Poruka iz Beograda i države koja hapsi naoružane jajima: Јеб’о вас Ратко Младић

Četiri mjeseca se na zidu jedne od centralnih vračarskih ulica, a znamo da je Vračar staro jezgro starih Beograđana, šepuri mural posvećen ratnom zločincu, Ratku Mladiću, sa sve natpisom „Ђенерале нек је твојој мајци хвала“. Tačno tako, piše Dejan Kožul za Inforadar.

Na ćiriličnom pismu, bez interpunktivnih znakova, a “đeneral” otpozdravlja, vojnički odrešito i prkosno. Ne haje za nepismenost. To je njegovo topovsko meso. To ne pita, to ide gdje mu se kaže. Meso u meso. Baš kao što je naređivao tokom opsade Sarajeva: “Tucite samo u meso!”

MURAL NE SME NIKO DA TUČE

Mural je nacrtan, simbolično, nakon još jedne godišnjice genocida u Srebrenici, a nekih mjesec dana nakon što je Ratko Mladić pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona ili običaja ratovanja tokom rata u BiH 1992-1995. I nije smio postojati. Tačka.

Ali nije smjelo biti ni genocida, ni rata, pa opet…

Iskoristiću ovdje priliku da vas pobliže upoznam sa situacijom vezanom za mural. Mnogi se pitaju zašto je bila potrebna najava i bilo kakva organizacija za skidanje murala ratnom zločincu. Bila je potrebna jer mural ima slojevitu zaštitu, pa što god da mu se desi, a dešavalo se, docrtavala se krv na ruke, lako se spere vodom. Tehnički, za pravljenje ovog murala trebalo je barem dva dana. Ako ne i više. Što tad policije nije bilo? Polako. Biće je dovoljno do kraja ovog teksta.

Inicijativa mladih za ljudska prava je na sebe preuzela ulogu organizacije uklanjanja murala, i to u dogovoru sa stanarima zgrade na kojoj je mural nacrtan. Treba reći da na njihovu želju da se ukoni mural nije htjela, smjela, željela ispuniti nijedna komunalna služba, a tvrde u Inicijativi da su i privatnici odbijali time da se bave. Kad su našli nekoga ko bi imao smjelosti da se time “pozabavi” – policija je zabranila skup i uklanjanje murala.

Taj dan Vračar, taj stari beogradski kraj, vrvio je od policije, u uniformi i opremi za razbijanje nereda, a posebno onih u civilu.

I sad još jedna sličica. Nakon što su Aida Ćorović i Jelena Jaćimović privedene, a nakon što su mural gađale jajima, autoru ovih redova prišla je grupa onih u civilu sa kojima se autor naguravao u momentima dok su pokušavali da primjene silu na dvije žene.

Autor, kao ni privedene, ne znaju da li je riječ o policajcima, jer ni jednog trenutka nisu izvadili dokaz za to. A nije da liče na policijske službenike, iako je u Srbiji granica između policijskih službenika i “huligana”, bilo da je riječ o djelovanjima, ili fizičkom opisu, odavno izbrisana.

Parafraziram razgovor:

– Pa nisi morao baš onako da reaguješ. Mi smo samo radili posao.

– Koji posao. Vas pet je krenulo na po jednu ženu?

– Opirale su se.

– Mogli ste da ih pustite, pa onda ako ima za šta i da uzmete izjavu.

– Kršile su javni red i mir, a ti bi mogao da budeš i krivično gonjen zbog fizičkog napada na policiju.

– Čekajte, a ko je prekršio zakon? One ili ovi koji su nacrtali mural ratnom zločincu?

– Ratnom zločincu?

– Da, ratnom zločincu.

– Ali on još nije osuđen. Ima pravo na žalbu.

– Pravosnažno je osuđen, ali recite mi da li u ovoj zemlji postoji Zakon o saradnji sa Haškim Tribunalom i da li je taj zakon ovim muralom prekršen?

– Postoji, ali on ima pravo na žalbu.

– Stanite! Žao mi je što ovo nisam snimao. Samo da uključim. Hoćete li ponoviti sve ovo što ste rekli sad?

Ponovili nisu, ali da ponovimo ovo još jednom: ovo je razgovor s onima koji su se predstavili kao policajci Republike Srbije, iste one koja je uhapsila i izručila Ratka Mladića u Hag gdje je pravosnažno osuđen.

SISTEM KOJI JE SPREMAN NA SVE

Ali to je isto ono “meso” koje smo spominjali. U istoj službi, za istu državu, za isti narod, za iste ljude koji su onda pakovali ljude kao meso i slali ih na ratište. Na isti taj način danas šalju to meso da bi zaštitili sebe i prikrili svoju ulogu. I ovi idu. Idu jer bude tu slatkiša i za njih. Nekad je slatkiš bila bijela tehnika, ušteđevina, nakit, štogod je imalo tržišnu vrijednost.

A danas? Danas su to razne privilegije. Jedna od njih je da možete dva, tri dana da žvrljate zid usred grada zvanog Beograd, a na njemu lik ratnog zločinca, i da prođete nekažnjeno. I ne samo to. Još će da čuvaju ovo umjetničko djelo. Sitna je to privilegija, ali kakva je da je, ona se mora braniti.

Jer ispod sloja zaštite murala kriju se sve njihove slabosti, kriju se masovne grobnice i odgovornost za genocid i brojne druge ratne zločine počinjene u ime jednog naroda, u ime, nije na odmet spomenuti, “srpskog sveta”, ideje koja oživljava kroz isto ono pismo kojim je nepismeno ispisana posveta ratnom zločincu.

Mural Ratku Mladiću naručila je i nacrtala, stoga, država Srbija. Ista ona država, koja je, podsjetimo to opet, uhapsila i izručila Ratka Mladića, ali i ista ona država koja se nikad nije usudila priznati sopstvenu odgovornost, koja nikad nije priznala da je u Srebrenici bilo genocida. Ali, sve smo ovo već hiljade i tisuće puta prožvakali – od “sto Muslimana za jednog Srbina”, “Republike Srpske kao jedine ratne pobjede”, a sve preko Kosova kao “srca Srbije”, uključujući povremeno Crnu Goru, tu “srpsku Spartu”, još jednog murala/grafita koji krasi zidove gradova po Srbiji, a koji se pripremaju u istoj onoj kuhinjici gdje i Mladići, Karadžići, Draže Mihailovići…

Ulice su definitivno prepuštene. Po njima bez problema marširaju profašističke organizacije, ostavljaju svoj trag gdje, kako i kad im se prohtje, a ako se usudite “oskrnaviti” njihovo djelo, onda budite spremni na teške trenutke, na prijetnje, mrke poglede, jer razbijate im ogledalo u kom je i car kom se klanjaju obnažen.

Ali, baš kao i sa onima koji nisu smjeli da uklone mural, iako su to bili dužni da urade, mali je broj onih koji su stvarno spremni na ovu vrstu iskušenja. I to treba i razumjeti, jer strah je opravdan, jer ne bojite se samo pojedinaca koji se zanesu, već se bojite čitavog sistema koji je spreman i na ubistvo prvog čovjeka države, ako zatreba, ako osjeti da mu se temelj ljulja, a gdje neće biti spreman da ukloni i druge, ili barem zaprijeti.

A onda ćutimo. Ne šiljimo svoja spolovila po mrežama i ne budimo lažnu nadu. To bi bilo fer. Prema ubijenima, prema nestalima, prema ranjenima, izbjeglima… Vječna tišina.

Do momenta dok pred ovaj, ali i pred druge murale ne dođemo sa brusilicom, piturom i ne kažemo, makar tiho, ali sa zadovoljstvom: “Jeb’o vas Ratko Mladić”. Može i ćirilično, kako bi svi shvatili: “Јеб’о вас Ратко Младић“. Хвала, Дежуловићу.