Psihoanaliza: Šta povezuje terorizam i vaspitanje?

Kada je dvadesetogodišnji Khamzat Azimov ovog mjeseca počinio zločin u Parizu, za koji je odgovornost preuzela Islamska država (IDIL), detalji o njegovom vaspitanju privukli su pažnju psihoanalitičarke i ekspertice za borbu protiv terorizma Nensi Hartvelt Korbin.

Uzimajući u obzir Azimovo odrastanje u ratom razorenoj Čečeniji i činjenicu da je nastavio da živi sa svojom majkom u jednosobnom stanu u Parizu sve dok ga policija nije ubila usred napada, Kobrin je vidjela obrazac koji se reflektuje i na druge islamističke teroriste o kojima je već pisala i koje je proučavala, piše Radio Slobodna Evropa.

To uključuje lidera čečenskih islamističkih separatista Šamila Basajeva, militanta Al-Kaide rođenog u Jordanu Abu Musaba al-Zarkavija, i bombaše iz Bostonskog maratona Džhohara i Tamerlana Carnajeva, koji su takođe čečenskog porijekla.

Ukratko, Kobrin kaže da su svi oni imali problematične odnose sa majkama koji su prozilazili iz činjenice da su oni djeca koja dolaze iz, kako antropolozi opisuju, “kulture sramote i časti”.

“Moja analiza razlučuje nenormalno nasilno antisocijalno ponašanje do njegove srži – problem je zakopan u njihovim dušama, nastaje u njihovom ranom djetinjstvu i dovodi do razvoja bijesa,” kaže Kobrin za RSE.

Rezervoar bijesa

“Problem je što ti teroristi dolaze iz kultura sramote i časti, koje su po definiciji nefunkcionalne,” objašnjava Kobrin.

“Njihova akumulacija bijesa proizlazi iz problema koji su ugrađeni u ranu vezu s majkom u kulturama sramote i časti – tačnije za rano vezivanje majke i djeteta, što je prva veza u životu,” ona kaže.

Kultura sramota-čast je ona gdje traganje za onim što se smatra “čašću” može dovesti do potrage za postizanjem osjećanja “pravde” kroz nasilje i osvetu, kažu antropolozi.

U kulturama sramote-časti – kao što bi ste pronašli u Čečeniji, Avganistanu, Pakistanu i arapskom Bliskom istoku – sramota se koristi kako bi se djeca disciplinovala, objašnjava Kobrin.

Ona kaže da su novorođenčad u kulturama sramote i časti često tretirana kao predmeti i naučeni su da potiskuju svoja osjećanja do tačke u kojoj unutrašnji bijes može da proključa iznutra.

Ono što dodatno pogoršava situaciju, kako kaže Korbin, je to da su žene u kulturama sramote i časti takođe često devalvirane, tretirane kao predmeti ili čak fizički zlostavljane.

“Žene koje su zlostavljane također su pune bijesa,” kaže Kobrin i ističe da su podsvjesne reakcije mladih majki na zlostavljanje ozbiljno utjecale na rani razvoj djeteta.

Prve četiri godine života djeteta je ključni trenutak kada većina novorođenčadi razvija empatiju za druga ljudska bića, dodala je ona, i pojasnila da nedostatak empatije i zanimanje za bol koji teroristi izazivaju kod drugih su “gori od samih terorističkih napada.”

Kobrin kaže da bi psihoanalitičari trebalo da vode računa da ne daju “dijagnozu” čitavoj grupi.

Ali ona pravi izuzetak u slučaju ekstremista Al Kaide i Islamske države “zato što je njihovo ponašanje toliko izvan granica” uz “uništenje, okrutnost, sadizam i osvetu koja dovodi do gnusnih zločina protiv čovječnosti”.

Kobrin također kaže da bi bolje razumijevanje privrženosti majki u kulturama sramote i časti pomoglo u razumijevanju korijena terorističkog nasilja.

Ona objašnjava da su teroristi iz kultura sramote i časti iskidani između nesvjesnog bijesa prema svojim majkama i očekivanjima kulture da se ne smiju razdvojiti od majki.

S jedne strane, majka je idealizovana kao moćan objekt. Ali njena moć se također percipira kao nešto toksično i mora da se uništi, kaže ona.

“Privrženost majci i sramota igraju važnu traumatizovanu ulogu, jer je djecu sramota da se tako ponašaju, pa to uzrokuje bijes,” rekla je. “Kada ova djeca odrastu, tretiraju druge kao predmete” i ciklus ide u krug.

Soba za više istraživanja

I dok je puno napisano o političkim, ekonomskim i religioznim motivima terorista, Kobrin kaže da je malo učinjeno da se “dekodira značenje bespomoćnog ponašanja terorista iz perspektive ranog djetinjstva i traume”.

Ann Masten, profesorica za razvoj djece na Univerzitetu u Minnesoti, slaže se s tim. Njeno istraživanje fokusira se na utjecaj rizika, nesreće i traume na razvoj djeteta.

U izvještaju Društva za istraživanje razvoja djeteta, Masten je napisala da kritične praznine u razumijevanju razvoja djeteta u odnosu na teror uključuje “ograničene dokaze o neurobiološkim procesima, kulturnim utjecajima, strateškoj spremnosti, intervencijama za izgradnju mira i ulogama društvenih medija u ublažavanju ili povećanju rizika od traume ili angažovanja u terorističkim aktivnostima.”

“Naučnici koji se bave razvojem, kada sprovode dodatna i preciznija istraživanja, dolaze do važnih saznanja koja treba da dijele s roditeljima, vaspitačima, kreatorima politike i onima u prvim redovima i svima ostalima koji su zaduženi za sigurnost i otpornost djece,” zaključila je Masten.

James Garbarino, dječiji psiholog i direktor Centra za ljudska prava djece na Univerzitetu Loyola u Chicagu, kaže da je osnovni princip postojećih istraživanja da traume na dnevnoj bazi utječu najviše na razvoj djece.

Garbarino kaže da istraživanje ukazuje da kombinacija faktora rizika koja stvara “generaciju neprilagođene djece” uključuje “izuzetno visoku stopu nasilja u porodici, razvod braka, koronarne bolesti, učestalost depresije i tenzije, izloženost traumi i socio-političku klimu visokog pritiska”.

“Generalno, akumulacija faktora rizika u odsustvu razvojnih sredstava dugoročno nanosi štetu djeci znatno više nego prisustvo ili odsustvo nekog faktora rizika,” kaže Gabarino.

Kobrin se slaže da postoje “drugi faktori koji mogu podići ljestvicu” radikalizacije osobe do te mjere da će ona ubiti druge.

Ona, međutim, tvrdi da je “ključni faktor”, koji pokazuju militanti Islamske države, osim nedostatka empatije, i korištenje “sramote” u odgajanju djece.

“Konačno to pitanje dolazi na dnevni red,” kaže Kobrin, čije knjiga uključuje “Banalnosti samoubilačkog terorizma”, “Materinsku dramu čečenskog džihada” i “Riječnik džihada”.

“Ne bi trebalo da se plašimo, zbog naših pojmova političke korektnosti, da otkrijemo nesvjesno ponašanje terorista koji dolaze iz kultura sramote,” nastavlja ona.

“Tvrdnjom da se mladić iz vedra neba radikalizovao u dobi od 17 godina, zaista čini štetu njemu, njegovoj porodici i javnosti,” zaključuje Kobrin. “Postoje rani pokazatelji da je dijete u nevolji i možemo koristiti ove indikatore da rano identifikujemo ove slučajeve i ranije intervenišemo.”