Oživljavanje građanskog rata u Libiji: Da li je Haftar novi Gadafi?

Ofanziva snaga maršala Halife Haftara koji podržava vlasti na istoku Libije na međunarodno priznatu vladu u Tripoliju povećala je rizik od intenziviranja građanskog rata upravo kada je trebalo da se dogovori mapa puta za izbore i stabilizaciju prilika u zemlji izmučenoj osmogodišnjim previranjima, pišu svjetski mediji, ukazujući da međunarodna zajednica zasad nema jedinstven odgovor.

Intenziviranje borbi

Napad maršala Haftara i njegove Libijske nacionalne vojske na Tripoli intenzivirao je borbu za vlast koja razdire zemlju bogatu naftom i gasom od svrgavanja Muamera Gadafija 2011. godine, ocjenjuje agencija Rojters (Reuters), prenosi Radio Slobodna Evropa.

Ofanziva je iznenadila Ujedinjene nacije i podrila planove za pronalaženje dogovora o mapi puta za izbore kojim bi se rešila dugotrajna nestabilnost u Libiji, ukazuje Rojters i podsjeća da je ta sjevernoafrička zemlja u bezakonju otkada su pobunjenici svrgli Gadafija uz podršku vazdušnih udara NATO, posle čega je postala i tranzitna tačka za stotine hiljada migranata koji žele da dođu do Evropske unije.

Haftar (75), koji se predstavlja kao neprijatelj islamskog ekstremizma, dok ga protivnici smatraju novim diktatorom po modelu Gadafija, uživa podršku Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), koji ga vide kao bedem od islamista i, kako navodi Rojters prema izvještajima UN, podržali su ga vojno, mada su se UAE pridružili zapadnim zemljama koje su izrazile zabrinutosti zbog borbi.

Sličnu ocjenu iznosi agencija Asošiejtid pres (The Associated Press) – ofanziva Haftarove samozvane Libijske nacionalne vojske mogla bi da vrati Libiju u građanski rat. AP piše i da su pored UAE i Egipta, Haftarove snage podržavali i Francuska i Rusija.

Prema UN, Haftar je krajem februara u Abu Dabiju razgovarao s premijerom priznate vlade Fajezom al-Seradžom, što je njihov prvi potvrđeni sastanak od novembra kada su se dogovorili da su neophodni nacionalni izbori, prenosi AP uz ocjenu da Haftar nastoji da zauzme prijestonicu i dobije vojnu kontrolu nad zemljom do sljedeće nedelje kada bi trebalo da počnu pregovori pod okriljem UN o vremenskom okviru za izbore.

Politika vojnim sredstvima

Prkošenje odmetnutog generala sugeriše da uprkos međunarodnoj osudi njegovih poslednjih poteza, on vjeruje da si može obezbijediti mjesto u budućoj libijskoj politici vojnim sredstvima, ocjenjuje BBC u kratkoj analizi, dodajući da su diplomate zabrinute zato što način i vrijeme napada znače da vjerovatno neće ustuknuti osim ako ne bude poražen.

BBC ukazuje da je malo njih mislilo da će Haftar pokrenuti takvu operaciju, mada je dugo prijetio, zato što se vjerovalo da će pregovori protekle godine, tokom kojih je bio u Parizu, Palermu i UAE, kupiti vrijeme do novog političkog rješenje pregovorima i eventualnih izbora. Pregovori uz podršku UN o mapi puta do izbora zakazani su za 14-16. april u libijskom gradu Gadames, a generalni sekretar UN Antonio Gutereš (Guterres) je bio u Tripoliju baš prošlog četvrtka da razgovara o situaciji, kada je počela ofanziva Haftarovih snaga.

Sada zapadne države imaju malo karata kojim bi mogle da iznude deeskalaciju nasilja, ocjenjuje BBC uz konstataciju da su se ponovo našle u poziciji da se u Libiji kreće od početka.

U zemlji razorenoj nemirima od svrgavanja Gadafija postoje desetine milicija – oružanih snaga koje kontrolišu pojedine oblasti, ukazuje BBC i navodi da su nedavno počele da se svrstavaju uz Vladu nacionalnog jedinstva koju podržavaju UN ili Libijsku nacionalnu vojsku.

Dilema za međunarodnu zajednicu

Evropljani i Rusija su suočeni s dilemom posle Haftarove ofanzive, ocenjuje britanski Tajms (The Times) ukazujući da marš na Tripoli ima “spektakularno loš tajming”, pošto je počeo dok je Gutereš bio u posjeti libijskoj prestonici i tražio od svih strana da se pripreme za mirovnu konferenciju ovog mjeseca.

Haftar je možda želio da spriječi konferenciju ili je možda sa 75 godina i nekoliko zdravstvenih problema osjećao da više ne može čekati, piše Tajms, ali podvlači da je maršal ponizio UN i uznemirio pristalice. “Evropa i Rusija, bez obzira na uzajamnu podozrivost, zato su pozvale na uzdržanost. Ali oboje vjerovatno očekuju da će, kao i obično na Bliskom istoku, oružane snage na kraju prevladati”, zaključuje se u tekstu.

Haftar, pošto je konsolidovao kontrolu na istoku Libije i naišao na malo otpora dok je prolazio kroz jug na kome vlada bezakonje, sada želi da svrgne “disfukcionalne ostatke” vlade u Tripoliju, piše list, ocjenjujući da Haftar vjeruje da je vrijeme za konačni napad da ujedini zemlju pod svojom vlašću i vrati stabilnost poslije decenije građanskog rata.

Evropa je, međutim, podržavala napore UN za povratak jedinstva i mira u Libiji, kao i vladu Fajeza al-Saradža u Tripoliju, podvlači list, ali dodaje da je Evropa nerado priznala da se pokazalo da je vlada u Tripoliju neefikasna, da ima malo teritorije pod kontrolom i da se u nezdravoj meri oslanja na haotične milicije i oružane islamističke grupe koje se nadmeću za uticaj u Tripoliju.

S druge strane, ukazuje Tajms, Italija i Francuska, dvije evropske zemlje s najvećim političkim i ekonomskim interesima u Libiji, pozdravile su nedavnu pacifikaciju juga pod Haftarom, pošto su tamo bili rašireni etnički i plemenski sukobi, dok su kriminalne bande vodile unosne poslove krijumčarenja migranata. Mislilo se da će samo on imati moć da napravi različite dogovore za zaustavljanje protoka migranata, piše list i dodaje i da je Rusija, koja nikada nije odustala od obezbeđivanja uporišta na sjeveru Afrike, podržavala Haftara, računajući da će on vjerovatno pobijediti u višedimenzionalnoj borbi za vlast.

Ko je Halifa Haftar

Haftar je tokom svoje karijere više puta menjao svoju privrženost – služio je libijskom kralju, zatim Gadafiju koji je svrgnuo kralja, pa je na kraju bio i protiv Gadafija, piše Vašington post (The Washington post).

Haftar je ušao u vojsku 1966. u vrijeme kralja Idrisa Prvoga, ali se tri godine kasnije pridružio snagama Moamera Gadafija u puču protiv kralja. Sledeće dve decenije je prolazio kroz unapređenja i 80-ih je bio komandant u sukobu Libije s Čadom, ali su ga snage Čada zarobile i 1987. je prebjegao i pridružio se Nacionalnom frontu za spas Libije koji su podržavale SAD, piše list i dodaje da je Haftar postao istaknuti dio vojnog dijela fronta – Libijske nacionalne vojske. Predsjednik SAD Ronald Regan (Reagan), koji se nadao da će iskoristiti libijske disidente za zbacivanje Gadafija, nazvao je Haftara “bijesnim psom Bliskog istoka”.

Haftar se kasnije nastanio u Langliju u Virdžiniji, mjestu gde je sedište CIA, i održavao je veze s Gadafijevim neprijateljima. Vratio se u Libiju posle početka građanskog rata 2011. kada je Gadafi zbačen i ubijen, ali se posle neuspjeha da postane novi vojni komandant vratio u Virdžiniju, piše Vašington post.

Onda je 2014. najavio vojni udar u video obraćanju, tvrdeći da centralna vlada nije uradila dovoljno po pitanju sve moćnijih naoružanih islamističkih grupa. Udar nije uspio, ali Haftar nije odustao, piše Vašington post, ocjenjujući da su podjele u Libiji pogoršane odbijanjem Haftara da prizna vladu jedinstva u Tripoliju, što se godinama smatralo glavnom preprekom za stabilnost u zemlji.

A nafta?

Izvoz nafte iz Libije, članice Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), bio je povećan posljednjih mjeseci s krhkim mirom, ali su poslednje borbe podsjetile da se pouzdan protok sirove nafte ne može nastaviti bez političkog rješenja osmogodišnjih borbi, piše Blumberg (Bloomberg).

Zasad se ne očekuje ometanje izvoza, pošto su velika naftna polja i izvozni terminali daleko od borbi, ukazuje Blumberg, ali dodaje da istorija pokazuje da borbe bilo gdje u Libiji mogu izazvati dramatične promjene u proizvodnji – u junu su isporuke sirove nafte bile prekinute nedjeljama pošto je Haftar zaplijenio dva izvozna terminala i prenio ih na vlasti na istoku. Izvoz je opao za skoro 800.000 barela dnevno i Libija je izgubila skoro milijardu dolara prije nego što su terminali vraćeni Nacionalnoj naftnoj korporaciji smještenoj u Tripoliju.

Međutim, upozorava Blumberg, ometanje luke Zavija blizu Tripolija, što je glavni izvozni terminal za najveće naftno polje u zemlji Šarara, moglo bi djelomično ili potpuno da blokira 300.000 barela nafte dnevno. Ako bi Haftar preuzeo kontrolu nad tim terminalom, on bi praktično kontrolisao libijsku naftnu industriju, dodaje agencija, jer poslije dvije godine ratovanja na istoku i brze kampanje na jugu sada kontroliše više od milion barela proizvodnje nafte dnevno.