Rat u Siriji neće završiti dok ne krenu pregovori s Iranom

Kad god se pojavi tračak svjetla u sirijskom ratu, vrlo brzo se ugasi. Primjerice, sporazum o prekidu vatre koji je u rujnu postignut između Washingtona i Moskve bio je nada za zemlju. Nakon što su Rusi optuženi za bombardiranje konvoja Crvenog polumjeseca, dogovor se vrlo brzo raspao, piše Foreign Policy.

Mnogi skeptici ovog primirja njegovim krahom uopće nisu bili iznenađeni. No, njegov raspad značajno je vezan i uz činjenicu da Rusija zapravo nikada nije trebala biti glavni sugovornik za postizanje sporazuma, nastavlja FP. Od vanjskih pobornika vlasti Bašara al Asada, na pregovaračkom stolu trebao se naći Iran koji je stotine vojnika poslao u Siriju, ali i omogućio mu potporu nekoliko tisuća šijitskih militanata.

Ruski i iranski ciljevi u Siriji nisu isti, i nema apsolutno nikakvog razloga za tezu da ruski pregovarači dobro zastupaju iranske interese. Ako se Sjedinjene Države nadaju da će uspjeti postići primirje u Siriji, ne mogu izbjeći direktne pregovore s Iranom. No, ni to ne sugerira da će neposredna posljedica biti mir.

Zašto je iranski utjecaj tako snažan?

Washington prvo treba razumjeti zašto je iranski utjecaj u Siriji tako dubok. Sirija pod vlašću Hafeza al Asada, Bašarovog oca, bila je jedina zemlja na Bliskom istoku koja je podupirala Iran u razarajućem ratu s Iranom tijekom 1980-ih godina. Iranski vojni čelnici su veterani tog sukoba i još uvijek nose ožiljke, emocionalne i fizičke, tog krvavog doba za njihove građane. Teheran ima vrlo malo saveznika, ali su spremni žrtvovati mnogo kako bi izbjegli gubitak svoga najstarijega prijatelja – Sirije.

No, savez je puno više od osobne naklonosti. Iran i Siriju 1990-ih još je više zbližio zajednički antagonizam prema Izraelu. Sirija je postala kanal za potporu libanonskog Hezbolaha, koji je tada kao posrednik Irana vršio pritiske i prijetnje na Izrael.
Gubitak pristupa sirijskom teritoriju učinilo bi Iran ranjivim u odnosu na Izrael, ali i Sjedinjene Države.

Kao što je jedan bivši dužnosnik Iranske revolucionarne garde (IRGC) to rekao, Sirija je toliko strateški bitna za Iran da je smatraju svojom “35. pokrajinom”. Za Iran bi bilo bolje i da izgubi svoju jugozapadnu pokrajinu bogatu naftom, nego Siriju, kaže. “Ako mi držimo Siriju, mi možemo preuzeti tu pokrajinu (Khuzestan), ali ako izgubimo Siriju, nismo u stanju zadržati ni Teheran.”

Iz svoje perspektive, Iran ima malo razloga prihvatiti bilo kakvu ponudu o promjeni režima u Iranu. Sunitski pobunjenici formirali su znažan front protiv šijita. Džihadističke skupine poptu Nusre Front, Ahrar al Shama i ISIS-a to provode u praksu kroz masakre šijitskih alavita u Siriji i šijita u Iraku. Iran pretpostavlja da će pobunjeničke skupine djelovati na sličan način ako preuzmu vlast u Siriji, a takav bi se sunitski ekstremizam vrlo brzo mogao preliti u Libanon i Irak, prijeteći šijitima u tim zemljama.

Iran također ima i vlastitih problema sa sunitskim sektaškim militantima, osobito u zapadnim i jugoistočnim provincijama. Velika je prijetnja koalicijska podrška sirijskim pobunjenicima. Sjedinjene Države i Saudijska Arabija predvode međunarodnu podršku pobunjenicima.

Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Turska također imaju značajnu ulogu. Washington tako ostaje iranski neprijatelj, a Saudijska Arabija neprijateljski rival dok su ostale nabrojane države snažni kritičari ili rivali Irana. Antišijitski režim u Siriji, podržan od tih država, ne bi bio samo devastirajuć za iranske strateške investicije u Levantu, mogao bi izbrisati njegov cjelokupni regionalni utjecaj.

Upravo zato Iran je poslao svoju elitnu vojnu jedinicu, Iransku revolucinarnu gardu, Čuvare revolucije, kako bi djelovali kao Asadov vojni strateg na terenu. Od početka 2011. Čuvari revolucije poslali su sredstva, oružje i stotine svojih vojnika u Siriju. General Qasem Soleimani, viši zapovjednik IRGC-a savjetovao je Sirijce i pomogao im planirati operacije protiv pobunjenika. Čuvari revolucije formirali su ključnu komponentu proasadovskih snaga, od kojih su trupe regularne vojske bile samo jedan dio.

Centralna uloga u sukobu

Snažan su obol dali i libanonski Hezbolah i iračke šitijske milicije, za čije su sudjelovanje velikim djelom zaslužni Iranci. Osnovane su i plaćeničke divizije formirane od afganistanskih i pakistanskih šijita. Soleimani je također kazao kako je osobno uvjerio Moskvu da vojno intervenira u rujnu 2015. godine.

Razloga zašto je Iran zauzeo centralnu ulogu u sirijskom sukobu jest utjecaj na poslijeratnu budućnost te zemlje. Zato, to što je Iran isključen iz mirovnih pregovora ne izgleda dobro, piše FP. Američki i ruski šefovi diplomacije John Kerry i Sergej Lavrov možda formalno zastupaju dvije strane u ratu, ali niti jedna strana nije u poziciji da diktira uvjete brojnim akterima na terenu. Za razliku od Irana, niti jedna od te dvije sile nema presudnu nazočnost na terenu, gdje je najvažnije.

Uzevši u obzir duboku uključenost u Siriji, Iran će morati biti dio političkog rješenja. Sjedinjene Države i Iran već imaju zajednički cilj borbe protiv džihadista i podupiru istu stranu u borbi protiv ISIS-a u Iraku. Dogovor Teherana i Washingtona mogao bi pomoći da obje zemlje ispune svoje ciljeve.

Bez želje za saradnjom

No, iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamenei odbio je proširenje američko – iranskih razgovora izvan nuklearnog sporazuma. Prošle je godine o svojoj politici jasno rekao: “Dogovorili smo se sa Sjedinjenim Državama samo oko nuklearnog pitanja… U drugim područjima nismo dopustili pregovore sa SAD-om, nećemo pregovarati s njima”. U kolovozu je ponovio taj stav rekavši kako “oni (SAD) žele pregovarati o regionalnim pitanjima, ali iskustvo nuklearnog sporazuma govori nam da je (pregovaranje sa SAD-om) smrtonosan otrov i da ne možemo vjerovati Amerikancima na riječ u bilo kojem pitanju”.

Hameneija podržava i iranska vojska, koja na sličan način odbija kompromis sa SAD-om. Iranski šef osoblja, general Čuvara revolucije Mohamad Hosein Baqeri kazao je u rujnu da “Čuvari revolucije ne prihvaćaju razgovore s neprijateljem”. Dodao je su oprezni i kako ih se ne može prevariti i nametnuti im američke zahtjeve.

Maksimalistička strategija

Iran će odustati od sve maksimalističke sve ili ništa strategije samo ako osjeti da to mora učiniti. Sada to i nije situacija. Rusija je ohrabrila Irance i stvorila protutežu američkom pritisku. Iran je u ovom konfliktu već izgubio 400 ili više vojnika, uključujući i neke visoke zapovjednike Čuvara revolucije, što je više žrtava nego što su imali u bilo kojem sukobu od iransko – iračkog rata.

Iran bi mogao biti rješenje sirijskog konflikta i pomoći da se završe patnje milijuna nevinih civila. Zaslužili su mjesto za pregovaračkim stolom, smatra FP.

Bez Irana Asad bi bio svrgnut s vlasti godinama prije, piše Al Jazeera. Donose tri moguće scenarija u kojima bi Teheran konačno prestao podržavati Asada. Prvi scenarij bio bi onaj u kojem bi Rusija odlučila promijeniti svoju strategiju u Siriji. Intevencionistička politika Rusije, glavnog iranskog saveznika potencijalno je bio značajan događaj koji bi mogao povećati iranski utjecaj u Siriji. No, istodobno, to je zaprijetilo monopolističkoj viziji kakvu Iran ima u Siriji. Sada je i Moskva značajan faktor odlučivanja u toj zemlji. Odnosi Rusije i Turske sve su bolji, a Turska se u Siriji od samog početka žestoko protivi Asadu i podupire pobunjenike.

Drugi scenariji

Drugi scenariji u kojem bi Iran odustao od Asada jest orijentiranje na druge političke ciljeve. Iran je regionalna sila i kada bi došlo do nekog sporazuma sa Sjedinjenim Država koji bi im jamčio snažan utjecaj u regiji, možda bi bili spremni odustati od Asada.

Treći scenario, nastavlja Al Jazeera jest onaj u kojem bi se ispunjavanje vojnih ciljeva Teherana u drugim zemljama pokazali uspješnijima nego onaj u Siriji. Ako bi napuštanje Asada, ostavilo strategiju Irana u Iraku, Jemenu i Libanon netaknutom, u Teheranu bi o tome mogli razmisliti. Kroz šijitske milicije i proiranske sirijske vojne dužnosnike mogli bi uspostaviti kontrolu diljem mediteranske obale koja bi osujetila pokušaje da cijelom Sirijom zavlada neka sunitska anti-iranska vlada.