San njemačke ljevice o Jugoslaviji: Tuzla kao primjer izlaska iz geta

Zaklada Rosa Luxemburg predstavila je svoj online projekt „Jugoslavija: priče o nastanku i propasti jedne države“ u sklopu koje autori (uglavnom znanstvenici s područja bivše Jugoslavije) pokušavaju objasniti fenomen zemlje Južnih Slavena i fascinaciju koja u mnogim dijelovima lijevog političkog spektra u Europi, a posebice u Njemačkoj, još uvijek igra određenu ulogu. I to se moglo vidjeti i na tribini održanoj u srijedu uvečer u berlinskoj četvrti Kreuzbergu, piše DW.

Kamo je nestala ljevica?

Nakon tribine, koja je dobrim dijelom djelovala poput uvodnog predavanja za studente povijesti jugoistočne Europe, sudionici su se kroz objašnjenja „mita Jugoslavija”, pokušali, odgovarajući na pitanja iz publike, osvrnuti i na sadašnjost prostora koji se nekad zvao Jugoslavija. Zaključak je, kao što se moglo i očekivati, da stvari baš i na stoje najbolje. No počnimo redom. Za pripadnike lijevog političkog spektra u Njemačkoj je prije svega porazna činjenica da u zemljama nastalima nakon raspada Jugoslavije zapravo ni nema nekog ozbiljnijeg lijevog političkog čimbenika. „U principu smo na području koje se nekad zvalo Jugoslavija u defenzivnom položaju. Cjelokupni sindikalni pokret se u ovom dijelu Europe raspao. Tamo nemamo organizacije koja se aktivno i ofenzivno bori za prava radničke klase. Naprotiv, većina sindikata je ekstremno nefunkcionalna organizacijska struktura koja služi isključivo obogaćenju sindikalnih funkcionera“, rekao je voditelj ureda Zaklade Rosa Luxemburg za jugoistočnu Europu Krunoslav Stojaković.

„Konkretna borba je naravno tu. I lijeva ideja postoji kroz borbe za studentska prava ali prije svega borbe u ekološkom spektru. To se posebice odnosi na borbu protiv gradnje čitavog niza manjih hidrocentrala. I tu je prisutna lijeva ideja“, zaključio je Stojaković ukazujući u tom kontekstu još i na prosvjede u Tuzli 2014. I u ovoj kombinaciji preklapanja kompetencija lijevog i zelenog spektra Stojaković vidi i budućnost lijeve političke opcije u Jugoslaviji. „Ovo je jedini način da ljevica u ovom dijelu Europe iziđe iz geta u koji se dobrovoljno zatvorila“, rekao je Stojaković.

„Sexy” samoupravljanje i punk

Zbog čega je publici na Zapadu, pogotovo onoj s DDR iskustvima, Jugoslavija zanimljiva, moglo se vidjeti i osjetiti i na berlinskoj tribini, i to kroz posebnost i samostalnost  koja je pronikla iz prekida odnosa Tita i Staljina. Pritom uvijek iznova u raspravama izniče pojam samoupravljanja kao egzotičnog utopističkog modela koji je u svom korijenu bio i antistaljinistički i antifašistički.

Iako se u jednom trenutku čak moglo čuti kako je samoupravljanje, zbog cilja da i radnici imaju udjela u dobiti poduzeća u kojem rade, „začetak okretanja kapitalizmu”, slovenski politolog Gal Kirn objašnjava kako samoupravljanje u praksi baš nije funkcioniralo onako kako je to u teoriji zamišljeno i kako si to danas kroz filtar uljepšavanja zamišljaju neki aktivisti. „Šteta što to tijekom rasprave večeras nismo malo više tematizirali kako bismo pokazali da su se usprkos samoupravljanju u Jugoslaviji odluke donosile na nekim drugim, višim razinama, a i da sami radnici nisu baš svuda i uvijek pokazivali veliko zanimanje“, rekao je Kirn u razgovoru nakon tribine. Tako da je dio publike kući ipak otišao sa svojom idealističkom slikom o jugoslavenskim tvornicama u rukama radnika.

Publicist Roland Zschächnrer navodi još jednu „sexy” odliku Jugoslavije koja je nekadašnjim građanima DDR-a djelovala privlačno. „Pop kultura. Imali ste punk u Jugoslaviji prije nego u zapadnoj Njemačkoj (u najboljem slučaju istodobno op.a.). U Jugoslaviji su ovi mladi bandovi mogli nastupati u lokalnim društvenim centrima. To je ta kulturna otvorenost na koju smo mi iz DDR-a gledali pomalo sa zavišću“, kaže ovaj autor i novinar.

Omražena EU

No što je sa sadašnjošću? Berlinski proces? Euroatlantske integracije? I pitanje budućnosti regije unutar Europske unije pokrenuto je tek nakon rasprave na pitanje iz publike. I za razliku od politike, povjesničara i dobrog dijela promatrača situacije u ovom dijelu Europe, sudionici jučerašnje rasprave ne vjeruju da su mir i budućnost regije koja se nekoć zvala Jugoslavija mogući samo u okviru jedne „supra“ državne strukture kao što je EU.

Pritom je zapanjujuća usredotočenost sudionika u raspravi na ekonomske aspekte proširenja EU-a s poznatim floskulama poput „nove članice su samo tržište za Njemačku“ itd. uz ponavljanje mantre kako je svim zemljama u susjedstvu gore od ulaska u EU. Niti jednom riječju nije spomenuta jedna od osnovnih ideja EU-a kao mirovnog projekta. Ljevica, i to ne samo u Njemačkoj, rečeno je, „mora početi razmišljati o alternativama Europskoj uniji”.

Za Gala Kirna, slovenskog politologa s trenutnim boravkom u Njemačkoj, EU se diskreditirala zbog „revizioniranja prošlosti“ i „izjednačavanja komunizma i fašizma”. „I dok je EU još u devedesetima i bila demokratska tvorevina s prizvukom socijaldemokracije, EU je sada jedna neoliberalna organizacija”, tvrdi Kirn sa svim onim lošim što se uz ovaj pojam povezuje. Ono što ljevica želi je neka alternativa Europskoj uniji, zaključuje Kirn i citira gurua europske ljevice Janisa Varufakisa i kaže: „nama treba nova Europa”.

Za to će već biti prilike na sljedećim EU izborima jer je Varufakis prije nekoliko dana objavio da će se sa svojim pokretom Diem25 upravo ovdje u Berlinu (zajedno sa Srećkom Horvatom) kandidirati za Europske izbore.