Kako je Lukašenko na vlasti u Bjelorusiji već 25 godina

Prošlo je 25 godina otkako je Aleksandar Lukašenko prvi put položio zakletvu kao predsjednik Bjelorusije. Kako je uspio tako dugo vladati siromašnom zemljom u opasnoj geopolitičkoj poziciji i šta se može očekivati dok se priprema da dobije šesti predsjednički mandat na izborima naredne godine?

Godine 1994. posljednje ruske trupe su napustile Njemačku i baltičke države, donoseći simboličan kraj Hladnom ratu. Iste godine dogodio se genocid u Ruandi, a američki poduzetnik Džef Bezos (Jeff Bezos) pokrenuo je onlajn knjižaru koju je nazvao Amazon.

A, 49-godišnji bivši direktor poljoprivrednog gazdinstva, dubokog i nazalnog glasa, sa smislom za populističke proglase pobijedio je na prvim i do sada jedinim demokratskim predsjedničkim izborima u Bjelorusiji. Aleksandar Lukašenko položio je zakletvu 20. jula 1994. godine, započinjući prvi od pet predsjedničkih mandata, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

Evropa i svijet su prošli kroz zapanjujuće transformacije u posljednjoj četvrtini vijeka, ali je prisustvo Lukašenka bilo konstantno. No, da li je? Lukavi lider ove države siromašne resursima, 10 miliona stanovnika, granicama s Rusijom, Ukrajinom i tri zemlje Evropske unije i NATO-a, pokazao se beskrajno fleksibilnim u svojoj postojanosti, pretvarajući svoju zemlju u udžbenički primjer adaptivnog autoritarizma.

‘Nestanak političkih alternativa’

Na iznenađenje većine posmatrača, politički novajlija Lukašenko je od početka dokazao da je snalažljiv političar sa impresivnim instinktima. U turbulentnom trenutku on je iskoristio žilu konzervativizma u Bjelorusiji, čiji su građani većinom glasali protiv raspada Sovjetskog Saveza na referendumu 1991. godine i koji su često tražili stabilnost, ali su se morali zadovoljiti stagnacijom.

Brzo je uspostavio temelje autoritarnom sistemu koji je utvrđen pod njegovom vlašću – održavanjem ustavnog referenduma 1996. godine kojim je produžen njegov mandat do 2001. godine; njegovi dekreti dobili su snagu zakona a on praktično potpunu kontrolu nad državnim budžetom. S takvim ovlastima, brzo je uspostavio ličnu kontrolu nad svim ključnim institucijama – pravosuđem, izbornim komisijama, sindikatima, agencijama za sprovođenje zakona i sigurnosti, svim glavnim medijima i tako dalje.

Nakon 25 godina vladavine Aleksandra Lukašenka, mnogi u regionu se pitaju šta Bjelorusija može očekivati u budućnosti

Godine 2004., Lukašenko je održao još jedan ustavni referendum kojim su ukinuta ograničenja predsjedničkog mandata čime je kompletirao svoj lični projekt vertikale moći.

“Za mene Lukašenko nije neuspjeh”, kaže politički analitičar i predsjednik opozicione Zajedničke civilne stranke Aleksandar Feduta u izjavi za Bjeloruski servis RSE. “On nije namjeravao da vodi zemlju, već da preuzme vlast. Već 1994. godine izgradio je predsjedničku ‘vertikalu’. Njegov čvrst sistem kontrole zahtijevao je smanjenje uloge medija i biznisa i nestanak političkih alternativa.”

Feduta dodaje da Lukašenko nikada nije bio ozbiljan u vezi sa svojom izjavom o “oživljavanju Sovjetskog Saveza”.

“Uvijek je bilo neprihvatljivo da ga ograničava bilo kakva vanjska sila ili čak ideologija”, kaže on. “Glavna prepreka razvoju državne ili nacionalne ideologije bio je Lukašenko.”

Kao predsjednik, Lukašenko je vješto rukovodio i minimizirao neslaganja i opoziciju sa stalno mijenjajućim kaleidoskopom štapova i mrkve.

Imenuje i zadržava službenike na svim nivoima na osnovu lične lojalnosti prema njemu. Zvaničnici su naučili da se ne eksponiraju i izbjegavaju intervjue. Čak i oni koji blisko prate dešavanja u regionu, teško da bi mogli imenovati bilo kojeg bjeloruskog zvaničnika osim Lukašenka. On je izbjegao kreiranje vladajuće političke stranke, politbiroa ili bilo kojeg drugog oblika institucionaliziranog autoritarizma koji bi se mogao pojaviti kao prijetnja.

Tokom godina, nekoliko istaknutih protivnika Lukašenka jednostavno je nestalo. Bivši ministar unutrašnjih poslova Juri Zaharanko nestao je 7. maja 1999. Opozicioni političar Viktar Gončar i njegov saradnik Antol Krasovski nestali su u Minsku 16. septembra 1999. godine, a ruski televizijski novinar Dmitrij Zavadski nestao je 7. jula 2000. godine. Ovi ljudi smatraju se mrtvima, ali njihove sudbine ostaju nepoznate.

Većina građana Bjelorusije ostaje ovisna o državi na ovaj ili onaj način. Uprkos višegodišnjih poziva međunarodnih kreditora i nekih Lukašenkovih savjetnika da reformiše ekonomiju, država još uvijek pokriva oko 60 odsto ekonomske aktivnosti. Odbacivanje privatizacije, čak i po cijenu neefikasnosti i podupiranje preduzeća koja stvaraju gubitke, omogućilo je Lukašenku da u velikoj mjeri izbjegne nezaposlenost i dislokaciju koja bi s reformom bila neizbježna.

Također, dokazao je spretnost u smirivanju istinskog javnog nezadovoljstva. Na primjer, 2011. godine izbili su protesti nakon naglog porasta cijena benzina. Određeni broj demonstranata je uhapšen i kažnjen, ali je Lukašenko lično naredio smanjenje cijena.

Iste godine radnici u državnoj rudarskoj kompaniji napustili su radnički sindikat pod kontrolom države i pokušali da se pridruže nezavisnom sindikatu. Lideri pokreta i šefovi nezavisnog sindikata su otpušteni i pokret je poništen. Međutim, preostalim radnicima je odobreno 50-postotno povećanje plata.

Lukašenko toleriše slabu, proevropsku opoziciju, ali je konstantno nadgleda kako bi se uvjerio da ona ostaje fragmentirana i nemoćna. Javne pritužbe opozicije ozbiljno su ograničene s nekoliko faktora, uključujući činjenicu da većina Bjelorusa simpatizira Rusiju i svi su svjesni da su političke promjene kroz čvrsto kontrolisane izbore u zemlji nemoguće, dok je promjena protestima opasna.

Najvažnije je da Lukašenko nikada nije dozvolio da se formira proruska opozicija. Iako ga često optužuju da mnogo toga prepušta Moskvi, ipak se čini da je Lukašenko svjestan da bi neke Bjeloruse mogao zavesti neko ko je spreman ići dalje.

Dužina remena

Upravljanje odnosima Bjelorusije s Rusijom također je bila suštinska komponenta Lukašenkovih 25 godina na vlasti. Ubrzo nakon izbora 1994. godine, sam Lukašenko je predložio eventualno ujedinjenje Rusije i Bjelorusije. Analitičari su tada špekulisali da se Lukašenko zamislio kao vođa ujedinjene zemlje, smatrajući tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina slabim rivalom.

Napredak na ovom projektu se ubrzano nastavio s potpisivanjem ugovora 1996. o “uniji između Bjelorusije i Rusije” i Ugovora iz 1999. o stvaranju Savezne države Rusije i Bjelorusije.

Od kada je Vladimir Putin došao na vlast u Rusiji, bilateralni odnosi bili su konstantan ples prilaženja i udaljavanja

“Prekretnica za Lukašenka došla je 31. decembra 1999. godine, kada je Boris Jeljcin najavio svoju ostavku, a Vladimir Putin došao na vlast”, kaže bjeloruski politički analitičar Valerij Karbalevič, koji je 2011. objavio biografiju Lukašenka.

“Tada je shvatio da je ‘Monomahova kapa’ našla svoje mjesto i da su vrata Kremlja za njega bila zatvorena”, dodaje on, pozivajući se na drevnu krznenu krunu ruskih careva koja je postala simbol ruske autokratije.

​Tokom samita u Moskvi 2002. godine, Putin je nesumnjivo rekao Lukašenku da će model ujedinjenja biti apsorpcija Bjelorusije kao dodatnog subjekta Ruske Federacije. Nakon toga, Lukašenko se počeo uzmicati iz procesa integracije, do tačke u kojoj je ruski premijer izdao “Medvedevov ultimatum”, povezujući kontinuiranu finansijsku podršku Moskve Bjelorusiji sa stvarnim napretkom u procesu kreiranja Savezne države.

Otkako je Putin došao na vlast u Rusiji, bilateralni odnosi bili su konstantan ples prilaženja i udaljavanja, što su diktirale ekonomske, političke i geopolitičke okolnosti. Bjelorusija ostaje “narkotično ovisna o ruskim subvencijama”, navodi Karbalevič.

Lukašenko je često morao žrtvovati akcije ključnih bjeloruskih dobara u zamjenu za kredite iz Moskve. Rusija je 2011. godine preuzela kontrolu nad gasovodnom mrežom Beltransgaz za 2,5 milijarde dolara i visoko subvencioniranu stopu za ruski prirodni gas. U martu, opozicioni politički ličnost Andrej Sanikov optužio je Lukašenka za “prodaju Bjelorusije, dio po dio, Rusiji”.

Tokom godina Putinove vladavine, stav Rusije se pomjerao od napora da se kupi podrška Lukašenka do nevoljne spremnosti da ga podrži u sprječavanju haosa i zahtjeva za zadovoljenje ruskih interesa u poslovima s njim.

“To su ruske oligarhijske grupe, polu-sive kriminalne strukture, figure iz sjenke koje trguju krijumčarenjem u sivoj ekonomiji – uključujući naftne derivate”, kaže bjeloruski politički analitičar Jaroslav Romančuk za RSE. “Sve to donosi značajne prihode. [Lukašenko] zna kako da napravi dogovor. Čak i mnogi ruski stručnjaci priznaju da ove šeme šalju 70 odsto profita u ruske džepove, dok 30 odsto ostaje u Bjelorusiji. To je najmoćniji faktor koji osigurava neutralnost ruske vlade u odnosu na [Lukašenka]. Kremlj trenutno ne vidi druge scenarije.”

“Odnosi između Putina i Lukašenka su stalna borba oko dužine remena koju Putin daje Lukašenku”, izjavio je u januaru u intervjuu za RSE Anatol Ljabedzka iz bjeloruske opozicije.

‘Manje zlo’

Lukašenkovi odnosi sa Zapadom su se također fleksibilno razvili u skladu s promjenljivim potrebama predsjednika. Devedesetih godina, kada se pozicionirao kao vođa slovenskih naroda i kao bedem koji štiti Bjelorusiju od “šok terapije” inspirisane zapadnjacima, Lukašenko je bio ozloglašen zbog svoje antizapadne retorike i pozicija. Podržao je jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića i iračkog diktatora Sadama Huseina. Pridružio se antizapadnom Pokretu nesvrstanih, u kojem je danas Bjelorusija jedina evropska članica.

Međutim, suočavajući se s Putinovim grubim postupanjem, Lukašenko je tražio mogućnosti da od Zapada izvuče koristi. “On vjeruje da u modernom svijetu nije moguće biti potpuno nezavisan”, kaže analitičar Feduta. “Ali suverenitet mora biti sačuvan. Kada jedan vanjski pokrovitelj oslabi, moraš pronaći drugog.”

Krajem 2006. godine, odigrao se jedan od najozbiljnijih “ratova gasom” između Moskve i Minska (bilo ih je mnogo), i Moskva je, 2007. godine, uvela carine na izvoz nafte u Bjelorusiju. Također, Moskva je 2008. vodila kratki rat s Gruzijom i jasno pokazala Lukašenku da je Rusija spremna da upotrijebi silu protiv svojih bivših sovjetskih susjeda. U tom periodu, Lukašenko je napravio neočekivan korak pridruživši se EU programu Istočnog partnerstva i generalno se obrativši Evropskoj uniji. Pomalo je ublažio odnos prem medijima i oslobodio je neke istaknute političke zatvorenike.

Ovaj lukavi predsjednik mogao je iskoristiti kredit od 3,5 milijarde dolara od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) 2010. godine kako bi finansirao različite populističke geste – kao što je povećanje prosječne plate u državnom sektoru na 500 dolara mjesečno – uoči njegovog ponovnog izbora te godine.

Međutim, taj kratki medeni mjesec je okončan kada je Lukašenko nadgledao brutalni napad protiv protesta pokrenutih zbog njegovog nametnutog reizbora, uključujući i zatvaranje nekih kandidata koji su mu se suprotstavili.

Lukašenko je pokrenuo drugi pristup prema Zapadu nakon ruske aneksije ukrajinskog Krima 2014. godine i njenog intenzivnog učešća u podsticanju i nastavku sukoba u dijelovima istočne Ukrajine. On je pozicionirao Bjelorusiju kao most između Rusije i Zapada i ponudio je da Minsk bude mjesto održavanja međunarodnih pregovora za rješavanje sukoba u Ukrajini.

U intervjuu za Blumberg njuz (Bloomberg News) u maju 2015. godine, Lukašenko se na račun Putina referisao na komentar američke državne sekretarke Kondolize Rajs (Condoleezza Rice) iz 2005. godine, koja je kazala da je Lukašenko “posljednji diktator u Evropi”.

“Ja više nisam posljednji diktator u Evropi”, rekao je Lukašenko. “Postoje diktatori nešto gori od mene, zar ne? Ja sam već manje zlo.”

Ono što se sprema kao drugo odmrzavanje prema Zapadu ostaje da se vidi: sljedeći predsjednički izbori trebaju biti održani 2020. godine, a u Bjelorusiji, kao i u svim hibridnim autoritarnim režimima, izborna sezona je uvijek potencijalna kriza.

‘Definitivno će biti krize’

Dvije godine mlađi od Putina, Lukašenko će napuniti 65 u avgustu. Čini se da je dobrog zdravlja i da vodi zdrav život – primjer na koji često poziva Bjeloruse da ga slijede. Rekao je da će izbori biti održani, i čini se da je siguran da će dobiti i šesti predsjednički mandat.

Bez obzira na to, nakon 25 godina Lukašenka, mnogi u regionu se pitaju šta očekuje Bjelorusiju.

“Posebnost personaliziranih autoritarnih režima je da je odlazak lidera uvijek kriza”, kaže analitičar Karbalevič. “Nedavno smo vidjeli primjer Kazahstana, gdje je došlo do vrlo glatke tranzicije vlasti. Ali čak i ova tranzicija izazvala je krizu. Tokom protesta nakon predsjedničkih izbora tamo je uhapšeno skoro 1.000 ljudi. Više nego u Bjelorusiji 2010. godine.”

“Razmislite o kolapsu Venecuele nakon smrti [Uga] Čaveza”, nastavlja on. “Kada ode Lukašenko, definitivno će doći do krize.”

Policajac juri opozicionog demonstranta tokom skupa kojim se osuđuju rezultati predsjedničkih izbora u centralnom Minsku 19. decembra 2010. godine

Bjelorusija nema tradiciju nasljeđivanja, a Lukašenko nije kultivisao vrstu sjevernokorejskog kulta ličnosti koji bi omogućio prenošenje moći na jednog od njegova tri sina. Njegov najstariji sin Viktar je predsjednikov savjetnik za sigurnost, ali kao i svi bjeloruski zvaničnici, ostaje nižeg profila. Njegov srednji sin, Džmitrj, nema nikakvu poziciju ili javnu ulogu.

Lukašenko je povremeno vodio svog najmlađeg sina, Kolju, koji sada ima 14 godina, na službena putovanja, ali većina Bjelorusa to ne podnosi baš najbolje. Posljednjih godina, Kolja je mnogo manje vidljiv u javnosti.

Moguće je da će Lukašenko biti pod sve većim pritiskom Rusije da prihvati ujedinjenje. Putin se sam suočava s krizom 2024. godine, nakon koje neće moći tražiti reizbor zbog ograničenja mandata, te je mogućnost zadržavanja vlasti ako postane lider, bliže uniji s Bjelorusijom kao višegodišnja ideja u Kremlju.

“Vanjski igrači bi mogli ući u igru”, kaže bjeloruski politički analitičar Vital Cjankov za RSE. “Biće veoma ozbiljna kriza ako se Lukašenko naglo ukloni, bez pripreme. To bi bio veoma neugodan scenario za Belorusiju.”

Feduta predviđa da će Lukašenko pokušati da se pripremi za tranziciju reformišući sistem koji bi izgradio tokom svog šestog mandata.

“On će sam modernizovati sistem, pod njegovom strogom kontrolom, tokom svog posljednjeg predsjedničkog mandata”, kaže Feduta. “Mislim da je Lukašenko umoran i više ne želi ručno kontrolisati režim kao što je to radio u prošlosti. Nije uspio ništa da reformiše jer se ili borio protiv opozicije ili Zapada ili Rusije. Ali sada će morati organizovati stvari kako bi mogao da napusti ured. “