Priča zdravstvene radnice iz Kragujevca dirnula cijeli Balkan

Maja Paunović, zdravstvena radnica iz Kragujevca, na svom Facebook profilu podijelila je priču o maloljetnim djevojčicama čija majka boluje od teške bolesti, zbog čega ih je otac napustio, i sada su prepuštene same sebi, piše Telegraf.

“Ne pišem o poslu jer u hitnoj službi ima svega osim lijepih stvari – tačnije ima ponekad, ali sve manje i rjeđe”, ovako je počela priču o traumi koju je ovih dana doživjela na svom radnom mjestu.

U toku njene smjene, ekipa hitne pomoći otišla je na teren u osnovnu školu, iz koje im je javljeno da se djevojčica od 14 godina onesvijestila na času tjelesnog odgoja.

“Rotacija, vožnja na crveno, obilaženje auta… stižemo za 4,5 minuta na lice mjesta. Utrčavamo sa svom opremom, vidimo blijedu mršavicu koja stidljivo sjedi na stolici i gricka makovnjaču. Drago nam je, bio je u pitanju kolaps, dobro da nije nešto gore. Provjerimo sve vitalne parametre, bolje je. Pitamo je za doručak, kaže da nije doručkovala, objašnjavamo da mora, naročito kada ima prvi čas tjelesni …. i onda kreće priča, koja ubija i dovodi do pitanja: kada smo stigli do ponora?!

Djevojčici majka ima multiplu sklerozu, bila je učiteljica, sada je polupokretna, na stalnim terapijama i ne može raditi. Ima sestru od 12 godina. Otac ih je ostavio kad se majka razboljela i one su prepuštene same sebi. Usred zime u školi su bez jakne i u ljetnoj odjeći. Djeca iz razreda skupljaju novac da im kupe doručak, garderobu, ali one nikad ne kukaju, nikad ne kažu da im je hladno, da su žedne, gladne. Sretne su što imaju majku i smatraju da trebaju trpiti i živjeti tako.

Pozivamo njenu mlađu sestru da bude uz nju jer se uplašila, da ima nekog sebi bliskog. Ulazi djevojčica od 12 godina na vrata, spušta se na koljena i počne je ljubiti i grliti sva uplakana, ponavljajući ‘bit će ti bolje, ne boj se’.

Plaču obje, okrećem glavu na stranu, jer shvaćam da mi idu suze, plačem, gledam da me ne vide, neugodno mi je zbog posla koji radim, priberem se, osmjehnem. Pitamo sestru da li je jela, a ona kaže: Neka, dobro je meni, nema veze, mogu ja ne jesti, pomozite sestri. Ugrizem se za usnu da mi ne krenu suze opet.

Socijalna služba, sve ustanove, nisu našle za shodno pomoći ovoj porodici. Pitam se za šta su ova djeca kriva: za bolest majke, za nesavjesnog oca ili za državu koja je neuređena toliko da za ovakve niko ne haje?!

Da li možemo ovako raditi sa djecom, kao da ih imamo za bacanje, kakva će ta djeca biti kad odrastu?

Vozimo sestru do bolnice da bude nekoliko dan na pedijatriji, mlađa je ispraća u suzama, a meni ostaje teret u grudima. Nema dalje, ovo je zlo. Koliko ovakvih porodica ima u Srbiji, koliko bolesnih majki i očeva, koliko gladne dece, a koliko tajkuna, političara koji uživaju u blagostanju baš uzimajući od njih?!”, pita Maja Paunović.