Privatizacija džihada: I ISIL zaražen korupcijom i nepotizmom

Javlja britanski Daily Mail, kako se borci ISIL-a žale na nepotizam u toj organizaciji. Nikako, vele, da dođu na red za izvođenje samoubilačkih napada. Redovi su ogromni, kao nekad za kafu, a sve ide preko veze, piše Andrej Nikolaidis u Žurnalu.

Čečeni su, navodno, ljuti na saborce iz Saudijske Arabije, koji su privatizovali džihad pa članove porodice i prijatelje uvaljuju preko reda za samoubilačke bombaške misije.

Kamil Abu Sultan ad-Daghestani, tako tvrdi da je Čečenima dosta da budu je..na strana. Mjesecima uzalud čekaju da se pomaknu naprijed na listi za napade, iako su u međuvremenu izvedene mnoge samoubilačke misije.

[pull_quote_right]U zapadnim je medijima postalo popularno objavljivati šaljive tekstove o ISIL-u[/pull_quote_right]

Zbog korupcije i odsustva svake nade mnogi od njih odlaze u pečalbu. Daghestani, ne bez rezignacije, za internet stranicu Qonah priča kako mu je Akhmed al-Shishani (čije ime nama možda ne znači ništa, kao što ni borcima ISIL-a ne znači ime Tom Waitsa ili Willa Oldhama, ali je očito poznat u izvjesnim “revolucionarnim” krugovima) ispričao da je jedan borac otišao trbuhom za kruhom, na samoubilačku misiju u Irak, jer u Siriji postoji vrlo dugačak red, od nekoliko hiljada ljudi.

Daily Mail ne javlja šta o svemu tome misle borci ISIL-a iz naših krajeva, ali možemo pretpostaviti da im nije lako.

Dosta je njima korupcije kući. Dosta je njima traženja posla preko veze, novca u plavim kovertama, rahatluka i pakovanja kafe u šarenim papirnim kesama. Dosta im je da gledaju kako se manje sposobni od njih partijski i kumovski zapošljavaju, dok oni čekaju, čekaju i čekaju…

Posljednje što su mislili kada su odlazili u ISIL, kada su se, slijedeći svoje snove i ideale, zaputili da ljudima kidaju glave i žive ih spaljuju, bilo je da će se i tamo stvari završavati preko štele, da će i tamo zateći iste slabosti savremenog dekadentnog zapadnog društva, u borbu protiv kojeg su ustali.

U zapadnim je medijima postalo popularno objavljivati šaljive tekstove o ISIL-u. Takvi su, uostalom, i prethodni pasusi ovog teksta. Sjećate li se, na primjer, članaka-viceva koji su uslijedili nakon što je ISIL objavio da planira zauzeti Vatikan?

Kao, drage džihadlije, gledajte da u Rim dođete prije završetka radnog vremena, da bi izbjegli saobraćajni kolaps, nemojte koristiti gradski prevoz jer njime niko nigdje ne stiže, čuvajte se džeparoša i konobara…

Da, može to i tako… Kad je već Zapad stvorio sve uslove za rađanje ISIL-a, kad je svojom politikom u Libiji i Siriji odradio ulogu babice u porođaju, te dlakave bebe koja ima oblik čovjeka, a navike pirane, kad je Irak pretvorio u igralište na kojem će se to dijete igrati vojnika i dobro pripremiti za buduće ratove… sad se mogu sa ISIL-om i zajebavati.

Onima koje ISIL dohvati, doduše, nije do zajebancije. Ali slobodu govora moramo njegovati, bez obzira na sve (tuđe) žrtve.

[pull_quote_center]Zašto Zapad odlučnije ne reaguje protiv ISIL-a, u poređenju sa kojim talibani djeluju kao debatni klub liberalne omladine?[/pull_quote_center]

Stoga: može, možda, neki vic o nesretnim malim hrišćanskim zajednicama koje gledaju kako im ISIL, kao čudovište iz Otkrivenja Jovanovog, polako primiče i steže obruč oko njih?

Ili neki vic o muslimanima koje ISIL mačem ponovo uči islamu?

Jedan dobar crnjak o ženama pod ISIL-ovom vladavinom?

Spomenici civilizacije koji lete u zrak – nije li to stvoreno za humorističku obradu?

Nećemo valjda dozvoliti da neki tabu stane na put vježbama našeg Slobodnog duha, naročito kada Slobodni duh diže tiraž i donosi profit?

Sjetimo se kako je, u medijskoj pripremi američkih napada na Afganistan, na sva zvona i uz prateće zgražavanje, obrađeno talibansko miniranje kipova Bude? Sjećate li se kako su progresivni političari i intelektualci napad na Afganista pravdali, između ostalog, i potrebom da se olakša položaj tamošnjih žena?

Zapadne demokratije, naslušali smo se toga, imaju obavezu štititi ljudska prava i osnovne civilizacijske vrijednosti na svakom kutu ove planete, jer te su vrijednosti univerzalne, pa bi bilo cinično kada bi ih Zapad partikularno branio samo u svom dvorištu?

Zašto onda, mogli bismo se zapitati, Zapad odlučnije ne reaguje protiv ISIL-a, u poređenju sa kojim talibani djeluju kao debatni klub liberalne omladine. Protiv ISIL-a koji kao da funkcioniše po geslu: sve što mogu talibani, možemo i mi, samo hiljadu puta gore?

Ne trebaju li žene, djeca i spomenici kulture zaštitu od ISIL-a? Gdje je sada Zapad da brani univerzalne vrijednosti? Zašto djevojčice-žrtve ISIL-a ne dobijaju Nobelove nagrade?

Odbrana vrijednosti

Sve bismo se to mogli zapitati, kada bismo vjerovali da “vrijednosti” Zapad zaista brani, a ISIL napada. Kada ne bismo znali da su te vrijednosti taoci i da bivaju javno pogubljene svakim napadom dronova na djecu i svakim sadističkim, psihotičnim pogubljenjem nevinih ljudi.

Ponekad je odbiti učestvovati u ratovima za “vrijednosti” jedini način da se pobijedi. Ponekad je odbiti borbu na način i pod uslovima koji su diktirani, jedini način da se naše vrijednosti odbrane.