Kesić: Stalno me optužuju da idem u Federaciju, u Banju Luku ću čim Dodik ode u Sarajevo

U Srbiji je trenutno neizdrživa situacija, koja traje godinama, radi se o sistematskom i grubom vrijeđanju inteligencije, izjavio u intervjuu za Al Jazeeru Balkans jedan od najpopularnijih novinara u regiji i jedan od autora i voditelj TV emisije “24 minuta”.

Kaže kako, prije svega kao novinari i medijski djelatnik, može govoriti o medijskoj manipulaciji ljudima.

– U okolonostima smo kada smo neprestano izloženi gomili laži, koja vam se potura preko zvaničnih medijskih institucija i kanala, a koji su pod patronatom vlasti. Takva organizovana i sistematska manipulacija mora u jednom trenutku, ako ne pukne, a ono da dovede da sveukupnog bunta i pobune ljudi, koji će da kažu: “Stanite više, do kada ćete da nas lažete!?” To se sada dešava kroz ove građanske proteste, koji su sve masovniji, širi, ima ih po cijeloj Srbiji.

Posljednji podaci govore da se protestne šetnje svakog vikenda događaju u gotovo 60 gradova. Kako vlast reagira na proteste?

– Ono što je najvažnije je da je vlast počela da se nervira zbog ovog građanskog aktivizma, iako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao: “Neka protestuju, ovo je slobodna država, dok ne ruše, dok ne lome, slobodno neka protestuju…”

No, vidljivo je da ih protesti nerviraju, a oni pokušavaju da odgovore pravljenjem nekih spotova, čiji je valjda cilj da omolovaže te proteste, da pokušaju da iznerviraju ljude koji izlaze u protestne šetnje, ali postižu upravo suprotno: svaki takav spot izvodi nove hiljade ljudi na ulice.

Mogu li ti protesti dovesti do nečega konkretnijeg, kakvi su im ciljevi, može li ovakva vrsta bunta, neslaganja, donijeti nešto pozitivno?

– Ove proteste kao vrstu bunta posmatram, prije svega, kao novinar, kao tv autor, želim da budem objektivan i da racionalno analiziram šta se dešava. Meni je primarna činjenica da postoji ovaj bunt, on mi se sviđa zato što postoji odgovor na zaglupljivanje, sviđa mi se činjenica da ovdje nije više mrtvo more. Iz ovog nemirnog mora može da izađe nešto produktivno, kreativno, lijepo… A iz mrtvog mira ne može da izađe ništa dobro, iz te žabokrečine i učmalosti.

Bili ste savremenik doba kada je padao jedan režim, u oktobru 2000. godine. Bili ste jedan od hiljada ‘provalnika’ u Saveznu skupštinu. Može li se nešto slično ponoviti u narednom periodu?

– Peti oktobar, koji pominjete, direktno je izazvan brutalnom izbornom krađom. Tada je opozicija pobijedila na izborima, a vlast, oličena u liku i djelu Slobodana Miloševića, nije priznala tu pobjedu. Dakle, sada ne može da se desi nešto slično, dok ne bude takvog okidača, koji bi razljutio i pokrenuo veliki broj ljudi. Iz ovakve situacije, iz tog teškog zaglupljivanja i mrtvog mora, ne možeš odmah da imaš takav bunt i takvu energiju.

Tada su, ipak, bile druge okolnosti, ljutnja i bijes su se gomilali desetak godina, kroz ratove, bombardovanja, sankcije, glad, neimaštinu… Ljudi su bili poniženi, poludjeli, da ne pominjem one brojne poginule širom bivše Jugoslavije. E, sad situacija nike takva, vidiš da je mir, imaš privid demokratije, privid nekog koračanja ka boljem, privid približavanja Evropskoj uniji… Dakle, sve je privid, sve je laž – sve je to ono što nas okuružuje, ono što nas je umrtvilo i sad ljudi počinju da se bune protiv te laži.

Ne mislim da može da se ponovi 5. oktobar, ne bih ni volio da se ponovi. Volio bih da ovaj bunt, koji sada kreće u smislu hoćemo istinu, toliko naraste da vlast bude prinuđena da prestane da laže, a to znači da izbori budu pošteni, da opozicija, ili neki glas razuma ako to nije sadašnja opozicija, ima prolaz na mejnstrim medijima, to bi bio neki cilj. Ne želim nikakvu krv, nikakvu revoluciju, vidio sam je jednom, ne treba mi više, ne postoje ni okolnosti za tako nešto…

Ali, sviđa mi se okolnost da se vlast nervira, jer je do sada bila toliko uvjerena u svoju moć, prije svega po lokalu, jer je mnogo gora stvar na lokalnom nivou nego u gradovima, gdje su postavljeni neki klimoglavci, koji se ulizuju vlasti i prave se nekim šerifima. Velika je hrabrost u tim malim sredinama izaći na ulice, jer to ovaj lokalni moćnik zna i vidi, možeš da lako izgubiš posao. Izdvajam tu primjer Kosovske Mitrovice, gde su ljudi izašli na ulice, a okruženi su tipovima u crnim jaknama, koji ih gledaju, snimaju, zapisuju…

Vjerujete da će vlast ‘prestati lagati, da će pristati na fer i slobodne izbore’? Mogli bi u tom slučaju izgubiti izbore, sići sa vlasti, a ona je svakom mila i draga. Zašto bi ‘radili’ sami protiv sebe? Kako i kada možete ukloniti ovu vlast?

– Predsjednik Vučić je izjavio kako može da šeta i pet miliona građana, ali on neće ispuniti nijedan njihov zahtjev. Ali, nisam siguran da bi on bio tako ravnodušan i uvjeren da na ulice izađe 100.000 ili 200.000 ljudi, a kamoli pet miliona. Dakle, pravi put je pritiskati vlast da prestane da laže, pritiskati, pritiskati, pritiskati… I znam da će istina jednom da pobijedi, jer znamo u filmovima i bajkama da zlo ne pobjeđuje [smijeh]. Želim da vjerujem u bajke [smijeh].

Pa da, sada je se najlakše smijati… Jer dok deseci gradova u Srbiji izlaze na ulice, stotine hiljada ljudi protestira, Zoran Kesić ode u Ameriku…

– Pa kako neću ići u Ameriku kada moju ekipu i mene godinama optužuju da smo strani, uključujući američki, plaćenici, da radimo po diktatu stranih ambasada, [Georga] Sorosa, Ku-Klux-Klana i čega sve ne… I nije to toliko problem što nas optužuju, problem je što ne liježu pare, gde je ta uplata? I onda ja idem tamo sada lično, po pare, to jest, ja ću biti plaćenik američkih plaćenika, ovih koji žive u Americi i koje plaćaju Amerikanci.

Vi ste onda ‘plaćenik na kvadrat’. A kome idu te pare koje donesete iz Amerike?

– Tako je, i to mora neko da bude, a pare idu mojoj ženi. Ali, ovo je moj prvi odlazak u Ameriku, gde ću da održim četiri moje priredbe [Chicago, New York, Boston, Washington], kako ja zovem svoj nastup pred publikom. Zovu me naši ljudi u Americi, vjerujem da ćemo se dobro zabaviti.

Uloga medija u Srbiji, kao i svugdje u svijetu je izuzetno bitna. Srbija se ne može baš pohvaliti da ima slobodne i kvalitetne medije, tako kažu i u međunarodnim organizacijama…

– Mediji su od presudne važnosti za opstanak bilo koje vlasti u fotelji, pa tako i ove sadašnje u Srbiji. Predsjednik Vučić ne samo da najviše pažnje poklanja medijima, mislim da on 90 posto svog radnog dana posvećuje medijima i pazi na svaki kritički glas – ako ne može da se spriječi, onda da se defamira, da se popljuje.

Zanimljivo je kada predsjednik ode van zemlje, kada učestvuje na nekom samitu, primjerice na skupu o slobodi govora, što je poseban apsurd, on je znatno mirniji nego kada je u Srbiji, na pitanja odgovara sasvim mirno, novinarima sagovornicima se obraća s poštivanjem i imenom. Postoje, dakle, dva Vučića: jedan za domaće i jedan za strano tržište. U Evropi i svijetu on je jedan zdravorazumski lider…

… a Vi bi da uklonite takvog lidera…

– Ne moramo da ga uklonimo, neka, recimo, postane televizijski voditelj, ako već nije… Evo, ja radim godinama na televiziji, a on je na televiziji sto puta više od mene…

Mogao bi voditi ‘24 minuta'…

– E, ne bih mu dao da vodi moju emisiju. Ima još emisija, mogao bi, na primjer, da vodi neki edukativni program, ima puno tih emisija, neka nađe sebi koja mu odgovara.

Puno putujete po Srbiji, regiji, Evropi, ali i svijetu. Šta tamo vidite što je slično, naprimjer, Beogradu, kakve paralele povlačite, šta biste od tih gradova ‘uzeli’, a šta je kod kuće bolje?

– Možda ja i nisam baš najbolji uzorak, jer ja i ovdje, u Beogradu, srećem ljude sličnih razmišljanja kao u gradovima u kojima održavam svoju priredbu. Ali sam, nažalost, uvjeren da je to manjina, jeste blistava, ali je manjina. Nemam težnji da budem od svih prihvaćen.

Svugdje gdje hodam vidim slične problem kao što mi imamo: neimaština, nemogućnost da se normalno živi, ovde mislim na situaciju u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, pa i Hrvatskoj. Možda su samo Slovenci malo odmakli, u boljoj su poziciji sigurno, ali oni nemaju smisla za humor, pa i ne idem tamo [smijeh]. Slične nas muke more.

A ovi u dijaspori su već druga priča, oni su otišli tamo da ih ne bi morile ove naše muke, ali nailazim na apsurd da njih zanimaju naše muke. Zanimljivo je i da se smiju našim mukama, ali ono što vidim po evropskim i svjetskim zemljama je možda jedini način njihovog informisanja naša emisija, kroz satiričan vid upoznavanja sa dešavanjima u matici, barem oni tako kažu.

Ako padne ova vlast, mogli bi Vi I Vaša ekipa ostati bez posla, odnosno bez hljeba…

– Ne bojimo se toga. Nije ovo prva emisija koju radim a koja se bavi političkom kritikom i satirom i vjerujem da ću i kasnije raditi isto ili nešto slično. Mislim da “24 minuta” i slične emisije, kao satirični korektiv bilo koje vlasti, trebaju da ostanu. Ako je kasnije ne budem vodio i ako je ne bude pravila moja ekipa, treba da nađemo neke mlade scenariste i voditelja, koji će to da rade pod našim brendom. A mi da se okrenemo nekim drugim temama, to jest ako ne bude slična situacija s nekom budućom vlasti, ali čisto sumnjam da nećemo imati da je za nešto “uhvatimo”.

Recimo da u nekom narednom periodu ova garniture vlasti ode (a nekad će svakako otići), bojite li se da je mogu naslijediti neki ljudi slični njemu i njima, možda čak i gori – tajkuni, nabrzinu stečeni bogataši… a nije da ih nema, što imaju aspiracije da preuzmu Srbiju?

– To je moguće i već imamo loša iskustva, ali je zato neophodno edukovati narod, jer od njega sve zavisi, od tebe zavisi. Dakle, sve zavisi od pojedinca, kao dijela naroda, koji je kod nas naviknut na medijsku manipulaciju da od njega ništa ne zavisi. Narod sada ovako kaže: “A šta ću ja, ja sam mali, ništa ne odlučujem…” E, to treba promijeniti: upravo ti možeš, od tebe zavisi, ti odlučuješ… Ako se ispostavi da je taj neki sljedeći isti kao ovaj sada, ti ćeš ga skloniti, tvojim djelovanjem, djelovanjem ljudi sličnih tebi. Dakle – vlast narodu, ali ne na nekom ljevičarskom fazonu, ili anarhističkom, nego vlast ljudima koji trebaju da postanu svjesni da oni odlučuju o svojoj sopstvenoj sudbini, i to konkretno – svojim glasom.

Vama i ekipi je možda bolje da ovi o kojima smo sada govorili dođu na vlast: imat ćete dobrog materijala za nove emisije, ali Srbiji i građanima neće biti bolje…

– Evo vidite ovaj Ugovor sa narodom, koji je napravila opozicija, u kojem se navodi da ako oni budu loši i lopovi da se ide dalje. Zapravo, lijepo je vjerovati da je vlast smjenjiva, bez ovakvih tenzija. Ako se ispostavi da to nije dobro, da ne raste standard, plate, penzije, pitanje Kosova… hajde da mjnenjamo, imaju drugi, da to radimo bez stresa, idemo i tražimo dalje.

Spomenuli ste Kosovo, imate li Vi neko rješenje ili prijedlog za rješenje?

– Ma gdje da imam, nemam, nisam ja političar, to je toliko zapetljano… Da znam, kao svaki zdravorazumski čovek bih odgovorio. Važno je da obezbjedimo naše ljude koji žive dolje, pogotovo u tim enklavama, oni su potpuno okruženi Albancima, ali pri tome ne posmatram Albance kako neki bauk. Svaka tenzija koja dolazi iz Beograda, a gdje je sigurno, prema njima na njih se odnosi, oni se brinu da će poslije tih poruka neko da im razbije prozore.

Mi odavde dižemo tenzije: “Mi Srbi ćemo da vratimo…” Šta ćemo da vratimo? Ne možemo ništa da vratimo, to je jednostavno tako, jedino možemo da pokušamo da se pomirimo, da prošlost ostavimo prošlosti, da vidimo sadašnjost i budućnost, da probamo da naši ljudi što normalnije žive tamo sa Albancima. Tamo se rađaju novi Albanci, malo manje opterećeni prošlošću, kao i kod nas, pa da nove generacije žive normalno.

Problem je što ni srpskoj, ni albanskoj vlasti ne odgovara pomirenje, oni najbolje plivaju u tenzijama i mržnji. Oni samo formalno pred Evropom govore kako se zalažu za razum, pomirenje, ali to je samo priča. I to nije slučaj samo na Kosovu, nego generalno: Srbija – Bosna, Srbija – Hrvatska, Bosna – Hrvatska… Ali, nama, normalnim ljudima, odgovara pomirenje.

Kad će Zoran Kesić doći u Banju Luku, mnogo ljudi bi Vas voljelo vidjeti u ovom bh. gradu? Bili ste do sada u Sarajevu, Tuzli i Zenici, u aprilu ćete opet u Sarajevo. A Banja Luka ništa, osim što Vam ponekad od tamo stižu prijetnje…

– Ne mogu ja sam sebe da pozovem u Banju Luku. Čim me neko od tamo pozove, eto me, jer mi je bitno da dođem u Banju Luku, da me Banjalučani čuju i vide uživo, da vide moju humorističku priredbu, znam da gledaju “24 minuta”.

Stalno me optužuju da idem u Federaciju [Bosne i Hercegovine], u Sarajevo, Zenicu, Tuzlu, i tamo me vole, kao da me u Banjoj Luci ne vole. Pa tamo su, zaboga, moji, taman posla da kažem da su u Sarajevu moji, da su i u Podgorici moji, da su i u Zagrebu moji… Ne, onda si ti izdajica ako su svi oni tvoji. Ne, tvoji su samo oni koji su, sticajem okolnosti ili božanskim proviđenjem, iste nacije kao i ti – Srbi! Zašto ne bi bili moji Sarajlije, s kojima se razumijem i smijem? Ili Banjalučani, sa kojima se isto razumem i smijem? Sve su to moji.

Ili kad kažu: “Ne smiješ ti ratne zločince da diraš, ne smeš ti naše generale da diraš, pa to su naši. Možda je on činio zločine, ali on je naš…” Izvini, on moj nije. Možda tvoj jeste, ali moj nije.

Ali, da se vratim Banjoj Luci, vrlo rado ću tamo doći, ali ne znam da li će [predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad] Dodik da dozvoli [smijeh]. Čujem da je sada na službi u Sarajevu i čim on ode u Sarajevo, eto mene u Banju Luku.