Plava granica Crne Gore sa BiH šuplja kao sir

Crnogorska “plava” granica sa Bosnom i Hercegovinom gotovo je nezaštićena – policija nema mogućnost da kroz vode Tare i Pive juri eventualne krijumčare droge, cigareta, migranata.., ali ni one koji bježeći od zakona odluče da preplivaju te dvije rijeke.

Zbog surovosti planinskih rijeka, ni kriminalci nemaju mnogo koristi od “plave” granice, tvrde sagovornici “Vijesti” iz Uprave policije, ne poričući, međutim, da se ipak dešava da neko Taru ili Pivu pokuša preći nelegalno.

Granična policija, međutim, navodno čini sve da i to suzbije, kontrolišući pristupne i sporedne puteve koji vode do prilaznih tačaka rijekama…

“Nije bilo slučajeva da se uhvate krijumčari. Bilo je sporadičnih slučajeva samih migranata koji su izašli negdje prije državne granice, pa su pokušali pješice da pređu preko granice… Zasada imamo samo slučajeve da su pokušali da pređu prijeku plivajući, ali su procesuriani”, kazao je “Vijestima” Radosav Božović, pomoćnik komandira Granične policije Plužine.

Radosav Božović

Naveo je i da sa druge strane granice pristupne i sporedne puteve koji vode ka rijekama kontrolišu i pripadnici Granične policije BiH.

Tara – Suza Evrope, idealna je za rafting u ljetnjim mjesecima – nije previše opasna, a sasvim je dovoljno brza da priušti užitak adrenalinskim zavisnicima.

Splavariti tom planinskom ljepoticom moguće je tokom čitave godine, ali u zavisnosti od vodostaja avanturisti biraju da li će imati ekstremni užitak, na bukovima dizati adrenalin do maksimuma, ili miran turistički rafting kada je vodostaj niži.

Ekipa “Vijesti” uvjerila se da je moguće neopaženo “uplivati” u BiH – izaći na drugu obalu na pauzi koja se pravi kod vodopada, a potom se udaljiti kroz šumu kojom je Tara okružena.

One koji u avanturu kreću sa crnogorske strane evidentiraju samo agencije koje pružaju usluge raftinga, a nakon ulaska kombi kojim se spušta do rijeke nema policijske kontrole jer se ne napušta državna teritorija.

Da to koriste i kriminalci potvrdilo je više sagovornika “Vijesti” koji nekoliko mjeseci godišnje provedu na Tari i Drini.

“Vidite li koliko je čamaca? Zar mislite da su to sve turisti koji su došli da uživaju u raftingu? Među svima koji su na bilo koji način vezani za splavarenje zna se koliko se za šta nudi, ipak niko od onih koji zarađuju isključivo od raftinga ne ulazi u sumnjive poslove uprkos tome što lako zarađeni novac mami”, rekao je jedan od sagovornika “Vijesti” koji je insistirao na anonimnosti.

Skiperi sa kojima se u čamac ulazi na Braštanovici nijesu bili raspoloženi da pričaju o mogućoj zloupotrebi njihovog posla.

Za razliku od njih, Branko Sokolović, vlasnik kampa “Ivona” koji se nalazi na obali Drine, kazao je da sa onima kojima su pružali usluge raftinga nije imao problema i da im se nikada nije dogodilo da ih neko pokuša zloupotrijebiti kako bi u Crnu Goru prenio nešto, ili im se izgubio u međugraničnom pojasu.

“Nisam u tim vodama” – Branko Sokolović (Foto: Jelena Jovanović)

“Nisam imao problema, jer nisam u tim vodama. To mi je novo. Vjerovatno se nešto radi, ali mimo mene sigurno”, kazao je on.

Objasnio je da zbog velikih taksi slabije rade trodnevne ture koje uključuju splavarenje od Đurđevića Tare, jer su im ranije tražili da kao privredno društvo budu registrovani i u Crnoj Gori.

“Dolazile su inspekcije, nekada kažnjavale samo skipere, nekada i firmu, zato sada radimo samo turu od Braštanovice, s tim što crnogroski čamci završavaju ispod mosta, a mi produžimo Drinom do našeg kampa”, kazao je on.

Migranti nude 1.000 eura za put preko rijeke do Sarajeva

Miigranti, navodno, ljudima koji imaju čamce nude 1.000 eura da se domognu Sarajeva, tvrdi jedan od sagovornika “Vijesti”.

“Ne samo za prelazak granice čamcem, već i da ih neko sačeka sa druge strane i odveze do Sarajeva, što je veliki rizik. No, ima onih koji pristaju na to”, tvrdi sagovornik iz BiH kojeg su reporteri “Vijesti” krajem septembra zatekli na obali Tare.

I on je jedan od onih koji živi od rijeke, ali tvrdi da nema namjeru da traži više od onoga što legalno zarađuje.