Kako muslimanski migranti preoblikuju umiruća sela

Nazim Soliev je uvjeren da je dobar za Rusiju. Soliev je, kako piše Radio Slobodna Evropa, tridesetpetogodišnjak, porijeklom iz Tadžikistana, koji važi za najsiromašniju državu u Centralnoj Aziji u odnosu na drugih pet bivših sovjetskih republika. Soliev kaže da je njegovo prisustvo na 200 kilometara sjeveroistočno od Moskve dobro za njegovu usvojenu državu.

“‘Bolje ti nego neki Kinez’ – tako mi je rekao bivši šef”, kaže u pauzi duple smjene Soliev, koji radi kao ložač u seoskoj školi i zarađuje oko 250 američkih dolara, što je skoro dva puta više od prosječne plate u njegovom rodnom Tadžikistanu.

Izraz “bolje ti” odnosi se upravo na Solieva, koji tečno govori ruski i gotovo rutinski recituje pjesme antičkog persijskog mislioca Omera Hajama (Omar Khayyam) na farsiju, jezički vrlo bliskom njegovom maternjem jeziku. U rusko mjesto Roždestveno, u kome žive mahom stariji žitelji, u proteklih deset godina iz Tadžikistana se doselilo 46 porodica, čime se populacija ovog mjesta skoro udvostručila na 200 stanovnika.

Njihova tamnokosa djeca čine polovinu učenika u školi u kojoj Soliev radi, dok njihove žene, u dugim suknjama i pokrivenih glava, kupuju namirnice u prodavnici pored pravoslavne crkve.

Dolazak Solieva i miliona drugih radnih migranata iz Centralne Azije, mahom islamske vjere, u urbana i ruralna mjesta u Rusiji mogao bi da bude najradikalniji preobražaj Rusije u proteklih nekoliko vjekova.

Pojedini stanovnici Roždestvena i susjednih sela kritički govore o migrantima, ukazujući na neizvjesnu budućnost.

“Za 10 godina, selo će ili nestati ili postati strano”, kaže penzioner Viktor Jerofojevič (Viktor Yerofoeyevich), odbijajući da navede svoje prezime. On je stanovnik susjednog sela Bortnikovo, gdje u svega 12 kuća ljudi žive tokom cijele godine.

Istraživanja ukazuju na prisutan strah velikog broja stanovnika Rusije, kojih ima ukupno 142 miliona, od nekontroliranog priliva migranata željnih posla koji značajno utiču na demografiju zemlje.​

Vjačeslav Postavnin (Vyacheslav Postavnin), bivši zamjenik direktora ruskog federalnog servisa za migrante koji danas predvodi Fond za migracije XXI vijeka, think tank sa sjedištem u Moskvi, poredi ovu vrstu migracija sa legendarnom invazijom Mongola u XIII vijeku, nakon koje je uslijedila islamizacija i naseljavanje nekadašnjih nomada u oblast današnje južne Rusije.

“Posljednja odbrana je brza izgradnja pravoslavnih crkava, jer se broj sljedbenika islama povećava”, kaže Postavnin, komentirajući nepovjerenje koje etnički Rusi imaju u odnosu na religijske posljedice imigracije.

Četiri petine Rusa smatra da Kremlj “mora ograničiti” priliv migranata, dok dvije petine smatra da bi migranti trebalo da žive u “posebnim, za to određenim oblastima” – rezultati su prošlogodišnjeg istraživanja državne agencije VTsIOM.

Skorije istraživanje nezavisnog centra Levada pokazuje da više od četvrtine Rusa osjeća “odbojnost, netrpeljivost ili strah” naročito prema ljudima porijeklom iz Centralne Azije.

U svom skorijem izvještaju pod nazivom Revizije perspektiva svjetske urbanizacije, Ujedinjene nacije predviđaju da će pad broja stanovnika u ruskim ruralnim područjima biti ubrzan u nadolazećim decenijama, sa gotovo 37 miliona koliko ih ima danas na samo 22 miliona do 2050. godine.

Razapet između puta za antički grad Tver i rijeke Volge, Roždestveno i grupa manjih sela koja ga okružuju, ilustruje agoniju unutrašnjosti Rusije.

Ovdje, kao i u mnogim drugim ruralnim oblastima sa visokom stopom nezaposlenosti od postsovjetskog kolapsa kolektivnih gazdinstava -desetkovanim niskom stopom rasta i migracijama u velike gradove, jedva povezanim lošim putevima – postoji percepcija da ova vrsta nacionalnog centra nije više stub ruskog identiteta, napretka i imperijalističke ekspanzije od Baltika do Pacifika, piše RSE.

Ovaj trend prati i zatvaranje seoskih bolnica, škola i administrativnih resursa, koji bi ohrabrili ljude da ostanu u selima. Četvrtina sela u Rusiji, njih skoro 36.000, ima po 10 ili manje stanovnika, dok je 20.000 sela u potpunosti napušteno, podaci su posljednjeg popisa u Rusiji iz 2010. godine.

Roždestveno ima sreće da je veće nego susjedna sela, ali prašnjava polja pokrivena brezovim i borovim sadnicama i ogromnim otrovnim korovom okružuju ga sa svih strana. Sadnice su vjesnik povratka gustih šuma, na kojima su ova sela nastala prije nekoliko vjekova.

I dok su stariji žitelji u ovoj oblasti primorani da sastavljaju kraj sa krajem sa malim penzijama, većina mladih koji se nisu preselili u gradove izdržavaju se od krompira, koji uzgajaju u domaćim baštama, branja pečuraka i bobica. Prodaju sve što mogu nakupcima iz obližnjeg sela Tver ili bogatim susjedima, vlasnicima imanja koji u selo dolaze isključivo ljeti.

“Mogu da prodajem pečurke, brusnice. Kako drugačije da zaradim novac?”, kaže Vladimir, nezaposleni stanovnik mjesta Nesterovo.

Dok stoji na prašnjavom putu u staroj jakni, ovako Vladimir opisuje četvrtinu vijeka od pada Sovjetskog Saveza:

“Sva naša gazdinstva su uništena, sve farme životinja koje smo imali.”

“Svaka starija žena ovdje držala je ovce, krave. Danas niko – ništa. Čak ni kokoške”, kaže Vladimir.

Skoro sve tadžikistanske porodice koje danas žive u Roždestvenu porijeklom su iz oblasti Gorno-Badaškan, izuzetno siromašne planinske regije koja zauzima gotovo polovinu ukupne teritorije Tadžikistana. Tadžikistanci su među prvima nahrlili u postsovjetsku Rusiju “trbuhom za kruhom”, da bi danas stotine hiljada njih imalo državljanstvo, kažu zvaničnici.

Posljednji popis iz 2010. pokazao je učetvorostručen broj etničkih Tadžikistanaca i Kirgistanaca u unutrašnjosti Rusije, uz osjetan pad broja etničkih Uzbekistanaca.

Međutim, popisom nisu obuhvaćeni privremeni radni migranti kojih, po riječima Jevgenije Černine (Yevgeniya Chernina) iz Centra za radne studije pri moskovskoj Višoj ekonomskoj školi, zvanično i nezvanično ima na milione.

Za muškarce različite starosne dobi iz Tadžikistana koji su se naselili u okolini Roždestvena kažu da su generalno voljni da prihvate bilo kakvu mogućnost za zaposlenje. Takmiče se sa lokalcima u branju pečuraka i bobica, rade u obližnjoj pilani, na njivama i gradilištima u Tveru, voze kombije i autobuse.

“Ne plaše se posla”, kaže gradonačelnik Dmitrij Kirdanov (Dmitry Kirdanov). “To je pozitivna razlika u odnosu na starosjedilačku populaciju”, komentira gradonačelnik.

Imigranti su renovirali nekoliko trospratnica koje su bile prazne i napuštene nakon odumiranja seoskih kolektivnih gazdinstava, kupili su oronule drvene kuće i upisali tri stotine mališana u škole, čime se broj učenika udvostručio, pa samim tim i nastavnici imaju više posla.

Bilo je neizbježnih tenzija, ali lokalci kažu da se te razmirice rješavaju prije nego što eskaliraju u nešto ozbiljnije. Prešutni lider Tadžikistanaca u Roždestvenu često se nađe u centru takvih svađa. Pairavšo, kako ga oslovljavaju, rukovodi magacinom u Tveru i posreduje u raspravama između Tadžikistanaca i lokalaca, što je uobičajena praksa u Centralnoj Aziji, nastala kao dio kulturnog nasljeđa, koje podrazumijeva da se slušaju stariji i mudriji.

“Ukoliko postoji neki nesporazum, oni dolaze kod mene i odmah rešavamo problem”, kaže otac dvoje dece u nedelju uveče, dok ispred njega na livadi desetine Tadžikistanaca igra fudbal.

Kirdanov navodi primjer kako su djeca migranata “sa sobom donijela specifičan centralnoazijski stav prema ženama”, na koji pojedini lokalci gledaju kao na uvredu. Zbog toga su, kako kaže, organizirali sastanak i ubrzo nakon toga dječaci “su prestali da se odnose grubo prema djevojčicama”.

Razvojni put migranata uklapa se u obrazac koji je opisao Šuhrat Ganiev (Shukhrat Ganiev), stručnjak u oblasti radnih migracija iz Centra za humanitarno pravo, think tanka sa sjedištem u uzbekistanskom gradu Bukara. Ganiev je od 2000. godine sproveo dva opsežna putovanja kroz Rusiju kako bi na licu mjesta dokumentirao pojavu “uzbekistanskih sela”.

Zvaničnici u selu ili poljoprivrednici u sjevernim oblastima i u Sibiru često dozvoljavaju radnicima migrantima da nasele napuštene kuće i pomažu im da dobiju radne i boravišne dozvole, kaže Ganiev.

“To je najčešće višegodišnja praksa koja uključuje dalju integraciju u lokalno društvo”, kaže Ganiev, govoreći o migrantima koji dobijaju ruski pasoš i koji šalju djecu u škole na ruskom jeziku.

Ostali migranti se zapošljavaju kao sezonski poljoprivredni radnici na imanjima, kako kaže – uglavnom u južnim ruskim regijama, koje imaju industrijalizovanu poljoprivredu u procvatu. Ti radnici se zimi vraćaju u svoju zemlju.

Čak se češće dešava, kaže Ganiev, da migranti koji rade u velikim gradovima, cijelu porodicu presele na selo, jer su im tamo manja stanarina i troškovi života, a okruženje sigurnije i zdravije.

“Bolje im je na selu”, kaže Rovšan Kušvaktov (Rovshan Khushvaktov), dvadesetosmogodišnji taksista koji je prije četiri godine došao iz Bukara, grada u centralnom dijelu Uzbekistana. “Teško je paziti na djecu u Moskvi”, dodaje.

Njegova žena i troje djece žive u maloj, iznajmljenoj kući u selu Koroševo, 180 kilometara jugozapadno od Moskve. On spava u svom bijelom hjundaiju u pauzi između smjena koje traju po 18 sati i trudi se da obilazi svoju porodicu svake nedjelje.

Jednom kada dobiju rusko državljanstvo, mnogi migranti postanu važan faktor za lokalne političare.

U Roždestvenu, gdje većina Tadžikistanaca posjeduje crveni ruski pasoš, Pairavšo odbija da govori o političkim uvjerenjima svoje zajednice, ali ipak dodaje da oni “učestvuju u svim izborima”.

Međutim, postoje indikacije da pretežno glasaju za vladajuću partiju – Jedinstvenu Rusiju.

“Kroz njihove lidere, uvjek imamo veliki odaziv birača”, kaže Kirdanov, misleći na lidere poput Pairavša.

“Svi tipovi političkih autsajdera pokušavaju da ih iskoriste”, tvrdi Kirdanov, ali, dodaje, “oni sada vjeruju u moć Kremlja i otvoreno kažu da neće prodavati svoje glasove više”, navodi na kraju teksta RSE.