Putinu je rat u Ukrajini jako koristan, kraj sukoba za njega bi bio ravan katastrofi

Dok Ukrajina ubrzava protuofanzivu na nekoliko dijelova fronte, razuman bi čovjek mogao zaključiti da 2023. sigurno mora biti posljednja godina ruskog rata protiv svojih komšija. Ruski vojni resursi su iscrpljeni, duga i krvava zimska ofanziva Moskve u Donbasu dala je slabe rezultate, a rusko društvo čezne za povratkom predratne stabilnosti. Logika nalaže da Kremlj nema bolju opciju nego iskoristiti svaku priliku da prekine katastrofalni rat, spašavajući obraz i što je više moguće držeći se za svoje teritorijalne dobitke, piše Foreign Policy.

Američki državni sekretar Antony Blinken ponovio je ovakva razmišljanja na konferenciji za novinare ove sedmice, rekavši da bi uspješna ukrajinska protuofanziva mogla “natjerati Putina da se konačno fokusira na pregovore o okončanju rata koji je započeo”.

Nastavak rata donosi mu korist

Takve kalkulacije, međutim, temelje se na racionalnoj analizi uloga i dobiti i podcjenjuju u kojoj je mjeri ovaj rat lični projekt jednog čovjeka – ruskog predsjednika Vladimira Putina. Pokrenuo ga je sam, na temelju vlastitih iskrivljenih percepcija i ne obazirući se na mišljenje ruskog društva i vladajućih elita.

Nastavio je to provoditi više od godinu dana, prkoseći svakom zdravom razumu i nema naznaka da će ikada poželjeti prestati. Dapače, nastavak rata donosi mu brojne političke koristi, dok bi mu njegovo zaustavljanje predstavljalo samo nove rizike.

Nema sumnje da ruske elite i društvo uveliko dijele Putinovu ogorčenost prema Zapadu, zanemarivanje ukrajinske državnosti i uvjerenje da je Rusija velika sila koja ima pravo koristiti vojsku protiv drugih država po svojoj volji.

Koliko su Rusi spremni žrtvovati u sukobu sa Zapadom?

Među Rusima bez obzira na društveni položaj ima malo saosjećanja za položaj Ukrajinaca, a još manje apetita za pretvaranjem Rusije u demokratsku i odgovornu članicu međunarodne zajednice. Ipak, mnogi se Rusi značajno razilaze s Putinom o tome koliko su spremni žrtvovati u sukobu sa Zapadom.

Unatoč manjkavostima u provođenju istraživanja javnog mnijenja u autoritarnim državama, istraživanja pokazuju da nepokolebljiva podrška javnosti Putinu ne sprječava većinu Rusa da doživljavaju svoju trenutnu situaciju kao iznimno stresnu i da pozdravljaju mirovne pregovore s Ukrajinom – šta god to značilo, jer je nejasno koliko bi Rusa podržalo odustajanje od bilo kojeg od osvojenih teritorija.

Privatni razgovori među ruskim elitama također otkrivaju veliko nezadovoljstvo sve većim troškovima rata i nerazumijevanjem njegove svrhe. Ipak, invazija se nastavlja u skladu s Putinovim željama i niko u Rusiji nema načina da nadjača njegovu volju.

Šta invazija predstavlja za Putina?

Za Putina invazija predstavlja jednostavan način da provede ciljeve za koje se godinama borio u mirnodopskim uvjetima. Ovo je uvijek bio Putinov zaštitni znak vladanja: on vjeruje da su direktni pokušaji upravljanja levijatanom ruske države uzaludni i umjesto toga radije prisiljava sistem da se prilagodi krizama i svršenim činjenicama koje je sam stvorio.

S invazijom na Ukrajinu, Putin je izbrusio ovaj menadžerski pristup do savršenstva. Jednom odlukom stvorio je dovoljno zamaha da Rusija pojuri u smjeru razvoja događaja koji je dugo želio vidjeti. Uzmimo za primjer preorijentaciju ruske vanjske trgovine kako bi postala manje ovisna o Zapadu, čemu je Putin težio od 2014.

Osam godina osmišljavanja strategija, razrade politika i poduzimanja raznih postupnih koraka imalo je učinak manji od jedne godine sveopćeg rata. U 2022. trgovinski promet zemlje s Europom više se nego prepolovio, dok je trgovina s Kinom porasla za više od 40 posto, a s Indijom 2.6 puta.

Godinama su se ruska poduzeća i nesposobna birokratija borili da razviju infrastrukturu potrebnu za suradnju s Azijom. Međutim, tek je rat natjerao Rusiju da mobilizira svoje resurse i finansira niz azijsko orijentisanih saobraćajnih projekata, od željezničke veze s Indijskim oceanom preko Irana i Azerbejdžana (o čemu se raspravljalo od 2005.) do novog plinovoda za Kinu, koji je sada nadohvat ruke nakon više od decenije razgovora.

Smanjenje ovisnosti Rusije o američkom dolaru i zapadnom finansijskom sistemu prioritet je vlade od 90-ih godina, ali bio je potreban sveobuhvatni rat kako bi se udio ruskog izvoza plaćenog američkim dolarima ili eurima smanjio s gotovo 90 posto u januaru 2022. na ispod 50 posto u decembru iste godine.

Izolacija Bjelorusije i razdor između Kine i Rusije

Ciljevi kao što su zamjena zapadnog uvoza domaćim proizvodima, odmor Rusa unutar zemlje i vraćanje prestiža ruskim oružanim snagama bili su na Putinovom dnevnom redu desetljećima, ali na kraju se samo rat pokazao sposobnim nagnati ruske birokrate, poslovne ljude i šire društvo da ih stvarno provode.

Dijelovi moskovske elite možda i dalje uživaju u svojim talijanskim vilama, mediteranskim jahtama i francuskim delicijama, ali njihov broj se smanjuje svaki put kada Zapad uvede novi paket sankcija.

Međunarodni razvoj događaja izazvan ratom još je bliži Putinovim dugotrajnim ambicijama. Uključenost Minska u agresiju na Ukrajinu zapečatila je izolaciju Bjelorusije od Zapada i gurnula zemlju u neviđenu integraciju s Rusijom – uz relativno malo pritiska iz Moskve.

U međuvremenu, gubitak pristupa Europe jeftinom ruskom plinu stalni je trn u oku transatlantskom jedinstvu, potencijalno stvarajući nove izvore napetosti između Europe i Sjedinjenih Američkih Država.

Zamrzavanje deviznih rezervi ruske centralne banke rasplamsalo je strahove diljem svijeta da će Washington i Bruxelles svoje valute koristiti u druge svrhe. Ruski rat također je stvorio novu kost razdora između Zapada i Kine. Mnoge zemlje u razvoju iskoristile su to kako bi bile asertivnije prema Sjedinjenim Američkim Državama i Europi.

U stvarnosti, naravno, nijedan od ovih razvoja događaja nije tako jasan kao što se može činiti Putinu – a njihova cijena za Rusiju je ogromna. Ali ključna lekcija koju je izvukao iz ruske historije jest da, ako želite postići nešto vrijedno u tako golemoj i neorganiziranoj zemlji, cijena će neizbježno biti visoka.

Dok će gubici s vremenom izblijediti, postignuća će pamtiti kasnije generacije. Čak i ako je cijena visoka, Putin nije pronašao ništa što bi moglo parirati ratu u njegovoj destruktivnoj učinkovitosti za oblikovanje historije Rusije i svijeta.

Kraj rata bio bi katastrofa za Putina

Nasuprot tome, sam Putin nema mnogo koristi od skorog zaustavljanja rata, pogotovo ako se ukrajinska protuofanziva pokaže uspješnom. Naravno, okončanje rata spasilo bi hiljade života, značajno ublažilo pritisak na rusku ekonomiju i društvo, omogućilo Rusiji da stabilizira svoju međunarodnu poziciju i tako dalje. Ali za Putina osobno, zaustavljanje sukoba bila bi katastrofa za njegovu poziciju u ruskoj unutrašnjoj politici i historiji.

Bez obzira koliko je ruski režim postao represivan, okončanje rata neizbježno bi potaknulo javno razmišljanje i preispitivanje. Bilo bi mnogo pitanja o svrsi invazije, njenoj visokoj cijeni i tome je li rezultat opravdao tu cijenu. Štoviše, Putin bi se s tim pitanjima morao suočiti u situaciji u kojoj više ne bi bilo moguće oštriju represiju opravdavati navođenjem iznimnih ratnih okolnosti.

Bez obzira na to koliko Rusi istrošeni bili, Putin će se držati svoje selektivne percepcije stvarnosti, tražeći razloge i načine za dalju eskalaciju svog ovisničkog križarskog rata protiv trenutnog svjetskog poretka. Putin nije čak ni sumnjao u svoje namjere: njegove ključne odluke tokom prošlih mjeseci – od pooštravanja sistema vojnog regrutovanja do masivnog ulaganja u proizvodnju oružja – jasno pokazuju da svoju zemlju priprema za dugotrajni rat.

Teško je vidjeti kako bi nadolazeća ukrajinska protuofanziva mogla utjecati na ove kalkulacije, bez obzira na to koliko se pokazala uspješnom.

Šta nakon Putina?

Čini se da niko u Rusiji ne može zaustaviti Putina, ali to ne znači da su željni nastaviti njegovim putem kad ga jednom više ne bude. Čak ni tada Rusija vjerovatno neće dobiti demokratski orijentisano, a kamoli prozapadno vodstvo. Umjesto toga, Putina će najvjerovatnije naslijediti grupa njegovih pristaša koji dijele sličan pogled na svijet, uključujući njegov pogled na Zapad i Ukrajinu.

Ipak, čak i ako bude autokratsko i paranoično, sljedeće rusko vodstvo bit će manje orijentisano prema jednom čovjeku na vrhu. Dosljedan je obrazac u ruskoj i sovjetskoj historiji da su moćni autokratski vladari tako temeljito čistili sve potencijalne suparnike da je njihov odlazak neizbježno pratilo manje moćno i više kolektivno vodstvo, pri čemu niko od njegovih članova nije mogao nametnuti svoje hirove svima ostalima. Samim tim što su kolektiv, ruski će vlastodršci nakon Putina neminovno opreznije koračati, temeljitije razrađivati odluke i racionalnije reagirati, posebice na pitanja vezana uz rat.

Ova se razlika može pokazati odlučujućom. S obzirom na trenutno stanje stalno rastućih napetosti, vrijedi razmisliti o tome ko će u Rusiji prije pritisnuti nuklearno dugme: usamljeni autokrat opsjednut historijskom veličinom ili grupa sivih aparatčika koji su zapeli u svojim unutrašnjim svađama? Pogrešan odgovor može nas koštati planeta.