Potresna ispovijest oca koji je u istom danu izgubio dva sina

– Nikolu su izvadili iz vode u 14.14, a Stefana u 16.30… Čuvala su me tri policajca… A onda sam prišao obali. Dali su mi da ih vidim. Klekao sam, i poljubio sam svoja dva sina, posljednji put… To je tako bilo – priča i plače Aleksandar, dok se prisjeća najtežih dana života svoje porodice. Sa kćerkom Sarom, grli dvije slike. On Stefana, a ona svog brata blizanca, Nikolu, piše Blic.

Prošla su dva i po mjeseca od kada su se dva dječaka, dva rođena brata, Stefan (14) i Nikola (13) Petrović iz sela Trska kod Rače utopila na Srebrnom jezeru.

Otišli su nakon utakmice sa drugovima na jezero pedalinom, a onda se nesretnim slučajem i utopili. Ova tragedija pogodila je cijelu Srbiju koja se nadala da će dječaci ipak biti pronađeni živi… Nažalost, to se nije desilo.

Aleksandar Petrović, otac stradalih školaraca, kaže da je prvo ročište na suđenju bilo posljednjeg dana novembra, u Velikom Gradištu, ali da se ništa nije riješilo, već je odloženo.

– Bili smo pozvani prije 30 dana. Direktor, trener, dvoje koji su izdali pedaline djeci, svjedoci. Suđenje je odloženo, jer advokat direktora nije došao. Sljedeći pretres je zakazan za 7. februar naredne godine. Što se nas tiče, ne vrijedi nam nikakva presuda. Mi nemamo dvoje djece. A izjave koje su sakupljane poslije nesreće su različite. Neko je rekao da su direktor i trener sjedili u kafiću dok su djeca vozila pedaline, drugi da su bili na nasipu, treći da su bili na obali. A istina je to da nas niko nije obavijestio da će djeca da idu na Srebrno jezero, poslije utakmice koju su odigrali za fudbalski klub “Karađorđe” – priča neutješni otac.

Teškim glasom i boreći se s bolom koji nikada neće proći, za “Blic” prepričava šta se tog kobnog dana dogodilo i kako su izgledali mučni sati potrage za tijelima njegovih sinova…

– Sa sinom Stefanom sam se čuo posljednji put u 11.30, tog crnog 11. septembra. Rekao mi je da su završili utakmicu, da idu do jezera, i da popiju po piće i da dolaze. Otišao sam u selo, da radim, i poslije dva sata sam dobio poruku na mobilni sa nepoznatog broja. Zvao sam, i onda su mi rekli da su Stefan i Nikola nestali. Ukratko mi je objašnjeno da su iznajmili pedalinu i rekli su mi da su se djeca najverovatnije podavila… Već u 15.30 sam bio tamo. Supruga Sanja, moja majka Snežana i ja. Kada smo stigli, zatekli smo samo jednog inspektora i nikoga više. Samo voda, prazna obala… Žene su pale u nesvijest dok smo sami hodali po stazi… prisjeća se Aleksandar Petrović.

Kako kaže, prišao mu je stariji čovjek, jedan od svjedoka tragedije.

– Prišao mi je stariji čovek, koji je jedan od svjedoka. On mi je rekao da su djeca iznajmila pedaline. Četvorica plavu, a šestorica crvenu. Objasnio je da su otišli daleko, do sredine jezera. Moja dva sina su bila u crvenoj pedalini. Stefan je vozio, a mlađi je sjdio sa strane. Nikola se okliznuo, pao u vodu, a Stefan je onda skinuo majicu, pantalone, i skočio za njim. Niko nije znao da pliva. Nisu imali pojaseve… – priča Aleksandar, kroz suze, dok pokušava da prepriča dramu koja je za sva vremena obilježila život njegove porodice.

U porodici Petrovića, od troje djece, ostala je jedino Sara, Nikolina sestra bliznakinja. Nikakva kazna im ne pruža utjehu. Ali, pravda treba da se zadovolji, kako kažu, da se ovakvi slučajevi ne ponavljaju nikada više.

– Djecu sam dala, sa puno povjerenja, ljudima koji rade u školi, u klubu. A nisam ih dočekala žive. Nisu smjeli da ih puste ni na minut bez pažnje. Ali, sada je za sve kasno. Svi ti ljudi su odgovorni. Do jednoga. Morali su da budu uz djecu, i da ne mrdaju od njih. Najstarije dijete je imalo 14 godina. Da li vjerujem u sud, ili ne, nije bitno. Možda se i ovaj slučaj zataška. Ali postoji nešto što je važnije od svake kazne, a to je što ja nemam svoja dva sina – priča majka Sanja.

Na kući u selu Treska, stoje dvije crne zastave. Život porodice Petrović promijenjen je zauvijek. Aleksandar je poljoprivrednik, majka Sanja je dobila poslije tragedije posao po ugovoru da radi u Komunalnom preduzeću kao kafe kuharica i čistačica. Sara ide u školu.

Od uspomena, na dva dječaka, Stefana i Nikolu, ostalo je jedino to da su bili dobri, pošteni, vrijedni… I da su zbog tuđeg nemara stradali prije nego što su ušli u cvijet mladosti.

Zbog ove nezapamćene tragedije podignuta je optužnica protiv Zorana Jovanovića, direktora škole “Karađorđe” u Rači, trenera kluba Mladena Glišića, kao i para iz Niša koji je na Srebrnom jezeru iznajmio pedaline maloljetnicima, Dragana i Milanke Stanković.