Njemački gerilac koji je ratovao za Hrvate i UČK opisao “jugoslovensku klanicu”

Roland Bartecko je služio u Bundesveru, a onda se borio na strani Hrvata u Bosni i kasnije za UČK. Na Kosovu je robijao zbog bombaškog napada na srpsku delegaciju. Za DW govori o svojoj knjizi „Miris rata“.

Da bih mogao da se nazovem vojnikom, tako sam tada mislio, morao sam da se borim. Inače sam isto tako mogao da se pridružim pejntbol klubu.

Tek tako? Kao i prije dvije godine, kada smo se sreli u Prištini, Bartecko u svojoj knjizi opisuje da je u jugoslovensku klanicu otišao naprosto jer je vojnik. A vojnici se bore. Knjiga „Miris rata – pouke iz borbe” prvo je objavljena na engleskom i albanskom, sada se pojavilo njemačko izdanje, za koju sedmicu će biti dostupna i na hrvatskom. U toj kratkoj ispovjesti Bartecko opisuje život borca na balkanskim ratištima i kako se tamo uopšte našao.

Odlučio sam da se borim kod Hrvata, ali sam jednako mogao da zamislim da se prijavim u bosansku vojsku. Bilo mi je svejedno koja će od te dvije armije na kraju biti. Ali nisam htio da idem kod Srba – zar oni nisu bili loši momci?

Bartecko još uvijek živi na Kosovu. Rođen je 1970. u Virselenu na krajnjem zapadu Njemačke i već se kao tinejdžer prijavio u Bundesver. Njegovo objašnjenje za napuštanje njemačke armije – šta će u vojsci koja se ne bori pa liči na pejntbol klub? – ostavlja prostora za sumnju.

Kako smo već pisali, odgovori njemačke Savezne vlade na upit poslanika Ljevice iz 2001. godine otkrivaju da je „R.B.” otpušten iz Bundesvera na osnovu člana 55 (5) Zakona o vojnicima. Na osnovu tog člana iz vojske bivaju najureni samo oni koji „povrijede svoje službene obaveze” ili ako bi njihov ostanak u službi „ozbiljno ugrozio vojni red ili ugled Bundesvera”.

Roland Barecko (Roland Bartetzko) u sredini kadra, gleda u kameru iz vremena u Bundesveru

Isti dokument je otkrio da njemačka Vlada ima saznanja o stotinjak njemačkih dobrovoljaca koji su se borili na hrvatskoj strani – uglavnom desničarski ekstremisti. Nacista? Nikako, kaže Bartecko, njih se gadi. „Kod mene se naprosto radilo o potrazi za avanturom. Drugi su možda imali probleme – sa policijom, ženom, porodicom… Bilo je i turista koji su mislili da je kul da provedu jednu sedmicu na frontu.”

Uvijek je problem, priča on za DW, sa naknadnom pameću objašnjavati razloge. „Tu čovjek zna da postane neiskren, priča da se samo borio za slobodu Hrvatske ili Kosova. To je naravno budalaština”, kaže Bartecko o tome kako je završio u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i kasnije Oslobodilačkoj vojsci Kosova (UČK).

Kao iz „Pobjesnelog Maksa”

Njega kao da neki vrag tjera da opisuje kako je to bilo, od pakla Mostara do Vučitrna. Ali bez velikih geopolitičkih zaključaka ili moralisanja – Bartecko naprosto hoće da opiše svakodnevicu borca. To već godinama radi na portalu Quora gdje neke njegove objave dostignu i milionsku publiku. Kao i sada u knjizi, opisuje kako u ratu prati zube i dupe kad nema dovoljno vode, zašto su cigarete zgodno sredstvo plaćanja i kako se postavljaju smrtonosne zasjede. Ili kako izaći na kraj sa strahovima, kako ne poludjeti.

Sljedećeg jutra sam se lagano budio, niko nije pucao, sunce je spolja sijalo u podrum i pomislio sam: „Kako lijepo jutro!” Polako mi je u svijest doprlo gdje se zapravo nalazim i sljedeća misao je bila: „Sranje!” (…) Pred borbu: Možeš samo određeni broj puta da očistiš oružje, a želudac možeš ispovraćati samo jednom.

Piše recimo o napetosti koja vlada kada iza okuke brunda nešto što zvuči kao srpski tenk. Jednom je na Kosovu tako jako brundalo da je mislio da to ne može biti T-55 nego opasniji M-84. Iza krivine je međutim izašao „oklopni” traktor, na koji su naprosto zašvajsovane čelične ploče. Kao u „Pobjesnelom Maksu”, piše Bartecko.

Sa Bajramom Redžepijem, prvim kosovskim premijerom

Postao je specijalista za eksploziv. Tehnički prosta stvar, ali treba znati gdje se klopka postavlja. Jednom su od mine, koju je njegova jedinica postavila, stradali albanski civili. Nije bio potresen. „Kada bi se nešto slično desilo danas, vjerovatno bih drugačije reagovao”, kaže. „Rat otupljuje osjećanja. Ne samo kod vojnika već i kod civila. Čovjek se brzo na sve navikne.”

Rat nije tako uzvišen

Biće razočaran čitalac koji očekuje dokumentarnu knjigu. Kod Bartecka je sve „jednog dana”, u „jednom gradu” sa „jednim saborcem”. Knjižica je više zbornik anegdotskih epizoda i savjeta, gdje se Bartecko ukazuje kao hibrid gerilskog taktičara, amaterskog psihologa i motivacionog govornika. „Toliko se gluposti priča (o ratu). Knjigu sam osmislio kako bi se suprotstavila turbopatriotskoj mitologizaciji.”

Idu mu na živce kaste veterana u Hrvatskoj i na Kosovu, koji bi da kanonizuju rat. Da ga predstave kao svetinju gdje je svaki vojnik svo vrijeme mislio na uzvišeni cilj. I onda se pojavljuje Bartecko koji priča o tome da su mnogi njegovi ratni drugovi zaradili psihičke traume koje su tabu. Ili da su mnoge dane na frontu proveli onesviješćeni od alkohola. „Kao vojnici nismo baš svakog dana mislili na oslobađanje zemlje. To nije vojnička svakodnevica”, kaže on. I to mu je važno.

Nažalost u „Mirisu rata” Bartecko prećutkuje štošta gdje bi njegovo svjedočanstvo iz prve ili druge ruke moglo biti dragocjeno. Dok tu i tamo pominje grozomorne srpske zločine, paljenje albanskih sela i teror nad civilima (opet ne dokumentaristički), od hrvatskih ili albanskih zločina u knjizi nema ni traga. „Nisam vidio zločine, što ne znači da ih nije bilo”, kaže on za DW. „Strancima na ratištu se ne pričaju takve stvari.”

Prije dvije godine je za DW ispričao da u glavi ima brojku koliko je ljudi ubio. Kaže, bilo je razmjene vatre sa nekoliko metara razdaljine. Ali tu brojku iz glave i dalje ne želi da kaže, to mu je neukusno. „Uostalom nisam provjeravao da li su stvarno mrtvi. To mogu da znam samo kod svojih ljudi, koje smo sahranili.”

Knjiga se završava u junu 1999., sa krajem bombardovanja NATO. Opet šteta, jer nepune dvije godine kasnije će Barteckov život poprimiti sudbonosni zaokret – postaće poznat, o njemu će veliki članak napisati i Špigel.

Bila je srijeda, 18. april 2001. Oko 14:55 je u prizemlju napuštene kuće u centru Prištine detonirala bomba – baš kada je prolazio automobil sa službenicima Pasoškog odjeljenja Jugoslovenskog komiteta za saradnju sa UNMIK-om. Pukovnik MUP-a Aleksandar Petrović je ubijen, četvoro ljudi u kolima povrijeđeno. Nedugo potom je Roland Bartecko uhapšen.

Prvo je zbog ubistva, pokušaja ubistva i terorizma osuđen na 23 godine zatvora pred Međunarodnim okružnim sudom u Prištini, uz učešće i njemačkih sudija, prema jugoslovenskom zakonu. Kazna je smanjena na 20 godina, a od 2015. je Bartecko na uslovnoj slobodi. Ni na suđenju ni u intervjuima nije priznao zločin. Tvrdi da je sve zavjera UNMIK-a protiv njega, zaslužnog gerilca UČK.

Drugi život u Prištini

Vrijeme u nekoliko kosovskih zatvora je Barteck pak iskoristio da diplomira pravo. Njegova supruga, kosovska Albanka, imala je strpljenja da ga čeka. Zato je danas još u Prištini, perfektno govori albanski, gostuje na televizijama, radi kao pravnik u jednoj produkcijskoj kući koja pravi televizijske serije. Dobro mu je za sada tamo, kaže, kosovsko pivo nije loše.

Nerviraju ga svi koji su iz uniforme uskočili u fotelje i, eno ih, i danas gospodare Kosovom. Tamo im nije mjesto, kaže. „Pokušali su da unovče svoju slavu. To im izgleda nije bilo dovoljno, htjeli su više. I tako su ušli u politiku.”

Potpisivanje knjiga

Bartecku su tragikomični i svi ti spiskovi „ratnih veterana” UČK. Njihov broj je prevalio 40.000 iako se i na suđenjima u Hagu govorilo o par hiljada boraca. „Ne vjerujem ni da nas je bilo 5.000. Gdje su svi ti ostali bili? To je sve izborna kampanja. Ljudi koji nisu bili u ratu registruju se kao veterani, dobijaju malu penziju, a zauzvrat moraju da izaberu ispravnu partiju.”

Poslije jugoslovenske klanice nikla je generacija takozvanih pasa rata, ljudi koji osim oružja ništa više ne znaju i ništa više neće, na bojištima širom svijeta ratuju za novac. Čuje se povremeno o Hrvatima u Legiji stranaca, Srbima u Donbasu, Albancima i Bošnjacima u Islamskoj državi. Dok njegovi nekadašnji saborci i neprijatelji još uvijek negdje pucaju, Bartecko, čovjek koji je kao mladić pojurio daleko od kuće da bi pucao, mirno živi u Prištini.

Da nije to pomalo kao u pejntbol klubu? Da li ga je, od kada je izašao iz zatvora, stomak vukao negdje da još jednom bude u rovu? „Ne, prestar sam ja za to. To poglavlje je zatvoreno.”