što su Kina i Rusija.

U aprilu je Gvaido bez uspjeha pokušao pokrenuti vojnu pobunu protiv Madura, koji je akciju opisao kao dio državnog udara koji je orkestrirala SAD. Od tada su uhapšeni bliski saveznici Gvaida, koji, naglašava BBC, uprkos činjenici što mu je parlamentarni imunitet ukinut, do sada nije bio u zatvoru.

“Gvaidov standard”

Nakon što se probudio, Huan Gvaido se zalio kantom vode. Bio je to njegov tuš. Kao i milioni Venecuelanaca, čovjek koga desetine zemalja priznaju kao legitimnog lidera svoje slomljene zemlje ne može se osloniti na vodu iz slavine. “To je jedna od stvari koju najviše mrzim”, rekao je 35-godišnji član parlamenta u intervjuu za Blumberg (Bloomberg), rekavši da je takvo tuširanje “simbol siromaštva, a tokom većeg dijela svog života morao sam to činiti.”

Pa ipak, dodaje Blumberg, on je u najvećoj mjeri zračio optimizmom, što njegovi kritičari opisuju kao naivnost, dok je govorio o tome kako bi Venecuela morala tolerisati mnogo više patnje u borbi protiv autokratskog Madurovog režima, i da uprkos boli, kako je rekao, SAD ne bi trebalo da ublažavaju sankcije koje produbljuju najgoru ekonomsku krizu u historiji zemlje – jer će se “sve pogoršati”. Na kraju, insistirao je on, pokret opozicije koji je ponovo zaživio nakon što je u januaru postao lider Narodne skupštine, uspio bi – novi izbori mogli bi biti održani za šest ili devet mjeseci, rekao je on.

No, imajući u vidu sadašnje stanje stvari, te su izjave zvučale pretjerano optimistično, čak i “po Gvaidovim standardima”, ocjenjuje Blumberg napominjući kako je nakon neuspjelog vojnog ustanka u aprilu, njegov pokret izgubio na snazi. Mnogi od njegovih najbližih saveznika su zatočeni, traže utočište u stranim ambasadama ili su u egzilu, dok je on sam bio u bjekstvu, piše Blumberg i dodaje da je Gvaido dao intervju okružen krupnim tjelohraniteljima u istrošenoj kancelariji u zgradi u istočnom Karakasu.

Gvaido je dobio neviđenu podršku Trampove administracije, koja je sankcionisala pojedince, naftnu industriju, trgovinu zlatom i centralnu banku. No, prema njegovim riječima glavni krivac za bijedu u Venezueli — 24-satne kolone za kupovinu benzina, hranu koja propada zbog nestašice struje i široko rasprostranjenu glad — je Maduro. Svako ukidanje sankcija kako bi se pomoglo okončanje patnje samo bi “normalizovalo” krizu, rekao je za Blumberg.

Među svjetskim silama koje ga ne podržavaju su Kina i Rusija, no kako je rekao — njihove nedavne izjave ukazuju da su obje nacije spremne za pronalazak rješenja. Gvaidu, piše Blumberg, nije smetao ni izvještaj američkog državnog sekretara Majka Pompea (Mike Pompeo), koji je okrivio opoziciju u borbi protiv skidanja Madura s vlasti i koji je predvidio da će se, ako Maduro bude svrgnut, za predsjedništvo boriti čak 40 ljudi.

“Mi smo ujedinjeni u želji i potrebi da se riješimo Madura”, rekao je Gvaido. “Ako 40 ljudi želi da se bori za predsjedništvo, oni su dobrodošli. To je demokratija.”

Zrno kafe kao valuta

Kako Venecuela pati od jednog od najgorih ekonomskih kolapsa u modernoj historiji, njeni gradovi se uvlače u sve primitivniju izolaciju, piše agencija Rojters (Reuters), čiji su reporteri obišli tri sela u Venecueli i vidjeli da stanovnici razmjenjuju ribu, zrna kafe i ručno ubrano voće kako bi sastavili kraj s krajem u privredi koja se, prema podacima centralne banke, smanjila za 48 odsto tokom prvih pet godina vlade predsjednika Madura.

U nekada prepunom odmaralištu na plaži Patanemo, turizam je splasnuo u posljednje dvije godine jer se ekonomska kriza u Venezueli produbila, posjetitelja je sve manje a nema ni prodavača koji su hodali po pijesku i turistima prodavali empanadu – tradicionalno slano pecivo.

Ovih dana, piše Rojters, karipska obala Pataneme, okružena šumovitim brdima, dobija drugačiji tip posjetitelja: ljudi koji hodaju od obližnjeg grada noseći rižu ili banane u nadi da će ih zamijeniti za svježe ulovljenu ribu.

S bankovnim novčanicama koje su postale beskorisne zbog hiperinflacije i bez lakog pristupa terminalima za debitne kartice koje su se često koristile za obavljanje transakcija u urbanim područjima, stanovnici Patanema se uglavnom oslanjaju na trampu. Valuta bolivar je izgubila 99 odsto svoje vrijednosti od kada je Maduro preuzeo dužnost 2013. godine, ističe agencija. U planinama centralne venecuelanske države Lara, stanovnici grada Guariko ove godine pronašli su drugačiji način plaćanja računa – zrna kafe. Stanovnici regiona sada mijenjaju pečena zrna kafe za sve – od frizure do rezervnih dijelova za poljoprivredne mašine.

Od vrhova Anda do južne savane, kolaps osnovnih usluga, uključujući električnu energiju, telefon i internet, ostavio je mnoge venecuelanske gradove u borbi za opstanak, zaključuje Rojters i ističe kako je pak kriza uzela veliki danak u ruralnim područjima, gdje je broj domaćinstava u siromaštvu dostigao 74 odsto u 2017. godini u poređenju s 34 odsto u glavnom gradu Karakasa, prema godišnjem istraživanju pod nazivom Encovi, koje provode privatni venecuelanski univerziteti.

Stanovnici rijetko putuju u obližnje gradove, zbog nedostatka javnog prijevoza, sve većih nestašica goriva i previsoke cijene potrošačke robe. U nekim regionima, putovanje zahtijeva pregovaranje na putevima koji su zabarikadirani od strane stanovnika čija je namjera da pljačkaju putnike. Na jednoj takvoj barikadi u istočnoj Venecueli, Rojters je svjedočio kako vozač puca iz vatrenog oružja u zrak kako bi raspršio gomilu ljudi, navodi se u tekstu.

Zaboravljeni jug i nezakonita eksploatacija zlata

Venecuela tvrdi da posjeduje neke od najvećih neiskorištenih rezervi zlata i koltana u svijetu i ima za cilj da do 2025. godine proizvede više od 80 tona zlata godišnje, a zlatna groznica u zemlji se pokrenula kada je Maduro najavio stvaranje ogromne površine od 112.000 kvadratnih kilometara namijenjene rudarstvu, poznatoj kao rudnik Orinoko, napisao je istraživač i novinar Bram Ebus iz Bogote, u tekstu koji je objavio Gardijan (The Guardian), u kojem između ostalog ističe da u nezakonitoj eksploataciji sve više upravljaju različite naoružane grupe, te da svaka strana vojna intervencija može pokrenuti eskalaciju nasilja.

Projekat, koji je najavljen u februaru 2016. godine, trebalo je da pokrene razvoj, ali mnogi rudarski projekti koje je vlada najavila nisu uspjeli da se materijalizuju, i čini se da ‘rudarski luk’ sada služi za pljačku šireg opsega različitih nedržavnih oružanih grupa koje postepeno šire svoju vlast nad južnom Venecuelom, dodajući još jedan nepredvidivi faktor trenutnoj krizi u zemlji – i komplicirajući sve napore za mirno rješenje, ukazuje Gardijan.

Njihove metode i porijeklo mogu biti drugačiji, ali njihova motivacija je ona koja je dovela do nasilja u Latinskoj Americi još od vremena kolonije: glad za zlatom i drugim vrijednim mineralima. U novije vrijeme su kolumbijski gerilci – disidenti iz sada demobilisanih Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (Farc) i pripadnici Nacionalne oslobodilačke vojske (ELN) — proširili svoj domet stotinama kilometara unutar Venecuele, piše Gardijan ističući da u divljim rudnicima radi najmanje 300.000 ljudi.

Sloboda s kojom oružane grupe djeluju južno od rijeke Orinoko odražava slabost venecuelanske države. Ali prijetnja stranom vojnom intervencijom će jednostavno ohrabriti gerilce i ojačati njihove veze s Karakasom, ocjenjuje Ebus i dodaje da je humanitarna pomoć od suštinskog značaja za stanovnike regiona, ali njen siguran ulazak zavisiće od pristanka venecuelanske vlade.

Vanjski akteri bi trebali raditi na račišćavanju venecuelanskih lanaca opskrbe mineralima. Strane države trebaju uvesti obavezne dubinske provjere izvoznika minerala i tržišta s njima kako bi se minimizirali rizici od kupovine minerala kojima se finansiraju sukobi i kršenja ljudskih prava, ukazuje Gardijan zaključivši kako mir u Venecueli zavisi i od njenog zaboravljenog juga.