Nova strategija Srbije za ratne zločine: Put do pravde ili slijepa ulica?

Srbija, često kritikovana zbog svog stava prema ratnim zločinima, tvrdi da želi da pokrene veći broj sudskih procesa, da zaštiti žrtve i bolje sarađuje sa drugim državama bivše Jugoslavije u ostvarivanju pravde – ali u njenoj novoj petogodišnjoj strategiji, ključni problemi ostaju neriješeni, javlja BIRN.

Evropska komisija je nedavno kritikovala Srbiju zbog slabih rezultata u procesuiranju ratnih zločina i neprocesuiranja visokih zvaničnika i vojnih lica.

U novoj petogodišnjoj nacionalnoj strategiji Srbije za procesuiranje ratnih zločina, koju je Vlada usvojila ovog mjeseca, objašnjava se kako tužioci, sudije i drugi zvaničnici namjeravaju da napreduju u periodu od 2021. do 2026. godine.

Strategija pokriva pitanja poput efikasnosti postupaka, zaštite žrtava i svedoka, pronalaženja osoba koji su nestali u ratovima devedesetih i saradnje sa Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) u Hagu i sa pravosudnim organima drugih zemalja bivše Jugoslavije.

Nova strategija prihvata da postoji potreba za većom efikasnošću i prekograničnom saradnjom, te prepoznaje potrebu za implementaciju zakona koji bi kriminalizirali prisilne nestanke i dali prava porodicama žrtava rata.

Međutim, u strategiji je zanemareno rješavanje nekih specifičnih problema, poput toga da Srbija štiti optužene ili osuđene za ratne zločine u Bosni i Hercegovini.

Takođe se ne bavi pitanjem odbijanja Srbije da izruči Hagu dva političara koji su optuženi za nepoštovanje MMKS-a, iako je saradnja sa ovim sudom postavljena kao poseban cilj.

Ipak, u Strategiji se jasno navodi da postoji više od 1.700 neriješenih predmeta u Tužilaštvu za ratne zločine (TRZ) i da su u prethodnom petogodišnjem periodu 2016-20. podignute samo 34 optužnice – što sugeriše da će vjerovatno mnogi nerešeni predmeti ostati neprocesuirano zbog sporog napretka.

Podizanje optužnica

U Strategiji se trenutna situacija u pogledu procesuiranja ratnih zločina opisuje kao „zadovoljavajuća”, pri čemu se dodaje da je cilj da do 2026. godine bude na „visokom nivou”.

Prema podacima navedenim u Strategiji, u periodu 2016-20. TRZ je preuzelo ukupno 2.853 predmeta od drugih tužilaštava i sudova u Srbiji.

„Nakon detaljnog razmatranja i obrade svih predmeta koji su preuzeti”, 1.731 ostalo je u TRZ-u.

Što se tiče optužnica, od 2016. do 2020. godine podignute su ukupno 34 optužnice u predmetima kojima je obuhvaćeno 45 osumnjičenih osoba. Međutim, dvije trećine njih, odnosno 22 optužnice, zapravo nisu predmeti koje je formiralo TRZ, već su preuzeti od pravosuđa u BiH, jer su osumnjičeni u tim predmetima živjeli u Srbiji.

U istom periodu izrečeno je 18 prvostepenih sudskih presuda i 23 u žalbenom postupku.

Višnja Šijačić iz Fonda za humanitarno pravo (FHP) sa sedištem u Beogradu, smatra da se zbog velikog broja predmeta koji čekaju na podizanje optužnica treba uspostaviti jasni kriterijumi za određivanje prioriteta predmeta. Oni koji se sada sude često su osumnjičeni nižeg ranga, a ne komandanti.

„Nepostojanje jasnih kriterija za utvrđivanje prioritetnih predmeta može dovesti do nastavka prakse procesuiranja ‘manje zahtjevnih’ predmeta ratnih zločina”, kaže Šijačić .

Podrška žrtvama i svedocima

Jedan od najvećih problema u srpskim sudovima je izostanak obeštećenja za žrtve ratnih zločina u krivičnom postupku. Iako krivični zakon Srbije dozvoljava ovu mogućnost, to se u praksi ne dešava.

To znači da, na primjer, žrtve silovanja moraju da podnesu građansku tužbu protiv počinitelja, čime će započeti potpuno novi pravni proces u kojem neće imati ista prava koja su imale u krivičnom predmetu.

Šijačić ističe da nova Strategija za period 2021-26. godine „ne donosi nikakva nova rješenja, ali i dalje posvećuje pažnju ovoj problematici obezbeđivanjem obuke za državne tužioce i sudije, uvođenjem jedinstvenog obrazca za podnošenje zahtjeva za kompenzaciju i pružanjem pomoći pri njegovom popunjavanju“.

„Ove aktivnosti imaju potencijal da promene dosadašnju praksu da (sudovi) ne odlučuju o zahtevima za kompenzaciju, a FHP očekuje da će se to desiti u narednom periodu”, dodaje ona.

Utvrđivanje sudbine nestalih osoba

Cilj za 2026. godinu je „smanjenje broja nestalih i poginulih čije je mesto sahrane nepoznato”, navodi se u Strategiji.

To se, kako se kaže, može postići promenom zakona o prisilnim nestancima i pravima porodica nestalih osoba.

Međutim, Šijačić napominje da je i prethodna strategija za period 2016-20. takođe predviđala da će Srbija ispuniti svoje međunarodne obaveze kada je u pitanju kriminalizacija prisilnih nestanaka. Srbija je davno obećala da će uskladiti svoje krivično zakonodavstvo sa odredbama Međunarodne konvencije za zaštitu svih osoba od prisilnih nestanaka.

„To znači da je nova strategija samo podsetnik na staru obavezu koja se godinama ne ispunjava”, ističe Šijačić.

Još jedan problem sa nestalim licima je to što državne institucije Srbije ne otkrivaju nikakve informacije o aktivnostima vojske, policije i paravojnih jedinica tokom ratova 1990-ih, pa se kao posledica toga ne otkrivaju novi podaci o zločinima koje su počinili, broju žrtava i lokacije na kojima su njihova tela zakopana.

O pitanju otvaranja ratnih arhiva govorilo se tokom pregovora o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, koji se vode posredstvom EU, ali do sada bez jasnih rezultata.

Šijačić objašnjava i da nova Strategija nema mjeru koja se direktno odnosi na pitanje otvaranja arhiva. Ali u akcionom planu Strategije postoji mera koja govori o obuci zaposlenih u TRZ-u, Ministarstvu odbrane Srbije, dve bezbjednosne agencije i drugе institucijе koja bi im pomogla da primjene novi Zakon o nestalim licima.

„Budući da u ovom trenutku ne znamo šta će biti definisano Zakonom o nestalim licima, ostaje nam samo da se nadamo da će se ovim zakonom konačno dotaknuti i pitanje ‘otvaranja arhiva’, tj. konsultacija relevantnih arhiva, što može doprinijeti lociranju mjesta ukopa ili na drugi način doprineti rasvjetljavanju sudbine ljudi za kojima se još traga”, naglašava Šijačić.

Rad na novom Zakonu o nestalim licima je počeo i on bi se, prema rečima predstavnika radne grupe za izradu nacrta zakona, mogao naći u skupštini do kraja ove godine. Nacrt zakona još uvek u javnosti nije objavljen.

Sporovi sa sudom UN-a

U Strategiji se navodi da saradnja sa MMKS-om „za rezultat ima olakšavanje dokazivanja u postupcima za ratne zločine i unapređenje znanja i vještina sudija i tužilaca u Republici Srbiji”.

Šijačić navodi da postoji prostor za dalje unapređenje saradnje sa Sudom UN-a kroz mjere predviđene strategijom, ali da „odbijanje izručenja lica optuženih za nepoštovanje suda prijeti da postane kamen spoticanja u toj saradnji”.

Naime, MMKS traži članove nacionalističke Srpske radikalne stranke, Vjericu Radetu i Petra Jojića, jer su optuženi za nepoštovanje suda zbog pritiska na svedoke tokom suđenja njihovog lidera Vojislava Šešelja u Hagu, ali ih Srbija odbija da izruči.

Predsjednik MMKS-a Karmel Ađius izjavio je u srijedu pred Generalnom skupštinom UN-a da „nažalost, napredak u predmetu za nepoštovanje suda protiv Petra Jojića i Vjerice Radete nije obećavajući kao u drugim slučajevima pred Mehanizmom” .

On je naveo da je u maju Vijeću bezbednosti UN-a prijavio Srbiju da se „ne pridržava međunarodnih obaveza da uhapsi i preda optužene Mehanizmu”.

„Ovo je treći put da je Vijeću prijavljeno nepridržavanje Srbije, a nakon više od šest godina neaktivnosti sa strane Srbije”, rekao je Ađius.

Problemi u saradnji sa susjedima

Kada je riječ o saradnji sa drugim bivšim jugoslovenskim državama i zemljama širom svijeta, Šijačić ocenuje da u novoj Strategiji postoje „ključni problemi”.

Ističe da Strategija „identifikuje određene oblasti u kojima je potreban dodatni napor… međutim, stiče se utisak da analiza postojećeg stanja ne uzima u obzir realno stanje u sudnici”.

Ovo se odnosi na probleme u slučajevima poput slučaja generala Vojske Republike Srpske Novaka Đukića, čiji je slučaj Srbija preuzela od BiH. Proces u predmetu Đukić u Srbiji se godinama odugovlači, a sud u Beogradu još uvijek nije potvrdio njegovu osuđujuću presudu.

Dodatni problemi su se javili u slučajevima u kojima je Srbija dala državljanstvo bosanskim Srbima koji su u BiH optuženi za ratne zločine.

Šijačić kaže da strategija „propušta priliku da utvrdi koje su pouke izvučene iz prethodnih pet godina i koji su se izazovi i problemi pojavili”.

„Da je to učinjeno, pretpostavka je da bi se Strategijom riješio problem prelaska granice kako bi se izbjegla krivična odgovornost, u cilju izgradnje dobre prakse usmjerene na kažnjavanju ratnih zločina”, zaključila je ona.