Šta je stvarna pozadina Davutogluove ostavke

Turski premijer Ahmet Davutoglu objavio je da se na predstojećem, vanrednom, kongresu vladajuće Partije pravde i razvoja (Adalet ve Kalkınma Partisi – AKP) neće ponovo kandidovati za lidersku poziciju. To, praktično, znači i da će dati ostavku na funkciju premijera Turske.

“U svom akademskom i političkom životu nikada nisam tražio bolju poziciju i nikada to neću činiti”, rekao je Davutoglu, aludirajući na to da je važnije očuvati veze sa “prijateljima i braćom” nego rizikovati urušavanje tih odnosa zarad opstajanja na položaju.

U javnom obraćanju nakon sastanka sa predsjednikom države Redžepom Tajipom Erdoganom, Davutoglu je rekao da niko od njega neće čuti “nijednu jedinu riječ” protiv njegovog “brata i prijatelja” Erdogana koga je pominjao kao “našeg uglednog predsjednika”.

Međutim, Davutoglu je dodao da odustajanje od reizbora “nije bio njegov izbor, već neophodnost”.

Davutoglu se, inače, ranije žalio kako se neke odluke u vladajućoj Partiji pravde i razvoja, na čijem je čelu, donose mimo njega.

Razlozi za njegovu najavljenu ostavku bi, međutim, mogli biti mnogo složeniji.

Davutoglu je postao premijer kada je njegov prethodnik na toj poziciji – Erdogan – odlučio da se kandiduje za predsjednika Turske u avgustu 2014. godine. Erdogan je pobijedio na tim izborima, ali pozicija koju je osvojio još uvijek nema moć kakvu on zagovara i priželjkuje godinama.

Erdogan nikada nije krio svoje planove da promijeni turski Ustav koji podrazumjeva slabu ulogu predsjednika i premijera izabranog na osnovu parlamentarne demokratske izborne matematike.

Umjesto parlamentarnog sistema u kome predsjednik igra simboličnu ulogu nekoga ko ide okolo i preseca vrpce, Erdogan želi “predsjednički sistem” koji kontroliše jedan čovjek – predsjednik. 

To, međutim, zahtjeva ustavne promjene koje je moguće donijeti jedino putem referenduma i uz pristanak barem dvije trećine biračkog tijela.

Glasovi koje je dobio prije dvije godine bili su dovoljno jaki da mu donesu parlametarnu većinu nakon dvanaest uzastopnih godina na vlasti, ali ne i dovoljno snažni da mu obezbjede promjenu ustava.

Javnost je sve više protiv funkcije predsjednika kako je priželjkuje (i praktikuje) Erdogan, a koja nimalo ne liči na francuski ili američki model upravljanja gdje su pravosuđe i zakonodavstvo nezavisni.

U Erdoganovom predsjedničkom sistemu, jedan čovjek (Erdogan) ima moć da odlučuje o svakom zakonu, kadrovskim imenovanjima, spoljnoj politici, radu banaka i sudova, pa i naslovima u dnevnim listovima, kao i tome ko će voditi političke emisije na popularnom TV kanalu.

Čudno je naime, i ne dokazuje ništa, činjenica da od kako je Partija pravde i razvoja prije nekoliko dana najavila vanredni kongres za 22. maj, sve vijesti koje se tiču aktuelnog premijera Davutoglua su iz nekog razloga nestale sa naslovnica novina.

Levent Gultekin, nova nada i insajder u turskoj medijskoj zajednici, tvrdi kako zna da je menadžment “veoma lojalnog” lista “Sabah Daily” nedavno u ponoć dobio poziv sa zahtjevom da se vijesti o Davutogluu sklone. Bio je to veliki ukor za novine, objasnio je Gultekin, dodavši da “svi dobro znamo kakve bi posljedice ovo moglo donijeti po poslovanje lista”.

U stvari, Erdogan već neko vrijeme testira svoju verziju predsjedničkog sistema. Iako po važećem ustavu nema odriješene ruke za to, već se miješao u svaki aspekt političkog, ekonomskog, socijalnog i medijskog života u zemlji.

AKP ve Türkiye'nin geleceği: Levent Gültekin ile söyleşi – https://t.co/1HYx2JeQ0Y @cakir_rusen pic.twitter.com/hMEWVStvSz

— Medyascope (@medyascope) May 5, 2016

Otud nije isključeno da su rastući ugled Davutoglua van turske političke scene, baš kao i “slab trud” koji je iskazao po pitanju postavljanja ljudi iz svojih krugova na više pozicije, donijeli nervozu njegovom “prijatelju i bratu” Erdoganu koji, sasvim je moguće, može da ga smatra kao ličnu prijetnju, odnosno nekoga ko bi bio “alternativa” i mogao da ugrozi očekivani ishod referenduma zakazanog za jesen 2016. godine.

U međuvremenu, Erdogan i ljudi oko njega čine sve kako bi došli do željenog ishoda referenduma. U te napore spada i promovisanje stava da uklanjanje turske nacionalističke ideje i koncepta iz važećeg ustava nije moguće bez “snažnog vođe” i promjena Anayasa, odnosno, “Majke zakona”, kako se Ustav još naziva u Turskoj. Ova inicijativa mobilisala je i nacionaliste, i liberale, i prokurdske grupe.

Začudo, jedna od dvije manjinske stranke u parlamentu, Partija nacionalističke akcije je iznenada počela da se dijeli na frakcije. Također, odjednom se čuju i glasovi da je rješavanje “kurdskog pitanja” nemoguće bez da se Eroganov “superautoritet” formalizuje i učini legalnim.