Oplakujemo Princa, ali ne i 500 mrtvih migranata

Kada oplakujemo odlazak Princea, ali ne i smrt 500 imigranata, moramo se zapitati – jesmo li izgubili osjećaj za perspektivu, piše Robert Fisk za Independent. Tekst prenosimo u cijelosti.

Je li nešto s moralnim kompasom medijskog izvještavanja otišlo ukrivo? Prošle sedmice, 64 Afganistanca su poginula u najvećem bombaškom napadu u Kabulu u posljednjih 15 godina. Ranjeno je barem 340 ljudi, a u napadu su poginule cijele porodice. Za njih, naravno, neće biti autopsije.

Lokalna televizija prikazala je cijelu porodicu – majku, oca i njihovo troje djece koji su u sekundi razneseni u komadiće. Hitna pomoć, odnosno svih njihovih jadnih 15 vozila mobilizirano je u akciji spašavanja ozlijeđenih. Jedno vozilo hitne pomoći bilo je toliko puno ranjenika da su vrata na vozilu otpala sa šarki.

Iste sedmice umro je Prince.

Afganistan je sada zemlja u koju evropske države vraćaju izbjeglice jer je Kabul i provincije koje ga okružuju sada siguran. To je naravno, laž – flagrantna i potencijalno krvava, kao i famozno oružje masovnog uništenja za koje smo 2003. godine tvrdili da se nalazi u Iraku. No, još 2001. godine obećali smo Afganistancima da ih nećemo ostaviti na cjedilu. Nećemo ih zaboraviti onako kako smo ih zaboravili nakon Sovjetskog rata. Blairovo obećanje je, naravno, bezvrijedno.

Na televiziji u Afganistanu prošle sedmice pojavila se još jedna priča, koja je donije snažne i prilično mračne implikacije za budućnost. Mladi čovjek imenom Sabour osuđen je zbog ubistva dvojice američkih savjetnika, na sudu je izjavio da ne osjeća apsolutno nikakvo žaljenje. Na društvenim mrežama u Afganistanu mnogi su prenijeli njegovu izjavu, izražavajući svoju podršku u komentarima.

“Bio je pravi Afganistanac”, stoji u jednoj. “Istinski Afganistanac”. Toliko o Afganistanu i njegovoj korumpiranoj vladi i našim kontinuiranim tvrdnjama kojima podržavamo lažnu administraciju i da su naši savjetnici tamo, ne baš da isporuče Jeffersonovu demokraciju, kako su i sami Amerikanci priznali 2003. godine, ali onda barem stabilnost.

Iste sedmice umro je Prince.

Onda imamo posljednju katastrofu na Mediteranu. Oko 500 izbjeglica i imigranata utopilo se nakon brodoloma plovila koji je iz Libije krenulo prema Evropi. Preživjeli su se iskrcali u Grčkoj, neki od njih su svjedočili utapljanju članova svojih porodica. Nema fotografija utopljenika. Za ove žrtve naravno nema autopsije, tijelo nijednog malog dječaka nije izbačeno na obalu za kamere. Tijela su jednostavno potonula i pridružila se hiljadama kostura ljudi koji nisu uspjeli stići do Evrope.

Nećemo primijetiti kako je ovih 500 života gotovo jedna trećina ukupnog broja putnika koji su poginuli na Titanicu. Nećemo spominjati ni to da će vjerovatno još milion ljudskih bića vjerovatno odabrati mediteransku rutu sada kada se zatvara ona između Turske i Grčke.

Jer je ove sedmice umro Prince.

Ne zamjeram svima onima koji tuguju zbog gubitka ovog briljantnog muzičare i društvenu revoluciju koju on utjelovljuje. Purple Rain superzvijezda imao je svoje obožavatelje diljem Bliskog istoka. Na arapskom se na društvenim mrežama pojavilo mnogo objava s izrazima tuge zbog njegovog odlaska.

Ali ipak, pitam se jesmo li otišli predaleko. Televizije prenose izraze sućuti gradonačelniku Minneapolisa, a Eiffelov toranj obasjan je ljubičastom svjetlosti (op.p. naknadno se utvrdilo da se radilo o Photoshopu), no sasvim sigurno mora doći i taj trenutak kada ćemo se zapitati je li naš smisao za prioritete potpuno izgubio smisao za perspektivu.

Zar niti jedno od troje djece koja su poginula u Kabulu nije moglo postati “Prince”? Ili neko od djece od 500 poginulih na Mediteranu? Niko od njih nije mogao postati sljedeća superzvijezda? Zašto niko od voditelja ili spikera na televiziji nije mogao izraziti sućut zbog njihove smrti? Boja naravno ne bi bila ljubičasta nego crna. Svjetla na Eiffelovom tornju morala bi se ugasiti.

Međutim, to se neće dogoditi. Jer je ove sedmice umro Prince.