Od izbjeglice iz Bosne do gradonačelnika u Švedskoj

Kako je Ilko Ćorković, izbjeglica iz Banjaluke, koji je napustio svoj grad 1992. godine, postao gradonačelnik mjesta Borgholm u Švedskoj?

Koliko je rada, truda i odricanja uložio u poziciju i ugled koji danas ima? Kako pomaže izbjeglicama iz Sirije koje su nastanile izbjegličke barake u kojim je nekada davno i sam boravio sa svojom porodicom?

16. prosinac 1992. godine Ilko Ćorković nikada neće zaboraviti. Iz Banjaluke je sa suprugom i jednoipolgodišnjom kćerkicom krenuo na put koji je tada bio i nesiguran i neizvjestan. Bilo je važno samo preživjeti i doći tamo gdje je mir.

„Tad smo se stigli do Novog Sada. U Novom Sadu smo kupili vozne karte za neko mjesto u Poljskoj. Bili smo kontrolisani na puno kontrolnih punktova i nije bilo sigurno da li ćemo biti pušteni svaki put. Morali smo da izvadimo puno tih uvjerenja – da ostavljamo sve, da nemamo nikakvih dugova. Sve je to koštalo, a novaca za put imali smo samo za jednu šansu. Da nismo uspjeli, više ne bismo imali novaca.

A nismo ni znali da li ćemo živi da izađemo kroz koridor i da nas put dalje nosi do Skandinavije i Švedske. Mi nismo tada znali engleski i nismo se mogli sporazumjeti gdje nas put nosi. Poslije četiri-pet sati vožnje probudili smo se na jednom mostu. Tada sam shvatio da smo na putu prema jednom otoku, gdje i danas živimo“.

Izbjeglički kamp bio je njihov prvi dom, kao i za još šest stotina obitelji koje su također izbjegle iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Kućicu od 25 četvornih metara dijelili su s još jednom obitelji.

„Tu smo živjeli dobro, slagali smo se dobro, bez obzira što je negdje dalje bio rat između svih, može se reći. Ja sam igrao puno nogomet, a prionuli smo da učimo švedski jezik od prvog dana. Znali smo da je znanje jezika najvažnije da bismo se mogli integrisati u jedno novo društvo.

Onda smo morali da prihvatimo tu sudbinu – živjeti u jednoj novoj zemlji. Naravno da smo mislili na Banjaluku, naš grad, naše selo i sve, ali sam brzo shvatio da moramo da počnemo jedan novi život u toj novoj zemlji, i to od nule“.

A to kretanje od nule za Ćorkovića je značilo prije svega obrazovanje. Završio je gimnaziju u Švedskoj, a zatim ekonomski fakultet te magisterij. Sve do 2001. godine, kada dobiva posao u Poreznoj upravi, Ćorković se školovao i radio. Borba prvih devet godina u Švedskoj nije bila nimalo lagana, ali osobna vjera u uspjeh, obrazovanje i rad Ćorkovića je 2014. godine dovela do gradonačelničke pozicije u Borgholmu.

„U to vrijeme sam radio sve poslove, bio sam u kampu, radio, čistio i zahode, kosio travu, prao suđe u hotelu, brao jagode, stubišta čistili ja i moja supruga. Uzimali smo sve poslove koji su bili. Kad sam dobio posao u Poreskoj upravi, počelo je još bolje. Prve tri godine radio sam kao obični službenik, poslije tri godine postao sam šef.

U politiku sam ušao slučajno, 2002. godine. Izbor socijaldemokratske partije bio je lagan izbor – jer imao sam teško djetinjstvo, otac mi je umro kad sam imao sedamnaest godina, živjeli smo od njegove zidarske plaće do tada, život nas nije mazio, ali smo se borili. Za mene je solidarnost, jednakost i pravičnost vrlo važna“.

Na vlastiti izbjeglički put Ćorkovića podsjećaju kolone izbjeglica koje iz Sirije i drugih zemalja bježe i prema Švedskoj. Borgholm je, s 11.000 stanovnika, primio je oko tisuću i pol izbjeglica. Ćorković je mnogima odmah odlučio pomoći. Oni su potencijal a ne problem, kaže ovaj gradonačelnik Borgholma.

„Znam koji težak put idu. Ja i moja supruga i moja djeca, mi znamo šta smo sve prošli i znam da im je svaka pomoć jako potrebna. Možemo im olakšati malo život u početku, a ima puno onih koji su dobro obrazovani i stvarno je važno da vidimo te ljude kao jedan resurs, a da im pomognemo, i što se tiče znanja jezika, i da ih možemo pravedno usmjeriti, da bi i oni u budućnosti dali doprinos švedskom društvu“.

Svake godine Ilko Ćorković dolazi u Banjaluku, u svoje rodno selo. Posjeti obiteljsku kuću koja je danas napuštena, a druge kuće vlasnici su uglavnom zamijenjili ili prodali. Rado govori o svom prijatelju Darku koji je ostao u Banjaluci i s kojima se stalno susreće i prisjeća, kako kaže, dobrih starih vremena. Ćorković prati i političku situaciju u Bosni i Hercegovini.

„Politika ovdje i politika kod nas u Švedskoj ne može se porediti. Jako mi je drago i važno da smo, kad smo pobjegli, kad smo morali ostaviti našu zemlju, došli u jednu zemlju sa visokim moralom i etičkim ponašanjem.

Ja mislim da bi naši političari trebali i mogu da nauče svašta od političara koji žive u Skandinaviji, naravno, posebno u Švedskoj, koja je jaka demokratska zemlja, gdje nema podmićivanja, gdje nema gluposti, gdje se stvarno radi za sve njihove građane. Ako se mora živjeti zajedno, mora se surađivati. Mislim da ove partije na etničkoj bazi nisu dobro za razvitak Bosne i Hercegovine ili neke druge zemlje bivše Jugoslavije“.

Iako njihovo ‘kretanje od nule’ nije bilo nimalo jednostavno, Ćorkovići su pokazali da sa životnim vrijednostima koje su ponijeli odavde, u novoj domovini mogu biti itekako ponosni. Švedska, i ne samo ona, već i brojne zapadnoeuropske zemlje danas se ponose i hvale s Bosancima i Hercegovcima.

A mnogi se pitaju – šta li su mogli uraditi da su ostali u Bosni i Hercegovini?