Jačanjem odnosa sa Rusijom Srbija srlja u slijepu ulicu

Upitan da prokomentariše informaciju, koju je na svom Twitter profilu objavio Aleksandar Čepurin, ruski ambasador u Beogradu, da su pregovori sa Srbijom završeni i da se u oktobru očekuje potpisivanje sporazuma, Joseph ističe da se nada da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić svjestan koliku bi štetu tako nešto nanijelo Srbiji – državi koja je u odmaklom pregovaračkom procesu sa Evropskom unijom.

Преговори са Србијом су завршени па је започета процедура припреме потписивања споразума о зони слободне трговине #ЕАЕУ – #Србија већ у октобру ове године. То је потврдила министарка ЕАЕУ Вероника Никишина.

— Александр Чепурин (@AVChepurin) April 11, 2019

„I uopšte ne treba da iznenađuje ovakva ruska inicijativa prema Srbiji – i u budućnosti će biti drugih sličnih poteza. Kako je Brian Hoyt Yee, bivši pomoćnik zamjenika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju svojevremeno rekao tokom boravka u Beogradu, ne možete sjediti na dvije stolice. Predsjednik Srbije mora da shvati – ne možete se istovremeno toliko integrisati u neproduktivnu rusku sferu, potpuno neprimjerenu 21. vijeku, u poređenju sa sličnim vezama sa zapadom. To je budalasto – apsurdno. Ne vjerujem da bi ijedan razumni srpski lider izabrao potpuno propalu ekonomiju umjesto uspješnog modela“, rekao je Joseph za Glas Amerike.

Glas Amerike: Da li bi to od Srbije napravilo ruski satelit u Evropi?

​Joseph: Upravo to je rizik i to je ono što zagovorači, poput Boška Obradovića (lider desničarskog opozicionog pokreta Dveri, prim. nov.) treba da razumiju. Ako bi se Srbija okrenula tom izboru, djeca će joj biti siromašna. Još nešto moram da naglasim o Rusiji – u regionu u kojem se nalazi pretrpjela je mnoštvo poteškoća. Terminologijom koju bi koristila Moskva – izgubila je tri države koje naseljava većinsko pravoslavno stanovništvo. Crna Gora je postala članica NATO-a. Sjeverna Makedonija će uskoro postati članica, dok je Grčka znatno ojačala svoje veze sa zapadom. U sve tri države videli smo posvećenost njihovih lidera da se odupru ruskom miješanju. Ruske diplomate su izbačene iz Skoplja i Atine bez ikakvih posljedica. Siguran sam da je Aleksandar Vučić svjestan svega toga i zna da su ruska moć i uticaj ograničeni. Vjerujem da to otvara Vučiću prostor da učini ono što je najbolje za Srbiju.

Glas Amerike: Da li je Rusija glavna i jedina prepreka u procesima evroatlantskih integracija i šta bi trebalo zapadni saveznici da učine kako bi pružili veću pomoć?

Joseph: Rusija je prepreka pogotovo kada se radi o Kosovu. Čak i ne u tolikoj mjeri zbog odnosa koje održava sa Srbijom. Već kao članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija – imajući u vidu da Kosovo teži da postane članica Ujedinjenih nacija. Rusija u tom tijelu igra ulogu protiv koje nijedna država ne može da učini ništa. To stvara potrebu da se potraže druge mogućnosti – u smislu hoće li se Rusija protiviti članstvu Kosova u UN ako se Beograd saglasi sa stolicom za Kosovo u tom tijelu. To jeste neuobičajen scenario, ali stav Rusije neizostavno mora biti uzet u obzir. Međutim, nije to glavna prepreka sporazumu Beograda i Prištine – ovdje se radi o potrebi vizije i hrabrosti u političkom smislu lidera Kosova i Srbije. Skoplje i Atina postigli su dogovor slične političke osetljivosti. Koji se ticao nacionalnog dostojanstva, a kada je o Makedoniji riječ, doslovno i nacionalnog identiteta. Što, uzgred, nije slučaj u Srbiji. Srpski identitet nije utkan u Kosovo – već srpska historija. U slučaju Grčke i Sjeverne Makedonije dvojica premijera Alexis Tsipras i Zoran Zaev su prihvatili odgovornost i imali hrabrosti za sporazum, koji je izazvao i negodovanje mnogih građana. Imali su viziju da na iskren način rasprave prošlost i izgrade iskren odnos za budućnost. To je model za Srbiju i Kosovo na kome bi i Mogherini trebalo da insistira umjesto da razmatra opasne ideje o razmjeni teritorija.

Glas Amerike: Odnosi Beograda i Prištine su mjesecima napeti. Kako ste shvatili najnoviji razvoj događaja u kojem će kosovski Srbi, lojalni Aleksandru Vučiću, učestvovati na lokalnim izborima na sheveru Kosova – pošto su prestali da obavljaju funckcije gradonačelnika opština na sjeveru Kosova zbog nametanja poreza?

Joseph: Činjenica da će učestvovati u lokalnim izborima je pozitivna stvar. Za mene je to ohrabrujuće. Pokazuje da odnosi dvije strane nisu urušeni do krajnjih instanci. Naravno napetosti postoje. Tarife koje je nametnula Priština imaju efekat embarga i pregovori već veoma dugo stagniraju. Sve to ukazuje koliko je važno da Beograd i Priština postignu sporazum. Pitanje koje se nameće je kakav bi to sporazum trebalo da bude? Treba li da podrazumijeva nekakvo teritorijalno rješenje – ili da bude nekako drugačije osmišljen.

Glas Amerike: Istog dana kada su Srbi sa sjevera odlučili da učestvuju na izborima objavljeno je da će 29. aprila u Berlinu biti održan sastanak na kojem će učestvovati Federica Mogherini, Angela Merkel, Emanuel Macron, visoki zvaničnici Kosova i Srbije. Može li to biti prekretnica u dijalogu Kosova i Srbije i inicijalizacija pravno obavezujućeg sporazuma između dvije strane – što je jedan od glavnih uslova za njihov proces pristupanja EU?

Joseph: Svaki razgovor je koristan. Dobro je što se sastaju. Sastajali su se u prošlosti i to je značajno postignuće dijaloga, koji vode uz posredstvo Evropske unije. Dobro je i kada se sastaju nasamo – čak i bez predstavnika medija. Važno je da ne postoji potpuna distanca među njima i da se može uspostaviti nekakvo razumijevanje u vezi sa dinamikom koja obilježava političke sfere u obe zemlje. Ne ohrabruje to što Mogherini i Brisel, uz podršku Washingtona, pokušavaju da isture opasnu ideju razmjene teritorija. To nikako ne ohrabruje. Tako nešto može otvoriti slične probleme širom regiona – ponajviše u Bosni i Hercegovini ili pak Sjevernoj Makedoniji.

Ono što posebno brine što nije bilo pokušaja bilo kakve alternative. Da se otpočne diskusija o sporazumu u kojem teritorija neće zauzimati centralno mjesto. Uprkos pozitivnom primjeru, koji su dale Grčka i Sjeverna Makedonija. To je ironičan i nesretan splet okolnosti.

Glas Amerike: Da li je berlinski susret posljednja šansa za uspostavljanje mira i normalizacije između Srbije i Kosova uoči majskih izbora za Evropski parlament i dolazak nove administracije EU?

Joseph: To je posljednja šansa da se sporazum postigne za vrijeme aktuelne administracije i posrednice u dijalogu Federice Mogherini. To je značajno, jer kao i svi visoki zvaničnici, i Mogherini bi da se sa funcije povuče sa nekim važnim rezultatom ili postignućem. Njena prethodnica Katrin Ashton za mandata imala iskorak u razgovorima dvije strane. Bez sumnje da bi i Mogherini željela da ostvari tako nešto. Vrijeme ističe i u tome je opasnost. Jer to znači da se mogu počiniti greške. I da se Mogherini može usaglasiti i ohrabriti učesnike pregovora da posegnu za rješenjima koja neće garantovati stabilnost. Kako bi se postiglo nekakvo rješenje tokom njenog mandata.

Glas Amerike: Ukoliko razgovori propadnu, da li bi to značilo da bi mogli preći u ruke Sjedinjenih Država? Može li u tom slučaju da koncept zamjene teritorija postane dominantan koncept? Ili vidite neko drugo rješenje….. šta bi to moglo biti?

Joseph: Ne bih predstojećem sastanku dao previše veliki značaj. Neće to biti na sve ili ništa. Ovo nije kao Rambuje. Ukoliko jedna od strana ne prihvati nešto od ponuđenog na scenu neće istupiti Washington ili NATO….Ovo nije takav scenario. Čak je i Hahn, komesar za pregovore o proširenju i susjedsku politiku Evropske unije, rekao da bi nešto trebalo da se dogodi do sredine 2019. Vremenski nismo još stigli dotle. Očigledno je da će nekakav uticaj imati izbori za Evropski parlament i vidjećemo kakve će prijedloge ili upustva dati Sjedinjene Države. Do sada nisu bile ohrabrujući. Vidjeli smo da je savjetnik za nacionalnu bezbjednost Bolton podržao opasne inicijative o razmjeni teritorija Srbije i Kosova.

Glas Amerike: Da li je realan scenario po kome bi pravnoobavezujući sporazum Kosova i Srbija bio potpisan u Bijeloj kući – sa Donaldom Trumpom kao medijatorom?

Joseph: Značajno je to što je predsjednik Tramp komunicirao o otvorenim pitanjima na Balkanu. To ukazuje da je administracija zainteresovana za to pitanje. Međutim, ne smatram da bi se to moglo naći među prioritetima spoljne poliitke. Ali ne isključuje mogućnost da Sjedinjene Države budu više uključene u diplomatskom smislu. Ukazujem i na ono što mislim da je prevashodni stav Washingtona – nastojanje da se Evropljani više bave tim pitanjem. Tako je bilo i u vrijeme vladavine predsjednika George Busha mlađeg, Baracka Obame, kao i trenutne administracije. Koja je uspjela, van velike pozornice, da pomogne u sprovođenju procesa kroz koji su prošle Atina i Skoplje – do Prespanskog sporazuma. Vidjeli smo da na napori američke administracije mogu biti od pomoći. Tako da je moguće da bi se SAD mogle više umiješati, ali nisam siguran da postoji spremnost da se uloga posrednika u potpunosti preuzme.

Glas Amerike: Čini se da Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji najbolje ide u procesu integracije u NATO i EU. Mislite li da te dvije zemlje mogu postati članice EU 2025. ili nekoliko godina kasnije? Kakve su šanse Srbije i BiH u vezi sa tim pitanjem – da li su daleko iza njih?

Joseph: Dodaću tu i Hrvatsku – koja je član NATO-a i djeluje kao još bolji primjer od ovih koje ste naveli. Ta zemlja je pratila model gotovo svih novih članica EU. Prije Evropske unije postala je članica NATO-a. Samo Malta i Kipar, iz različitih razloga, nisu pratile taj model. Podsjećam da su u Strategiji proširenja, objavljene februara 2018, poimence pomenute Srbija i Crna Gora kao potencijalne članice do 2025. Sjeverna Makedonija nije pominjana, jer tada nije bilo sporazuma sa Grčkom. Sve je moguće ako Sjeverna Makedonija nastavi reforme. Pogledajte izuzetan odnos sa Grčkom. Prestala je da bude prepreka, a Grčka će sa druge strane postati podrška Makedoniji. Pomažući joj da postane članica Evropske unije. Kao što je Hrvatska pomagala drugim državama ustupajući prevedena dokumenta pravnih tekovina Evropske unije. Za razliku od Slovenije – Hrvatska nije bila prepreka. Kada je riječ o Srbiji – naravno sve zavisi od rješavanja odnosa sa Kosovom – i to na način da ne destabilizuje Bosnu i Hercegovinu.

Glas Amerike: Da li uviđate neku izlaznu strategiju za Bosnu i Hercegovinu imajući u vidu da je riječ o državi koja je ozbiljno blokirana u procesu modernizacije i integracije?

Joseph: Miroslav Lajčak, bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, dao je najbolji opis stanja u toj zemlji. Rekao je da je Bosna zatvorenik Dejtonskog sporazuma. To je ono što moramo da shvatimo, jer prije prijedloga razrješenja treba da postavimo dijagnozu. Državno ustrojstvo određeno Dejtonskim sporazumom otežava bilo kakav proces napretka. Među liderima nema nikakvog podsticaja za to, niti među partijama, niti među rukovodstvima entiteta. Republika Srpska nije zainteresovana za izgradnju centralnih državnih institucija nasuprot entitetima. Malobrojni političari se u svojim kampanjama obraćaju drugim etničkim grupama – različitim od svoje, u pokušaju da obezbijede glasove za svoje političke ideje širom zemlje. Sve što se u toj zemlji dešava ojačava polarizaciju, što rezultira nastojanjima građana da masovno napuštaju zemlju. Država ima izrazito neizvjesnu budućnost. Izlaz je da svi činioci u državi toga postanu svjesni. Država se ne može i neće integrisati u Evropsku uniju, dok se njeni dijelovi ne povežu među sobom.

Održivost, masovnost i jasan cilj recept za proteste

Glas Amerike: Poslije mjeseci protesta i nejasnih ciljeva srpske opozicije, tokom subotnjeg skupa, formulisani su jedinstveni zahtjevi koji se odnose na obezbjeđivanje uslova za slobodne izbore i promjene rukovodstava u tijelu za regulaciju medija, kao i u državnom, ali i vojvođanskom javnom servisu? Može li to biti svojevrsna prekretnica u korist opozicije ili će vladavina Aleksandra Vučića ostati netaknuta?

Joseph: Masovni protesti održavaju se već neko vrijeme u Srbiji i Albaniji, a od skoro i u Crnoj Gori. Pojedini te događaje označavaju i pojmom „Balkansko proljeće“ – kao proteste širom regiona koji podstiču značajne političke promjene. Svaki od ovih protesta je potrebno posmatrati kao odvojen proces. I sa tim u vezi je potrebno da uključimo i dozu skepticizma – prije nego što odmah zaključimo da će doprinijeti političkim promjenama. Svjesni smo toga da su se u Srbiji, prije nekoliko godina, takođe održavali masovni protesti. Međutim, nikuda nisu odveli. I to je prva važna stavka. Druga je da nema nekog jasnog jedinstva među demonstrantima. Ne samo u smislu da se ne izdvaja jedinstveni vođa – nema jedinstva ni u ideološkom smislu. Stavovi Obradovića (Boško Obradović, lider pokreta Dveri, prim nov.) su primjeri po mnogo čemu konzervativniji u odnosu na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. U Srbiji je opozicija i dalje nedovoljno jaka – nasuprot Vučićevoj snazi – koji kontroliše medije i naravno druge nivoe moći. Ako me pitate je li moguće da protesti izazovu promjene u političkom smislu? Naravno da je moguće, ali je potrebno da budu održivi. Da traju i budu mudro organizovani. Pa čak i da budu masovniji. Ohrabrujuće je što se u ovom trenutku takvi protesti događaju – ali potreban je veliki oprez u tvrdnjama da bi mogli doprinijeti političkim promjenama.

Glas Amerike: Koliko realno vidite scenario u kojem se izgledi za Srbiju mijenjaju u korist opozicije? Kako se može inicirati?

Bilo gdje na Balkanu je ohrabrujuće kada se pokrene nevladin sektor – na miran način. Ne promovišući mržnju. Ne usmjeravajući se protiv neke druge grupe, već s ciljem da se vlast koja zloupotrebljava moć stavi pod građansku kontrolu. To je pokazatelj da je tako nešto važno za građane – radi se tu o srži demokratije. Jedan od najvećih problema u regionu je apatija javnosti. U tom stanju političarima je mnogo lakše da kontrolišu čitavo društvo.

Glas Amerike: Da li bi promjena mogla da promijeni stvarni kurs Srbije prema pristupanju EU i dovede do razmatranja mogućnost još bliže veze s Rusijom?

Joseph: Jedna od glavnih nedoumica je kako će protesti uticati na smjer ili način na koji će Vučić voditi državu. To je otvoreno pitanje – imajući u vidu da je protest ideološki raspršen. Ne postoji tačna tačka pritiska na Vučića. Poput potencijalnih zahtjeva da vodi liberalniju politiku, čiji je smisao što skorije članstvo u Evropskoj uniji. Ili pak prekid s tom politikom i približavanje Rusiji. Na protestima su izražena oba stava. Ono što ja mislim jeste da Vučić u osnovi shvata da je budućnost Srbije u Evropskoj uniji i na zapadu. Rusija je korisna kao nekakvo sredstvo prevencije. Svjestan je specifičnog odnosa sa Rusijom koji se može da koristi. Ali u osnovi vjerujem da Beograd u cjelini, ne samo Vučić već i druge poluge vlasti, razumiju da je prava budućnost države i napredak na zapadu.

Glas Amerike: Da li je izrazito podijeljeno društvo u Srbiji, što pokazuju i protesti, u stanju da prihvati postizanje pravno obavezujućeg sporazuma sa Kosovom – ili to može biti uvod u krajnje nestabilan period u Srbiji?

Joseph: Vratiću se ovdje na temu pasivnosti građana Balkana. Ne samo Srbije. Svi bivši dijelovi Jugoslavije, republike i pokrajine, sličnih su političkih kultura. Uvjerili smo se da zvaničnici, izabrane vođe, sklapaju sporazume koji su bili naširoko nepopularni – ali su na kraju nekako prihvaćeni. Evo neka primjer bude Makedonija. Premijer Zaev potpisao je sa Grčkom u Prespi sporazum o imenu. To je izazvalo mobilizaciju opozicije i to veoma jake VMRO stranke, koja je nedavno bila na vlasti. Izveden je uspješan bojkot refreneduma. Međutim, Zaev je nastavio nastojanja da Prespanski sporazum bude potvrđen i makedonska skupština usvoji ustavne promjene. Šta se desilo sa protestima i svim nezadovoljnim ljudima, koji su ljutito isticali da se radi o izdaji makedonskih nacionalnih interesa? Bilo ih je nemoguće naći.

Nešto slično se dogodilo u Hrvatskoj prilikom izručenja generala Ante Gotovine Haškom tribunalu. Insistirali su na tome da je nemoguće da bilo koja hrvatska vlada pristane na izručenje, kako su ga o heroja rata u Hrvatskoj – kako su ga označavali. Šta se na kraju dogodilo – predat je bez ozbiljnijih protesta.

Glas Amerike: Mislite da je tako nešto moguće i u Srbiji?

Joseph: Ubijeđen sam u to. Posebno kada je riječ o Aleksandru Vučiću, predsjedniku koji u potpunosti dominira političkom scenom. Da, protiv sebe ima proteste – ali oni su još raspršeni, zbunjeni. On kontroliše medije – što znači da kontroliše narativ o tome kakva će biti struktura sporazuma i sve to može da upakuje i proda kao pobjedu.