Mali Denis ubijan je pune tri godine, otkad se rodio, a gdje smo bili mi?

Siščanka Jasmina Jovev na svom se Facebook profilu osvrnula na strašno ubistvo malog dječaka u Puli.

Njen status prenosimo u cijelosti:

“Nije Denis ubijen te noći, ubijan je pune tri godine

Prošlo je već nekoliko dana od ubistva trogodišnjeg Denisa. Strasti na društvenim mrežama se ne stišavaju. Ja se neću pridružiti osmišljavanju srednjovjekovnih kazni-pečenja na ražnju, guljenja kože i nabijanja na kolac itd. stvora koje je trebalo biti majka ili barem ljudsko biće. Ona će svoju kaznu dobiti, ako ne na ovom zemaljskom, a onda valjda na nekom drugom sudu.

Ja ću se zapitati nešto drugo – GDJE SMO SVI MI BILI PROTEKLE 3 GODINE? Jer, dragi moji, nemojmo se zavaravati, nije on ubijen te noći.

Denis je bio sistematski zlostavljan i zanemarivan od dana kada je udahnuo zrak. Trogodišnji dječak je ubijan pune 3 godine. Svi ti silni Denisi trpe višegodišnje torture prije nego ih ubiju. Svaka žena koja je ubijena prošla je prije toga dugi period zlostavljanja.

Gdje su svi bili?

Gdje su tada svi oni koji danas preporučuju kazne paklenih muka. Gdje su komšije? Gledali su svoja posla? Zaista?

Sada svjedoče da je Denis stalno plakao, da nije imao igračke niti roditeljsku pažnju. Da, dragi moji, tako djeca izražavaju da im je teško, da žele pomoć. Plaču, vrište, ne bi li neko nazvao policiju, socijalnu službu. Zapomažu jer su mali i bespomoćni, jer misle da će ih neko izbaviti iz pakla, da će ih nahraniti, obući, dati im igračku i pomaziti ih prije spavanja.

Umjesto toga prečesto dobiju veliko „nije me briga, ja gledam svoja posla“.

Umjesto hrabre reakcije naknadnih junačina, dobiju ignoriranje. Lakše je pojačati „Hrvatska traži zvijezdu“ i ostati zavaljen u svoj kauč, nego dignuti se i učiniti nešto. Lakše se praviti gluh i slijep na ono što se dešava s druge strane zida ili ograde.

Kad idući put čujete dijete da plače, kad čujete da žena zapomaže dok joj lome kosti, nazovite policiju

Ali isti ti „kojima je dobro i baš ih briga“, “koji gledaju svoja posla“, “kojih se društvo i zajednica u kojoj žive ne tiče“ prvi zapomažu kada se njima nešto desi. Jako su glasni kada njih ili nekoga njihovog snađe bolest ili nesreća, kada postanu ugrožena njihova prava. Onda bi susjedstvo i mjesni odbor i grad i županija i država i EU trebaju promptno odreagirati i riješiti njihov problem. Njihov se problem mora ticati svih. Njihov problem je najveći i najvažniji. Jer je njihov.

I zato kada idući put čujete da dijete neprekidno plače danima, kada čujete da neka žena noćima zapomaže dok joj lome kosti, nazovite policiju. Kada primijetite zapušteno i gladno dijete koje si ne može samo pomoći – Vi mu pomozite. Barem nazovite socijalnu službu. To košta 20 lipa impulsa i minutu vremena.

Nagrada je miran san.