Na Kosovu ne bi bilo ništa da Srbi nisu po**šili u Kataru

Da nogometna reprezentacija Srbije nije (onako sramotno) ispala sa Svjetskog prvenstva u Kataru, danas ne bismo gledali eskalaciju krize na sjeveru Kosova. Gledali bismo predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, najpoznatijeg ostarjelog huligana Balkana, kako u počasnoj loži u Dohi fanatično navija, naslikava se s arapskim šeicima, sve u permanentnom prijenosu uživo na TV Pinku.

PIŠE: Gordan Duhaček / Index.hr

Vučić bi nadugo i naširoko objašnjavao da je uspjeh nogometne reprezentacije zapravo njegov, da je on selektoru Draganu Stojkoviću – u najgorem tuđmanovskom stilu – složio taktiku i naredio koje igrače da stavi u prvu postavu. Još bi dodao da je u Kataru dogovorio neke velike poslove od kojih će narod u Srbiji živjeti još bolje nego sada.

Standardna Vučićeva političko-propagandna operacija

No, kako su to ostali pusti snovi, Vučić je organizirao jednu od svojih standardnih političko-propagandnih operacija da bi se opet mogao prikazati spasiteljem srpskog naroda i relevantnim faktorom u ovom dijelu Evrope.

Lažni atentat je nedavno opet ispucan, Hrvatska je trenutno u nogometnoj euforiji pa ga ne ferma ni tri posto, a u BiH, šok i nevjerica, provodi se relativno konstruktivan proces uspostave državne vlasti, pa se Vučić vratio svom najvećem hitu – sjeveru Kosova, na kojem je još ostala šačica Srba.

Ovo što gledamo na sjeveru Kosova proteklih dana je samo još jedna Vučićeva predstava, koja mu daje priliku da ponovno, kao i svako s narcisoidnim poremećajem ličnosti, sebe gura u prvi plan, da naširoko priča o tome kako se on osjeća i kako je njemu teško te da se stilizira u spasitelja srpstva dok neke Srbe s Kosova medijski tretira kao medvjeda na lancu, čiji je životni smisao u tome da plešu kako Vučić kaže.

Kurti je nadigrao Vučića

Nema sumnje da je dodatni razlog najnovije eskalacije i to što je proteklih sedmica Vučića maestralno nadigrao kosovski premijer Albin Kurti, pokazujući da nema boljeg penicilina za upalu zvanu Vučić od hladne racionalnosti, smirenosti i upornosti.

Vučić s razlogom gubi živce jer i sam shvaća da Kurtiju nije dorastao i da on nije impresioniran njegovim dramatiziranjem. Zato mi i nije preostalo ništa drugo nego da Kurtija nazove “terorističkim ološem”, a kosovske Srbe koji su s njim spremni sarađivati počasti još gorim uvredama.

Teško je uopće tačno reći u vezi s čim je trenutni prijepor između Srbije i Kosova jer je riječ o tehničkim povodima, poput registarskih tablica, plakata na graničnim prijelazima i pizdarija poput toga gdje visi čija zastava.

Repriza notornog govora iz Gline

Najgore od svega je što je Vučić opet nahuškao dio kosovskih Srba da radi na svoju štetu, kao što je svojedobno u Glini uradio i hrvatskim Srbima. Predsjednik Srbije zapravo radi sve moguće da Srbi sa sjevera Kosova nestanu. Time, nažalost, ne bi bio prvi lider Srbije koji je u ime teritorija spreman žrtvovati vlastiti narod, pritom lažući da radi baš u njihovu korist.

Zabrinjavajuće je gledati koliko taj iskompleksirani čovjek, kojemu očito nisu sve daske na broju, mrzi srpski narod i koliko se trudi da još jednoj generaciji Srba uništi živote. Njegov narod mu je samo rekvizit u predstavi, izlika da može doći na neku režimsku televiziju i velevažno postavljati retorička pitanja SAD-u i Evropskoj uniji, pred kojima inače kleči uživo i moli za još para.

Kako je Vučić dopuzao pod noge EU

Sve to je u međuvremenu postalo nepodnošljivo prozirno, naročito kad se sjetimo da je Vučić prije desetak dana prijetio da se neće pojaviti na summitu EU i Zapadnog Balkana u Tirani, da bi onda tamo dopuzao i klanjao se onima koje je za unutarnjopolitičke potrebe samo koji dan ranije u svojim medijima pljuvao. Koji kukavica, koji hohštapler!

Igranje rata Vučiću pomaže i u vratolomiji zvanoj vanjska politika Srbije jer sve dok se pokušava spriječiti šatro rat na Kosovu, niko ne pita šta je s uvođenjem sankcija Rusiji.

Sve to se pak odvija preko leđa običnih ljudi, od kojih se traži da svoje živote žrtvuju u ime najnovijeg Vučićevog hira. Jer, koliko god sve to bila Vučićeva predstava, uvijek postoji šansa da stvari izmaknu kontroli i da se doista krene masovno pucati. S obzirom na trenutnu situaciju u Evropi i geopolitički odnos snaga, teško je kladiti se na to da bi Srbija iz rata s Kosovom izašla kao pobjednica. Šta god pobjeda značila u tom slučaju.

Najveću cijenu Vučićevog ludila plaćaju kosovski Srbi

Ali je više nego jasno ko bi u tom ratu platio najveću cijenu – kosovski Srbi. Što se Vučić više kakti zalaže za njih, njima je sve gore i gore. Što im on glasnije garantira sigurnost, oni su sve manje i manje sigurni. Odavno ih je izručio raznim kriminalnim bandama koje haraju sjeverom Kosova i koje su im daleko veća prijetnja od kosovske policije ili vojske.

Naravno, i kosovska strana u svemu tome igra svoju igru, ali je igra mnogo pametnije od Vučića. Kosovski Srbi bi konačno trebali shvatiti da su samo pijuni u tuđoj igri i da im je najpametnije kladiti se na pobjednika. Aleksandar Vučić to sigurno nije. Upravo on ih gura preko litice u ponor. Mučno je to za gledati, pa čak i ako su mnogi od njih spremni biti njegovi leminzi.