Naša prva godina u Njemačkoj: Pristojan život, nedostaje porodica
Prije nekih godinu dana objavili smo priču o peteročlanoj obitelji iz Petrinje koja je sreću potražila u Njemačkoj. Tadašnji prvi dojmovi su bili odlični. No kakvi su sada, godinu dana poslije?
„Meni je super. Žao mi je što to nismo napravili i ranije”, odmah na početku našeg razgovora kaže Marina Graho Popović. Ova 33-godišnjakinja je prije nekih godinu dana zajedno s troje djece došla u Njemačku za suprugom. I očito nije požalila.
Marinin suprug Ljubo je otišao prvi. U Münchenu je našao posao u struci, kao automehaničar. U međuvremenu je promijenio poslodavca, a i plaća je nešto porasla. Njemački jezik je već poprilično svladao, pri čemu mu je pomoglo i to što su mu sve kolege na poslu Nijemci.
Marina je po zanimanju frizerka. Još uvijek nije našla posao u struci, ali je preko jedne internetske platforme upravo našla posao čišćenja kod jedne obitelji. Bit će uredno prijavljena, što čak ni u Njemačkoj nije uvijek samo po sebi razumljivo, jer mnogi čistačicu radije žele zaposliti na crno.
„Uskoro ću prijepodne početi ići čistiti, a navečer na tečaj jezika. To će biti naporno: ujutro posao, popodne djeca, navečer tečaj, ali to će tako ići samo nekih godinu, godinu i pol. A onda se nadam poslu u struci”, optimistična je Marina. I dodaje: „Posla u Njemačkoj ima, ali za onoga tko zna jezik.”
Ona je već pohađala tečajeve njemačkog, ali kaže da nisu bili kvalitetni i da je zato malo naučila. Zato se sada prijavila za tzv. integracijski tečaj koji nudi Savezni ured za migracije i izbjeglice. Na njemu se ne uči samo jezik, nego i sve ono što je važno za život u Njemačkoj: političko uređenje, prava i obveze građana, kultura i običaji…
Najvažnija su bila djeca
Marini i Ljubi je bilo najvažnije da se djeca dobro snađu. Najviše su se brinuli zbog najstarije kćeri, 12-godišnje Sare. Njoj je selidba najteže pala. No pokazalo se da razloga za brigu nije bilo: „Djevojčice u razredu su se jako potrudile oko nje, često se druže. To je sigurno puno pomoglo. Ona nije željela ići u Njemačku, no sad kad smo za Božić išli u Petrinju, pitala je moramo li baš cijele praznike provesti u Hrvatskoj”, priča Marina.
Djevojčice su se odlično snašle u školi. Kod 9-godišnje Lare prilagodba je išla nešto sporije, jer je u razredu imala jednu djevojčicu iz Hrvatske, pa je s njom cijelo vrijeme govorila samo hrvatski. No i ona sad sve bolje govori njemački. Najlakše je bilo 7-godišnjoj Tei koja je u Njemačku doselila u vrtićkoj dobi. Sada ide u prvi razred i prati nastavu bez problema.
Nisu požalili odluku
Svi članovi obitelji su se očito dobro snašli. No kako izlaze na kraj s novcem? Naime, često se čuju priče razočaranih Hrvata koji se vraćaju iz Njemačke kući budući da ne uspijevaju preživjeti od plaće. Jer njemačke plaće jesu znatno veće nego hrvatske, ali su veći i pojedini troškovi života, pogotovo stanarina.
„Mi možemo pristojno živjeti”, odgovara Marina i priča da su čak kupili automobil na kredit, te da su si prošlog ljeta mogli priuštiti i odlazak na more.
A na pitanje ima li ipak nešto što im u Njemačkoj nedostaje, ona odgovara: „Nedostaje nam obitelji. Brat mi je u Petrinji živio u susjedstvu, mama nekoliko kilometara od nas. A i djeca su često bila kod bake na selu. To im nedostaje, pogotovo dvjema mlađim kćerkama.”
No i u Njemačkoj su našli prijatelje, dvije hrvatske obitelji koje stanuju u blizini. A i u selu u kojem žive su jako dobro prihvaćeni. „Kad sam stigla u Njemačku imala sam predrasude o Nijemcima kao o hladnima i zatvorenima, a naišla sam ovdje na čistu suprotnost. Za sada sa susjedima govorim engleski”, oduševljena je Marina i dodaje da su ona i njezina obitelj jedini stranci u selu.
„Možda sve ovisi i o sreći, ali i o prioritetima. Meni su najvažnija bila djeca, da se dobro snađu. One su se stvarno dobro uklopile”, kaže Marina i ističe da njezina obitelj, bez obzira na sve početne poteškoće, svoju odluku o odlasku u Njemačku nije požalila.
