Pad turske lire: Bog ili ekonomija?

Turska lira već dugo gubi vrijednost. Nakon što su SAD udvostručile carinu za tu zemlju, ona je pala još dublje. U ovoj opasnoj mješavini političke i ekonomske tvrdoglavosti i Evropa lako može biti na gubitku.

„Upravo sam odobrio udvostručenje carina na čelik i aluminij u odnosu na Tursku”, piše u već tradicionalnom tweetu američki predsjednik Donald Trump. Konstatuje kako odnosi sa tom zemljom „nisu dobri” i siguran je kako će turska lira „brzo izgubiti vrijednost prema našem snažnom dolaru”.

Na odgovor Recepa Erdogana se nije trebalo dugo čekati, a i on je krajem sedmice stigao u obliku tipičnom pak za turskog predsjednika: u govoru (oduševljenim) pristašama u Rizeu na Crnom moru poručio je: „Ko misli da nas sa ekonomskim manipulacijama može baciti na koljena, taj nas ne poznaje”. A onda i dodao: „Ne zaboravite: ako oni (SAD) imaju dolar, mi imamo našeg Boga!”

Bog naizgled doista ima mnogo veze barem sa sukobom Washingtona i Ankare: ovo pooštrenje sankcija su SAD proglasile jer Turska uporno odbija pustiti na slobodu američkog pastora Andrewa Brunsona i druge američke državljane koji su, smatra Washington, bez osnova u turskim zatvorima, piše Deutsche Welle.

Erdogan pak tu vjeruje kako sa SAD može dogovoriti zamjenu „svećenika za svećenika”, Brunsona za turskog vjerskog vođu Fetulaha Gülena, koji živi u SAD i kojeg Erdogan uporno okrivljuje za sve moguće nevolje, od pokušaja državnog udara pa do ove ekonomske krize.

Ali Washington za takav deal ne želi niti čuti, na kraju jer doista nije jasno zašto Andrew Brunson sjedi u zatvoru.

Šta piše u Knjizi?

I kada je riječ o gubitku vrijednosti turske lire, tu eventualno opet Bog ima neke veze: od početka godine je ona izgubila vrijednost prema dolaru i euru za trećinu, samo na dan kad je proglašeno pooštrenje sankcija je u jednom trenutku izgubila još 20% svoje vrijednosti. To nije posljedica „zavjere Zapada” kako svoje sugrađane uvjerava turski predsjednik, nego pukog nepovjerenja u tursku ekonomiju koja je uveliko ovisna od stranih ulaganja.

Jer posebno nakon neuspjelog vojnog udara su i strani partneri od svojih kolega u Turskoj čuli kako tamo ne vrijede ekonomska pravila, nego da postoji samo jedna osoba koja odlučuje o svemu: predsjednik Erdogan.

Turski ministar financija Berat Albayrak je najavio kako će turska vlada poduzeti mjere kako bi osnažila povjerenje građana u liru i učinkovito se boriti protiv inflacije. Ističe i neovisnost turske središnje banke koja će se znati suočiti i sa ovim izazovima.

Ali – kako? U ovoj već očitoj inflaciji bi jedina moguća mjera bila povišenje temeljne kamatne stope: zaduženje i tvrtki i građana Turske je već previsoko i tome mora doći kraj višim kamatama. No sad opet dolazi Bog: Erdogan je jasno objavio kako je „neprijatelj visokih kamata” i kako će i dalje brinuti i osobno nadzirati što će se događati sa lirom.

Erdogan ne želi gušiti svoje građevince

To naravno Turci rado čuju, barem iz dva razloga: prvi je što Kur'an doista zabranjuje kamate (doduše i zaduživanje dozvoljava samo u izuzetnim slučajevima – što građani ne slušaju tako rado), a drugi je što bi to onda još više poskupilo njihove dugove.

„Ili je iz vjerskih razloga protiv viših kamata, ili misli da će imati koristi od građevinskog sektora koji je ionako prezadužen”, misli turski ekonomist Korkut Boratav.

Posebno građevinski sektor je ovisan o kreditima i za kompanije i građane koji bi kupovali nekretnine, a već i sad je taj dio gospodarstva prenapuhan. Porast kamata bi lako mogao dovesti do toga da se počne rušiti kula od Erdoganovog „ekonomskog čuda”.

To bi moglo pogoditi i neke banke EU koje su aktivne u Turskoj: prema podacima banke Berenberg, španske banke i posebno BBVA koje u Turskoj imaju pozajmica u visini od 81 milijardu eura, francuske banke, gdje prednjači BNP Paribas i koje imaju 35 milijarde i italijanske banke, u okviru kojih je na prvom mjestu Unicredit, i koje u Turskoj imaju oko 19 milijardi eura.

„Ko mi to kaže?”

Jer nepovjerenje stranih investitora u to da li u Turskoj još vrijede ekonomska pravila imaju i posve jasnu osnovu: problem je i što po novim, proširenim predsjedničkim ovlastima upravo Erdogan postavlja šefa Središnje banke kako mu je drago.

Uvjeravanja turskog ministra financija kako će tamošnja Središnja banka i dalje biti neovisna zvuči neuvjerljivo ne samo zato jer razmjerno mladi Berat Albaryak nije baš stekao glas da uopće poznaje svijet tržišta kapitala. Nego i zato jer je Albaryak – Erdoganov zet.

Turski ekonomist Boratav procjenjuje kako njegovoj zemlji trenutno treba 238 milijardi dolara da bi „sjela na zelenu granu” – tu zaista samo neka nadnaravna sila može osigurati toliki iznos. Vremenom to može postati samo još gore, ako počne „stampedo” i stranih ulagača koji će željeti prodati bilo kakve akvizicije koje imaju veze sa Turskom, ali i turskih građana koji će željeti neku valutu kojoj mogu vjerovati.

Boratav misli da je jedino rješenje ono kakvo je bilo 2001.: tada je intervenirao MMF, prisilio tursku vladu na reforme, ali i zemlji osigurao kredit od 10 milijardi dolara. Bez obzira na moguću potrebu intervencije, veliko je pitanje da li bi Erdogan pristao na promjene, a još je veće pitanje da li bi jedan od najvažnijih članova MMF-a – Sjedinjene Američke Države – pristale pomoći Turskoj.