Koliko je korisna američka intervencija protiv ISIS-a?

Rat protiv ISIS-a počinje pokazivati znakove napretka, iako se čini da privlačnost ideologije Islamske države i njene sposobnosti da inspiriše terorističke činove ne jenjava, piše američki istraživački centar Woodrow Wilson u svojoj analizi dešavanja na Bliskom istoku.

ISIS počinje gubiti teritorije u Iraku i Siriji, ali je to i dalje veoma sporo i s velikim otporom. Prema informacijama s kojima raspolaže američka vlada, ova teroristička organizacija izgubila je 40 posto teritorija koje je nekad držala pod kontrolom u Iraku i 20 posto u Siriji.

Vojne akcije protiv najveća dva uporišta ove organizacije, Rake u Siriji i Mosula u Iraku, započele su iako je njihov napredak spor.

Mada je ograničena, podrška Washingtona iračkoj vojsci i kurdskim borcima u Iraku i Siriji pokazala se ključnom. Bez bombardovanja položaja ISIS-a i obuke i naoružavanja koje Sjedinjene Države pružaju, ISIS bi ostao puno snažniji nego što jeste.

Koliko je korisna ova intervencija bila za Sjedinjene Države je pod znakom pitanja, navodi se u analizi.

Ako ISIS na gubitak teritorije u Levantu odgovori intenziviranjem napada u drugim državama, sigurnost unutar SAD-a bi mogla biti ugrožena. U međuvremenu, intervencije u Siriji i Iraku su već prisilile SAD da sklope saveze s organizacijama koje ne žele podržavati, kao što je, na primjer, Narodne snage za mobilizaciju (PMF), koje uživaju potporu Teherana, i sa zemljama s kojima ne dijele iste ciljeve, prije svega Rusijom i Iranom.

Nažalost, ta vrsta savezništva ne predstavlja rezultat loših, ali reverzibilnih odluka Obamine administracije, nego kompleksnosti situacije u regiji, koju SAD ne mogu urediti onako kako one žele, piše Woodrow Wilson. Washington nije u poziciji da izgradi Bliski istok na način na koji bi želio i zbog toga je prisiljen da prihvati teške kompromise i provodi kontradiktornu politiku. Daleko od toga da je ovo privremeno rješenje, više se čini da je to jednostavno način na koji će se stvari ubuduće odvijati, navodi se dalje u analizi.

Sjedinjene Države podržavaju iračke snage koje se bore protiv ISIS-a. Međutim, problem leži u tome što su te iračke snage jednim dijelom paravojne, kao što je PMF, a, kao i obično s paravojnim formacijama, ne može se dugoročno računati na njihovo savezništvo. Pored toga, one su većinom sastavljene od šiita.

To bi mogao predstavljati veliki problem nakon što se ISIS porazi. Uzaludna je nada SAD-a da će oživjeti i osnažiti sunitske paravojne snage koje su pomogle da se Al-Kaida porazi 2007. i 2008. godine. Irački parlament je ovu ideju odmah odbacio jer smatra da bi veće sunitske paravojne snage mogle predstavljati potencijalne saveznike ISIS-u.

Sunitske snage su izgubile povjerenje u iračku vladu nakon što nije ispunila obećanje da će nastaviti finansirati njihove snage, niti imaju povjerenje u SAD jer vjeruju da su ih iznevjerili u prošlosti. Iz toga proizlazi da, iako određeni broj sunitskih snaga učestvuje u bitkama, nema dokaza da oni igraju veću ulogu.

Borba protiv ISIS-a u Siriji prisiljava Sjedinjene Države da sarađuju s još problematičnijim saveznicima. Washington se protivi vladi predsjednika Bašara Asada, ali se također protivi i Islamskoj državi i većini sunita koji se bore i protiv Asada i protiv sunita. Takve sunitske organizacije uključuju Front Nusra, koji je povezan s Al-Kaidom, i druge radikalne sunitske grupe.

Budući da ne mogu sarađivati s vladom, a nemaju povjerenje u sunitske organizacije, Sjedinjene Države mogu samo tražiti pomoć od sirijskih Kurda, što ima svoje mane, analizira Woodrow Wilson.

Sjedinjene Države podržavaju Stranku kurdske demokratske unije (PYD), koja trenutno drži pod kontrolom velike dijelove teritorije duž granice s Turskom. Ali, podržavanjem PYD-a i njihovih paravojnih snaga YPG, SDA izaziva tenzije s Turskom, koja PYD smatra ogrankom kurdske opozicione stranke PKK, koju i Ankara i Washington smatraju terorističkom.

Podrška PYD-u može otuđiti jedan broj sunitskih organizacija koje SAD smatraju dovoljno umjerenim da bi sarađivale s njima: teritorija pod kontrolom YPG-a uključuje mnoga područja koja su većinski naseljena sunitima. U pokušaju da se riješi problem, Sjedinjene Države pomažu u uspostavljanju Sirijskih demokratskih snaga, navodno kurdsko-sunitske organizacije, koja u stvarnosti predstavlja 80 posto Kurda.

Sirijska vojska, kojoj se SAD protive, ali se ne bore protiv nje, uživa podršku Irana i Hezbolaha. Sirijska vojska se bori protiv ISIS-a i Fronta Nusra, što je stavlja na istu stranu kao i SAD, ali se također bori protiv opozicionih snaga, uključujući i neke koje SAD podržavaju.

Još jedna komplikacije je ruska uključenost, koja ne predstavlja ništa bitno u Iraku, ali je važan faktor u Siriji. U septembru 2015. godine Rusija se uključila u sirijski građanski rat u znak podrške Asadu. SAD su kritikovale Rusiju što se nije fokusirala na borbu protiv ISIS-a. Rusija je svoje napore fokusirala većinom na bombardovanje. Ovo je pomoglo Asadu da vrati kontrolu nad nekim područjima koje je izgubio, ali i omogućilo Rusiji da se više fokusira na mete ISIS-a. Rezultat toga je da se SAD bore na istoj strani kao i Rusija i indirektno podržavaju Asadove napore da ostane na čelu države.

U ratu protiv ISIS-a, Sjedinjene Države se, prije svega, bore kako bi zaštitile svoje interese. Mali broj ljudi vjeruje u ovom momentu da SAD mogu transformisati regiju, kao što su mnogi vjerovali kada su SAD prvi put intervenisale u Iraku 2003. U ovoj borbi, SAD nemaju istinske saveznike u smislu stabilnih vlada i drugih organizacija s kojima dijele iste interese i vrijednosti. Čak i savezništva koja su prisiljena sklapati dolaze s neželjenim teretom i to postaje novo normalo stanje na Bliskom istoku, navodi u analizi američki istraživački centar Woodrow Wilson.