Ovo je posljednja kolumna ubijenog novinara Jamala Khashoggija

Washington Post objavio je posljednju kolumnu nestalog saudijskog novinara Jamala Khashoggija, sa malim zakašnjenjem. Urednica Karen Attiah objasnila je kako je čekala s objavom jer je mislila da će im se novinar javiti kako bi je mogli zajedno objaviti.

“Ovu kolumnu mi je poslao Jamalov prevodilac i asistent dan nakon što je nestao u Istanbulu. Moram prihvatiti da se on neće vratiti, i da je ovo njegova zadnja kolumna koju ću objaviti u The Postu. Ona savršeno prikazuje njegovu posvećenost slobodi u arapskom svijetu. Za tu slobodu je, očito, dao život. Zauvijek ću biti zahvalna što je prije godinu dana odabrao baš naš medij i što smo radili zajedno”, napisala je Attiah.

Khashoggi se svojim pisanjem borio za slobodu u arapskom svijetu, a najviše je kritikovao režim i vladara Muhameda bin Salmana u njegovoj domovini, Saudijskoj Arabiji.

Khashoggi je ubijen 2. oktobra u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu.

Prema posljednjim informacijama turskih medija, brutalno su ga mučili i ubili Saudijci koji su potom napustili Tursku.

Posljednju kolumnu saudijskog novinara Jamala Khashoggija prenosimo vam u cijelosti.

Jamal Khashoggi: Ono što najviše treba arapskom svijetu je sloboda izražavanja

Nedavno sam čitao na internetu izvještaj o slobodi u svijetu u 2018. godini koje je objavio Freedom House i došao sam do poražavajućeg saznanja. Samo jedna arapska zemlja kvalifikovana je kao “slobodna”. Radi se o Tunisu. Jordan, Maroko i Kuvajt su na drugom mjestu, kao “djelimično slobodni”. Sve ostale zemlje “nisu slobodne”.

Kao rezultat toga, Arapi koji žive u tim zemljama su ili neinformisani ili pogrešno informisani. Nemoguće im je adekvatno se suočiti sa svakodnevnim problemima, a kamoli diskutovati o njima. Državna “spika” dominira javnim mnijenjem, i iako mnogi u nju ne vjeruju, većina populacije pada pod njen uticaj. Nažalost, ta situacija se vrlo vjerovatno neće promijeniti.

Arapski svijet bio je prepun nade u proljeće 2011. godine. Novinari, akademici i običan puk željno su iščekivali novo, slobodno arapsko društvo u svojim zemljama. Očekivali su da će se emancipovati od hegemonije njihovih vlada i konstantnih intervencija i cenzure informacija. Ova očekivanja ubrzo su srušena, a društva su se ili vratila na staro ili suočila sa još gorim uslovima (Khashoggi ovdje kao primjer navodi Egipat).

Moj dragi prijatelj, poznati saudijski pisac Saleh al-Shehi, napisao je jednu od najslavnijih kolumni ikad napisanih u saudijskom novinarstvu. Nažalost, trenutno služi neopravdanu petogodišnju zatvorsku kaznu za navodne komentare koji se protive saudijskoj državnoj mašineriji. Kad je egipatska vlada zaplijenila čitavu novinu al-Masry al Youm, kolege novinari to nisu dovoljno glasno osudili. Ovakve poteze više ni međunarodna zajednica ne kažnjava. Naprotiv, osudi ih pa ubrzo nastane tišina i sve se zaboravi.

Vlada Saudijske Arabije zbog toga ima sve veću slobodu da nastavi nesmetano ušutkivati medije, još brže nego ranije. U prošlosti su novinari vjerovali kako će internet osloboditi vijesti od cenzure i kontrole kakva je karakteristična za printane medije. Međutim, ova vlast, čije se samo postojanje bazira na kontroli informacija, agresivno blokira internet. Čak su otišli toliko daleko da uhapse lokalne reportere i zaprijete oglašivačima, sve kako bi se oslabili prihodi pojedinih publikacija.

Postoji još nekoliko oaza koje utjelovljuju duh Arapskog proljeća. Vlada Katara nastavlja podržavati međunarodno izvještavanje, u suprotnosti od svojih susjeda koji streme da kontrolom informacija podrže “stari arapski poredak”. Čak i u Tunisu i Kuvajtu, gdje su mediji “djelomično slobodni”, fokusiraju se na državne teme, a ne na probleme s kojima se suočava cijeli arapski svijet. Neodlučni su u namjeri da omoguće platformu novinarima iz Saudijske Arabije, Egipta i Jemena. Čak i Libanon, vrhunac slobode medija u arapskom svijetu, pao je pod uticaj polarizacije i uticaja pro-iranskog Hezbollaha.

Arapski svijet se suočava sa svojom verzijom Željezne zavjese, koju nisu nametnuli vanjski faktori, nego domaće sile u borbi za moć. Tokom Hladnog rata, Radio Slobodna Europa, koja se godinama pretvorila u ključnu instituciju, igrao je važnu ulogu u očuvanju nade za slobodom. Arapima treba nešto slično. New York Times i The Post su 1967. preuzeli International Herald Tribune, koji je postao platforma za glasove širom svijeta.

Moja publikacija, The Post, preuzela je inicijativu da prevede te članke i objavi ih na arapskom jeziku. Za to sam zahvalan. Arapima je potrebno da čitaju na svom jeziku kako bi razumjeli i diskutovali o raznim aspektima i komplikacijama koje proživljava demokratija u SAD-u i na Zapadu. Ako Egipćanin pročita članak koji raskrinkava stvarnu cijenu projekta gradnje u Washingtonu, onda može razumjeti implikacije sličnih projekata u svojoj zajednici.

Arapskom svijetu je potrebna moderna verzija transnacionalnog medija kako bi građani bili informisani o globalnim dešavanjima. Što je još važnije, treba nam platforma koja će dati glas Arapima. Patimo od siromaštva, lošeg menadžmenta i slabe edukacije. Kreacija međunarodnog foruma, izoliranog od uticaja nacionalističkih vlada koje šire mržnju propagandom, običnom čovjeku u Arabiji će omogućiti da vidi probleme s kojim se društva suočavaju.

“Yeni Safak”: Khashoggi umirao 7 minuta, al-Tubaigy ga raskomadao