Kamenje i posle njega ili Vučićev gambit

Kao da je bilo prije tri godine, a ne prije samo tri nedjelje, kada se vruće debatovalo o tome treba li Aleksandar Vučić da ide u Srebrenicu, pri čemu su, što nije nezanimljivo, među protivnicima njegovog odlaska najglasniji bili međusobni antipodi: oni koji su smatrali da jedan Vučić, sa prtljagom svoje prošlosti, nije dostojan da ode u Srebrenicu i pokloni se žrtvama, i oni koji su smatrali da Srebrenica nije dostojna da vidi jednog premijera Srbije, jer je Srebrenica navodno postala oruđe “onih koji hoće da ukinu Republiku Srpsku, a Srbe da proglase genocidnim narodom”.

Kako god, Vučić je otišao u Srebrenicu, to jest na komemoraciju u Potočarima, a šta je dalje bilo, svi znamo. Nije cinično, nego tek hladno realistično reći: predsjednik Vlade Srbije morao je da istrpi malo, da bi dobio mnogo. Bude tako nekih perioda u životu političara kada se baš svaki događaj – sa ili bez njegove volje – pretvara u njega, to jest, on sam se pretvara u događaj, apsorbujući sve drugo, makar to drugo bilo izvorno mnogo važnije.

Tako je i kamenovanje Vučića postalo nekako glavna tema obilježavanja dvadestogodišnjice genocida, istisnuvši u drugi plan stravičan povod zbog kojeg su se svi, pa tako i Vučić, našli na tom mjestu. Kakav sjajan poklon dežurnim relativizatorima srebreničkog zločina… Svaki kamen koji je poletio prema Vučiću cementirao je njegov politički oreol, a on nije morao da čini ništa da ga zasluži, osim da prosto bude tamo gdje je bio.

Ne marim za “teorije zavere” i ne tvrdim da je Vučić nekako “organizovao” da to ispadne baš tako, ali je činjenica da je sve to na kraju politički išlo samo njemu u korist. Ne Republici Srbiji, ne čak ni njegovoj stranci i vladi, nego baš njemu, Aleksandru Vučiću. Bio je to baš onaj i onakav događaj kakav je bio nasušno potreban svima kojima je tema Srebrenice od početka bila kost u grlu. Divljanje bjesomučne, mozgoispirajuće propagande (načinom i intenzitetom doslovno preslikane iz devedesetih) moglo je da počne.

Stvorena je manje-više ovakva slika: na jednoj strani našla se linčerska rulja u namjeri da (ništa manje nego) ubije premijera Srbije, i to valjda, eto, naprosto ga mrzeći, i to zato što je Srbin, a ne ono što jeste, ili makar što je bio (a zašto li onda niko nije kamenovao Borisa Tadića prije pet ili deset godina?).

Na drugoj strani našla se potpuno neobuzdano histerična reakcija “srpske strane”, kako u vidu zvaničnih i poluzvaničnih medija (onih drugačijih ionako ima šačica), tako i političke svite oko samog Vučića. I jedni i drugi takmičili su se u podgrijavanju niskih strasti. Jedino je sam Vučić – poslije uobičajenog izliva narcizma tipa “vidite kako me svi mrze, a kako sam ja stoički dobar” – ostao tačno na sredini scene, pod jarkim reflektorima, i insistirao na pomiriteljskom stavu (makar i u jednoj vrlo kičastoj inerpretaciji), zbog čega se nadobijao pohvala sa mnogih relevantnih međunarodnih adresa.

U beogradskoj urbanoj imaginaciji, igranje šaha na Kalemegdanu već decenijama je sinonim za penzionerski život

Ne valjaju, dakle, ni “naši” ni “njihovi”, valja samo – Aleksandar Vučić… Uslijedila su, dakako, (opravdana) izvinjenja iz Bosne i Hercegovine, i na kraju, evo i demonstrativne šetnje Beogradom po julskom žaropeku, u koju je Vučić izveo svu trojicu članova Predsjedništva BiH, to jest Mladena Ivanića i Dragana Čovića, koji su tu više bili svojevrsna ikebana, i Bakira Izetbegovića, zbog kojeg je cijela predstava i pravljena. Nije nam u ovoj priči nimalo žao Izetbegovića, on je opravdano ispaštao zbog brljotine u Potočarima: morao je za kaznu da posluži kao glumac, ili tek statista, u tipičnom vučićevskom monomanskom teatru.

Politički svakako najvažniji dobitak za Vučića, ali i za političko-medijsku superstrukturu kojom upravlja, svakako je činjenica da je u stvorenoj “postkamenskoj” gunguli nekako baš zgodno zatureno, zabašuremo i gotovo zaboravljeno da je problem s Vučićem i politikom koju vodi i zastupa ne tek njegova i Nikolićeva “ružna prošlost”, nego i sav onaj njihov aktuelni napor uložen u miniranje “britanske rezolucije”, praćeno otvoreno, brutalno lažljivom argumentacijom.

Učiniti sve da se maksimalno moguće minimizuje jedan zločin, a onda namjestiti izraz lica na “mode skrušeno” i takav otići na “poklon žrtvama pognute glave”, to je politika koju samo bezdušno sluđivano srpsko javno mnenje može da proguta kao “iskreno pomiriteljsku”. Drugde to ne prolazi. Ili bar nije prolazilo dok po Vučiću ili njegovom kišobranu nije zabubnjao prvi kamen.

Inače, nije nezanimljivo ni to da su Vučić i Izetbegović odigrali partiju šaha u Knez Mihailovoj ulici, blizu Kalemegdana (pobijedio Vučić, dojavljuju profesionalni donosioci nevažnih vijesti). U beogradskoj urbanoj imaginaciji, igranje šaha na Kalemegdanu već decenijama je sinonim za penzionerski život.

Ne vjerujem da su beogradski i sarajevski scenaristi imali na umu tu metaforu, ali činjenica je da ćemo na sasvim normalne odnose Srbije i Bosne, pa i šire po regionu, morati da sačekamo da svi koji su politički aktivno participirali u bosanskom i drugim postjugoslovenskim ratovima zaista trajno prigrle kalemegdanske i ostale klupe, sa šahovskim tablama pod miškom.

Kako stoje stvari, načekaćemo se.