Od Srbije i Šešelja traži 100.000 eura, povod je govor koji je održan u maju 1992. godine

Franjo Baričević je rođen 1953. godine u malom selu Hrtkovci, u blizini Rume u severnoj Vojvodini, gdje je njegova porodica živela generacijama.

„Moja majka – tačnije moj pradjed, djed i majka – su starosjedeoci u Hrtkovcima, a otac je doselio iz Like, sadašnje Hrvatske”, rekao je Baričević pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u oktobru 2008, prenosi BIRN.

Nakon završene srednje škole i odsluženja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), Baričević je otišao u Zagreb, gdje je proveo tri godine radeći i dodatno se usavršavajući.

„Posle tri godine vratio sam se nazad u Hrtkovce gdje sam primljen u vodovodu na održavanju vodovodnih postrojenja. Tu sam radio do 1992. godine”, objasnio je on pred Haškim tribunalom.

Hrtkovci su bili etnički mješovito selo. Ali nakon što je izbio rat u Hrvatskoj i nakon što su se Hrvati koji žive u Srbiji našli pod nacionalističkim prijetnjama, Baričević je u maju 1992. godine odlučio da ode.

Kao i mnogi drugi Hrvati koji su živeli u Vojvodini, bio je primoran da svoj dom u Srbiji zameni za kuću u Hrvatskoj u vlasništvu srpske porodice koja je tada, zbog rata, željela da živi u Srbiji.

Baričević i dalje živi u Hrvatskoj. Tridesetak godina nakon što je bio prinuđen da napusti Hrtkovce, pokrenuo je parnicu za naknadu štete pred građanskim odjeljenjem Višeg suda u Beogradu.

On tuži državu Srbiju i lidera nacionalističke SRS Vojislava Šešelja zbog govora koji je održao u Hrtkovcima u maju 1992. godine, za koji Baričević tvrdi da je bio razlog zbog kojeg je morao da napusti selo.

Šešelj je u govoru rekao da u Hrtkovcima „nema mesta za Hrvate“. Nakon tog govora, preostali Hrvati u selu bili su na meti Šešeljevih pristalica i drugih koji su ih maltretirali. Tokom naredna tri mjeseca, mnogi od njih su primili prijetnje smrću, bili su zastrašivani i primorani da napuste to područje – što je bilo deo kampanje zastrašivanja od strane nacionalista zbog čega su na hiljade Hrvata pobjegli iz Vojvodine.

Šešelj je zbog svog govora 2018. godine osuđen na deset godina zatvora. Haški tribunal je utvrdio da je „Šešeljev govor podstakao nasilje koje je degradiralo i povredilo pravo na sigurnost hrvatskog stanovništva u Hrtkovcima, čime je počinio zločin progona”.

U petak se u Beogradu održava poslednje ročište u slučaju Baričevića. Njegov advokat Mihailo Pavlović objašnjava da Baričević tuži Srbiju i Šešelja za odštetu od oko 100.000 eura za materijalnu i nematerijalnu štetu.

„Materijalna šteta se odnosi na razliku između vrijednosti imovine ostavljene ovde (u Srbiji) i one dobivene tamo (u Hrvatskoj)“, rekao je Pavlović za BIRN.

„A nematerijalna šteta se odnosi na kršenje člana 8. (Evropske) konvencije (o ljudskim pravima) – prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, koje priznaje i naš (srpski) zakon“, dodao je on.

Šešelj je, na pitanje BIRN-a u vezi ovoga, rekao da njegov tim ima „dokaze da je Franjo Baričević nekoliko puta vredniju imovinu dobio nego što je imao u Hrtkovcima”. On je naglasio da Baričević „nema šanse“ da dobije slučaj.

„Odvešćemo ih do granica“

Šešelj je, tokom mitinga SRS-a za vreme kampanje za savezne izbore u Jugoslaviji 1992. godine, održao govor u Hrtkovcima.

Zvanično, Srbija nije bila u ratu sa Hrvatskom, koja se borila za otcepljenje od Jugoslavije, ali se Šešelj ipak fokusirao na sukob. U jednom trenutku je rekao da su „jedini Hrvati za koje među nama ima mesta” oni „koji su zajedno sa nama prolivali krv na prvim linijama fronta”, koji su „Hrvati samo po imenu” i koji su se „već probudili oko činjenice da su oni, u stvari, Srbi katolici”.

„Oni će ostati ovde sa nama, dok svi ostali moraju da se isele iz Srbije”, rekao je Šešelj.

Govorio je i o Srbima koji su morali da napuste Hrvatsku, istakavši da „tim Srbima moramo dati krov nad glavom i nahraniti gladna usta“, ali je dodao da nema novca za nove kuće niti sredstava za otvaranje novih radnih mesta.

„E, lepo“, rekao je on, „kad nemamo mogućnosti, onda treba svakoj izbjegloj srpskoj porodici da damo adresu jedne hrvatske porodice“. Zauzvrat, rekao je, srpske izbjeglice će im dati adresu svog doma iz kojeg su morali da pobjegnu „u Zagrebu i drugim hrvatskim mestima”.

„Biće dovoljno autobusa, izvešćemo ih na granicu srpske zemlje, odatle peške neka produže, ako sami ne odu“, rekao je on.

Baričević je bio jedan od onih koji su sami rešili da napuste selo, zbog straha od gorih događaja.

On je pred MKSJ-om ispričao da su njegovu kćerku, nakon mitinga SRS-a u Hrtkovcima, na povratku iz škole zaustavili „neki ljudi koji su je pitali: ‘Koga tata više voli, tebe ili brata? Jedno može povesti u Hrvatsku, a drugo-zna se šta će biti”.

„Prijetili su mi i telefonom, šta čekam, što se ne selim?“.

Baričević je svjedočio da mu se ovo desilo „ne jednom, sve dok nisam zamenio kuću”.

Iz Hrtkovaca je otišao 19. maja 1992. godine, nekoliko dana nakon što su iz sela pobjegli njegova žena i djeca.

„Izbacite ih iz njihovih kuća“

Šešelja je Haški tribunal prvobitno oslobodio optužbi 2016. godine, ali je 2018. on osuđen za podsticanje zločina nacionalističkom retorikom na području Vojvodine tokom rata 1992. godine.

Žalbeno veće Suda je u presudi navelo da su „u Šešeljevom govoru Hrvati iz Hrtkovaca omalovažavani na osnovu etničke pripadnosti, što predstavlja kršenje njihovog prava na poštovanje dostojanstva kao ljudskih bića“.

U presudi se kaže da je u Hrtkovcima tada vladao „relativan mir” u poređenju sa nasilnim previranjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

„Šešelj je svojim govorom okončao taj osećaj bezbjednosti i zarazio selo mržnjom i nasiljem koje je u narednim mjesecima dovelo do odlaska hrvatskih civila, čime je proširen napad na nesrpsko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, navodi se u presudi.

Na pitanje BIRN-a da li bi ponovo održao isti govor u istoj situaciji, Šešelj je odgovorio: „Naravno“.

On je naglasio da je Srbija tada bila „preplavljena” izbjeglicama iz Hrvatske i da je „jedan od načina za ublažavanje patnje bio da dio njih razmeni imovinu sa Hrvatima iz Srbije”.

Barićevićev advokat Pavlović ističe da njegov klijent tuži Šešelja na osnovu presude Haškog suda, a Srbiju zbog toga što „nije preduzela nikakvu akciju“.

„(Tuži) Republiku Srbiju jer je iz te presude izveden niz dokaza koji govore da je Resor državne bezbjednosti (Srbije) bio upoznat sa svim (što se dešavalo); postojale su službene zabilješke da su upoznati sa svim incidentima u Hrtkovcima i da nisu učinili ništa da spriječe (Barićevićevo) proterivanje”, objasnio je Pavlović.

Tokom suđenja Šešelju, sudu su predočene službene bilješke odeljenja Službe državne bezbednosti (SDB) Srbije u Rumi o mitingu 6. maja 1992. godine, kao i beleške o stanju nakon mitinga, ne samo u Hrtkovcima, već i u raznim drugim selima u Vojvodini.

U izvještaju od 4. juna 1992. godine službenici SDB-a su naveli da su 15. maja tri osobe ušle u kuću Marka Fumića u Hrtkovcima „po našoj procjeni, da bi ga ubile”.

Ove su osobe uhapšene, ali su po isteku pritvora puštene.

„Takođe smatramo da pravosudni organi treba da budu efikasniji u rješavanju slučajeva pritiska na ljude da napuste svoje domove, nasilnog zauzimanja kuća, posjedovanja vatrenog oružja i slično”, navodi se u izvještaju službenika SDB-a.

U drugom izveštaju opisan je sastanak zajednice u Hrtkovcima održanog 20. juna 1992. godine, na kojem je bilo oko 300 ljudi, kada je Ostoja Sibinčić, predsednik Skupštine mesne zajednice „rekao da su sada došli na vlast i da ih niko ne može spriječiti da ostvare svoj cilj – protjerati sve Hrvate, Mađare, pa čak i neke Srbe iz Hrtkovaca”.

„Od sada pa do 28. juna 1992. godine, oni bi trebali izvršiti (pritisak) na domaćinstva sa starijim osobama i izbaciti vlasnike iz njihovih kuća”, navodi se u izveštaju.

Dodaje se da je „nakon sastanka formirana paravojna jedinica za zaštitu Srba”, te da se „u sastavu ove jedinice nalazi i jedinica za tihu likvidaciju Hrvata i Mađara”.

Takođe se navodi da je po Sibinčićevoj naredbi sačinjen spisak svih preostalih stanovnika Hrtkovaca.

Sibinčić je u septembru 1992. godine optužen za ugrožavanje slobode i prava građana pripadnika drugog naroda, nacionalnosti ili etničke grupe, a vezano za više incidenata u kojima je, zajedno sa drugima, verbalno ili fizički napadao Hrvate ili Mađare, naređujući im da napuste Srbiju, kao i za nedozvoljeno držanje oružja.

U maju 1993. godine Sibinčić je osuđen na uslovnu kaznu zatvora. Šešelj je tokom suđenja 2010. godine pred Haškim tribunalom rekao da je Sibinčić „preminuo prošle godine”.