Njemačka – obećana zemlja za radnike sa Balkana

Mnoštvo građevinskih radnika iz Hrvatske i BiH dolaze u Njemačku trbuhom za kruhom. Mnogi nisu požalili ovu odluku, no nekima je ona prisjela. Neki su ostali bez obećane zarade.
Darko Jurišić je drugačije zamišljao prvih par mjeseci svog boravka u Njemačkoj. Kada je u početkom ove godine s još jednim poznanikom pokucao na vrata tvrtke Kaczor u Offenbachu, sve je izgledalo dobro.

Radne dozvole su brzo bile sređene isto kao i dogovorena neto satnica od 10 eura i Darko Jurišić je s još stotinjak drugih hrvatskih državljana započeo s radom na jednom gradilištu kao armirač.
Prevareni radnici
No nakon prve isplaćene plaće su započeli problemi. Vlasnik tvrtke Kaczor, kod koje je Jurišić potpisao ugovor, nestao je bez traga. Zajedno s novcem kojeg je, između ostalog i za plaće radnika, isplatila tvrtka Dreßler Bau, glavna tvrtka na gradilištu na kojem je Jurišić i radio.

Šefu tvrtke Kaczor, koji se odaziva na ime Damir Karpinski (koji, kako kaže Jurišić, govori „srpski sa sandžačkim naglaskom“), naravno ni traga. Samo Jurišiću odbjegli „poduzetnik“ duguje oko 3.500 eura. Na telefon tvrtke u Offenbachu ne odgovara nitko.
Jurišić nije usamljen.

Prema podacima savjetovališta Njemačkog saveza sindikata (DGB), samo je u slučaju tvrtke Kaczor, prevareno preko 300 radnika iz Rumunjske, Poljske i Hrvatske koji još od ožujka čekaju na isplatu plaća. Da stvar bude još gora, radnici zaposleni kod tvrtke Kaczor ostali su i bez krova nad glavom jer ova tvrtka iz Offenbacha nije platila ni smještaj svojim radnicima.

Tvrtka Dreßler Bau koja se na gradilištu na kojem je radio Jurišić pojavljuje u ulozi glavnog poduzetnika, odbija isplatiti kompletan dug radnicima jer tvrdi da je isti novac već jednom uplatila tvrtki Kaczor. Radnicima je naknadno isplatila po 300 eura i doslovno ih potjerala s gradilišta.

Slučaj „Kaczor“ poseban

No zakon je u ovom slučaju na strani radnika jer je u Njemačkoj za isplatu plaća u slučaju pravnog spora odgovoran glavni poduzetnik na jednom gradilištu. Jurišić i njegove kolege su u međuvremenu pred Radnim sudom u Frankfurtu na Majni uz pravnu pomoć sindikata DGB-a uložili tužbu s dobrim izgledima za isplatu neto satnica.

No problem za mnoge prevarene radnike je taj što presudu rijetko dočekaju u Njemačkoj nego se prvom prilikom, često bez sredstava i krova nad glavom, vrate kućama. Posebno su pogođeni radnici koje je Kaczor „iznajmio“ jednom švicarskom građevinskom koncernu koji u potpunosti odbija suradnju.
Otkako se Europska unija počela širiti na istok, broj slučajeva istočnoeuropskih radnika koji su nakon rada u Njemačkoj ostali bez plaća, svakim danom je sve veći. No kada se govori o ovim slučajevima, uglavnom se radi o tvrtkama s istoka Europske unije koje kao poduzetnici djeluju u Njemačkoj i na gradilištima zapošljavaju radnike iz svojih zemalja.

U slučaju da se te tvrtke ogriješe o njemačke socijalne zakone, pravosuđu u Njemačkoj je vrlo teško pravno goniti vlasnike tvrtki koji se nalaze u inozemstvu. Slučaj Kaczor, kako kaže Vladimir Bogoeski iz DGB-ovog lanca savjetovališta Faire Mobilität (Poštena mobilnost), je po mnogočemu poseban. „Ovdje se radi o jednoj njemačkoj tvrtki koja je upošljavala po njemačkim pravilima i zato će biti zanimljivo pratiti kako će se pravno ovaj slučaj razvijati“, kaže Bogoeski koji djeluje u savjetovalištu u Berlinu.
Činjenicu da se Darko Jurišić zajedno sa svojim kolegama iz Hrvatske u veljači direktno zaposlio kod tvrtke Kaczor treba zahvaliti smanjivanju ograničenja za radnike iz Hrvatske koje su stupile na snagu početkom godine. Ulaskom u Europsku uniju hrvatskim građanima je omogućen pristup tržištima rada zemalja članica EU-a.
No, Njemačka je iskoristila svoje pravo ograničavanja pristupa svom tržištu rada za građane Hrvatske, za početak u trajanju od dvije godine. No od samog početka je to ograničenje bilo više-manje simboličnog karaktera jer nije vrijedilo za akademski obrazovane građane Hrvatske, naučnike i sezonske radnike, a od početka godine je ovo ograničenje dodatno olabavljeno.

Naime od tada je pristup njemačkom tržištu rada omogućen i najširem segmentu sposobne radne snage u Hrvatskoj, radnicima sa stručnom naobrazbom u trajanju od najmanje tri godine što se praktički odnosi na sve radno sposobne građane Hrvatske sa srednjom stručnom spremom. Za ove radnike poslodavac u Njemačkoj doduše i dalje treba od vlasti zatražiti radnu dozvolu što je, međutim, u međuvremenu formalnost.
Početkom godine, i to predstavlja novost, je naime ukinuto pravilo po kojem poslodavac radnu dozvolu za hrvatskog državljanina može dobiti samo ako ne pronađe adekvatnog radnika iz Njemačke ili ostalih zemalja Europske unije. Na taj način je i Jurišić u veljači sa svojom srednjom stručnom spremom mogao legalno doći do radnog mjesta u građevinskoj tvrtki Kaczor.

Znači već gotovo pola godine ograničeni pristup njemačkom tržištu rada vrijedi samo za nekvalificirane radnike iz Hrvatske, no i oni su izuzeti od ovog pravila ako se radi o sezonskom radnom odnosu. Tako da odluka o produljenju ili ukidanju ograničenja, na koju mnogi u Hrvatskoj čekaju s nestrpljenjem, zapravo u praksi više nema nikakvu težinu jer je njemačko tržište rada u biti već sad gotovo u potpunosti otvoreno za radnu snagu iz Hrvatske.

Mnogi „gastarbajteri“ lak plijen

Toga su naravno svjesni i u DGB-u koji u međuvremenu u mnogim savjetovalištima pruža i usluge savjetovanja na hrvatskom jeziku. Problem mnogih novopečenih hrvatskih „gastarbajtera“ je prije svega nepoznavanje jezika što ih ponekad čini „lakim plijenom“ beskrupuloznim poslodavcima. Mnogi potpisuju dokumente a da se prije ne informiraju o kakvim dokumentima se radi.

„Mi smo imali slučajeve da su ljudi na gradilištima potpisivali dokumente na kojima stoji da su plaćeni shodno njemačkom zakonu o minimalcu. No to je istodobno bio dokument koji je potvrđivao da je novac isplaćen, a mnogi su potpisali prije nego što su vidjeli novac. Mi nakon toga imamo vrlo slabe karte ako se želimo izboriti za prava dotičnog radnika“, kaže Bogoeski.

Mnogi koji u Njemačku dolaze na rad upoznati su s činjenicom da je u ovoj zemlji odnedavno na snazi zakon o minimalnoj satnici koja iznosi 8,50 eura. No ovaj minimalac ne vrijedi za sve. „U nekim branšama poput građevine su minimalci viši: za kvalificiranog radnika 14,20 eura, a za pomoćnog 11,50 eura po satu“, kaže Bogoeski.

Djelatnici DGB-ove mreže savjetovališta “Faire Mobilität” svakim danom imaju sve više posla. “Tendencija je u svakom slučaju uzlazna tako da mislim da će broj onih koji kod nas potraže pomoć još porasti”, kaže Bogoeski.

Hrvata sve više

Po broju građana koji zatraže pravnu pomoć DGB-a uvjerljivo su na prvom mjestu građani Poljske, iza kojih slijede Rumunji, Bugari i Mađari. Radnici pomoć u najvećem broju slučajeva traže zbog neisplate plaća.

Hrvatski građani su na petom mjestu ali to bi se uskoro, nakon što šire mase u Hrvatskoj dođu do spoznaje da je njemačko tržište rada gotovo u potpunosti otvoreno, moglo promijeniti.

Jer Njemačka, a to pokazuju i najnovije statistike za svibanj, je i dalje u fazi gospodarskog uzleta i sa stopom nezaposlenosti koja je u daljnjem padu. To znači da će Njemačka i dalje trebati radnu snagu.

Ta činjenica je pomogla i Darku Jurišiću koji je imao sreću i u međuvremenu pronašao drugi posao. On sam se nada da će se sve završiti dobro i da će vrijeme u Njemačkoj provoditi pošteno zarađujući na gradilištima, a ne na sudovima.