užas rata
Majka je sinu iskopala grob, ali tijelo ne daju “da se ne pravi panika”
Ako moram, ići ću u UN, neću umrijeti dok ne saznam koja ga je budala tamo poslala. Bojim se da ako pišete o nama, vaše novine će biti zatvorene
Oko groblja sela Ozernoe (regija Saratov u Rusiji) staza očišćena od snijega. Na drugom kraju, ispod breze, svježe iskopana jama. Preko jame se razvučen najlon kako se zemlja ne bi urušila od proljetnih kiša.
Grob je pripremljen za Maksima Khanygina, rodom iz Ozernyja. Poginuo je 24. februara, dan prije svog 22. rođendana. Ali jama je još prazna. Majci još ne daju tijelo sina, piše moskovska Novaya Gazeta.
Džip okružnog vojnog ureda odlazi iz kuće Khanyginovih. Maximova majka Ljudmila, u crnoj marami, sjedi na stolici, naslonjena na kuhinjski sto. Kaže, ne dižući pogled na one koji dolaze: “Rekli su da tijelo neće dati dok se sve ne završi, da se ne diže panika”.
I nema informacija, gdje je Maksim tačno, pod kojim okolnostima je umro.
“Poslali su nam komad papira”, dodaje Maksimova baka Natalija.
“Nema kraja, ne možemo se oprostiti, ne možemo sahraniti, ne možemo plakati na grobu!” vrišti Maksimova majka dok priča.
Majka i baka pokazuju fotografije, koje se nalaze u gotovo svakoj porodici. Mali Maksim, s rukama na koljenima, važno sjedi na stolici u vrtiću. Zatim, on, nekoliko godina stariji, odjeven u plavu trenirku, ima najveći osmijeh u razredu.
“Znaš li prepoznati moje unuke? Onaj koji je najduži je najmlađi, Fedya. Onaj s očima poput haskija je srednji, Stasik. A onaj koji se svima smiješi je Maksim“, smije se baka, zaboravljajući na trenutak bol.
Prvi je u vojsku otišao srednji brat Stanislav. 18-godišnji regrut poslan je na Daleki istok.
“Putovali smo 11 dana. Bili smo zabrinuti: dijete su odveli na kraj svijeta. Naša škola obično skuplja pakete za regrute iz sela, ali ih tamo nisu ni poslali – predaleko je”, kaže baka.
“Onda su poslali pismo zahvale: hvala vam što ste odgajali sina”, dodaje Lyudmila.
Maksim je otišao u vojsku 22.10.2021.
“Niko nije osjećao nevolje. Maksima je samo brinulo da će mu Stasik uzeti palicu i telefon, koje je kupio od svoje zarade. Kažem: daj mi, ostavi kod mene, za godinu dana ćeš sve dobiti nazad. Zamolio me da mu pošaljem slike njegovog šteneta. Htio je vidjeti kako Volchok raste”, priča Natalija.
Maksim Khanygin je služio u regiji Belgorod.
Maksim je rekao majci da je služba prolazila mirno.
“Stavili su ga na KamAZ, iako nije imao dozvolu”, priča Ljudmila dok gleda fotografiju svog sina u maskirnoj uniformi u kabini kamiona.
Sljedeće godine porodica je spremala svadbu.
“Mislili smo: Maksim će se vratiti iz vojske, Dasha će diplomirati na Ekonomskom institutu. Ovo je njegova djevojka, hodali su sedam godina. Njeni su nas roditelji već zvali provodadžijama”, priča baka Natalija i pokazuje najprostraniju sobu u kući:
„Ovdje su htjeli živjeti. Ima puno mjesta, a i beba bi stala! Bila sam sretna: bit ću mlada prababa!”
Ljudmila je posljednji put razgovarala sa sinom 23. februara navečer. Maksim je telefonom rekao da je njegova jedinica dovedena na vježbe dva kilometra od ukrajinske granice, i da su morali spavati u automobilima.
“Rekao je: oduzimaju nam telefone, kad budem mogao, nazvat ću”, prisjeća se majka.
“Mislio sam da će se javiti na svoj rođendan, 25. februara. Oko 14.00 sati nazvala sam vojnog komesara. Rekao je: vaš sin je poginuo u borbama 24. februara. Niko drugi ništa ne objašnjava.”
Khanyginovi su zvali Belgorodsku jedinicu.
“Odgovorili su mi: nemamo takve informacije. Komandant se ne javlja na telefon. Službenik na recepciji podigne slušalicu. Savjetovao nam je da kontaktiramo FSB”, kaže Lyudmila.
Rođaci su se žalili Komitetu vojničkih majki, tužiteljstvima u Saratovu i Belgorodu. Nigdje nije bilo dostupnih informacija.
“Nismo mogli ni zamisliti da će tamo biti poslan vojni regrut. Dvaput je držao mitraljez – kad su ga fotografisali! Kome ovo treba (…)?! [Ljudmila govori o onome što je ruskim vlastima rečeno da nazovu specijalnom operacijom] Zbog čega je umro?!” – vrišti majka dok pokriva lice rukama.
“Konašenkov (službeni predstavnik Ministarstva obrane) kaže da samo oficiri i vojnici s ugovorom učestvuju u neprijateljstvima. Kako je moj unuk stigao tamo?”, pita se baka.
Baka Natalija po cijele dane gleda vijesti.
“Ako moram, ići ću u UN, neću umrijeti dok ne saznam koja ga je budala tamo poslala. Bojim se da ako pišete o nama, vaše novine će biti zatvorene. Jedan od naših poznanika napisao je u društevnoj mreži da je Maxim ubijen (…), upozoren je da će odgovarati za laž i blokiran je”.
Direktor poljoprivredne zadruge, u kojoj Ljudmila radi dugi niz godina, došao je u posjetu Khanyginovim. Davao je novac, vodio rodbinu na groblje da odaberu mjesto za grob, u obredni ured po krst i vijence.
“Pitaju nas u pogrebnom preduzeću: “U koje vrijeme kopati grob, kada je sprovod?”. Kažem zaposlenici: “Mi sami ne znamo, imamo dječaka koji je ubijen u Donbasu.” Naručujemo pite, u pekari pitaju: za koji datum? Ponovno pozivamo svećenika u crkvu: koji dan je sprovod? Susjedi dolaze s istim pitanjem: kada, kada? priča Natalija.
U Ozernyju živi oko hiljadu i po stanovnika. Svi znaju za pogreb.
“U trgovinama pitaju: trebaš li pomoć? Ljudi daju novca koliko mogu. Sada su u vojsci još tri dječaka iz Ozernyja. Ukupno je u jesen iz okruga Atkarsky odvedeno 19 ljudi, većina njih u Voronjež i Belgorod. Svi u selu su prestravljeni, u šoku!” kaže Lyudmila.
U aprilu će najmlađi od braće Khanygin, Fedor, otići u vojsku. Mladić vrti telefon u prstima, spuštene glave. Kratko odgovara na pitanja o Maksimu. Jedva se vidi da plače. Jedva čujno kaže da se ne boji i da će ići služiti vojsku.
“Neću te pustiti!” skače majke. I prijeti, prijeti šakom negdje.