Izbori u Turskoj: Po prvi put pobjeda Erdogana nije sigurna

U Turskoj su počeli predsjednički i parlamentarni izbori. Blizu 60 miliona registriranih birača bira predsjednika države među ukupno šest kandidata, a osam partija želi uči u novi saziv turskog parlamenta, prenosi TRT.

Ukupno 180.065 birališta u cijeloj Turskoj otvoreno je u 08.00 sati, a zatvaranje je najavljeno za 17.00 sati po lokalnom vremenu. Ovo su prvi izbori na kojima se birališta u cijeloj zemlji istodobno otvaraju i zatvaraju jer je u ranijim izbornim procesima bila praksa da na istoku Turske birališta budu otvorena sat ranije.

Glasački listići do pojedinih biračkih mjesta u provincijama na istoku i jugoistoku zemlje prebačeni su helikopterom.

Izbori se održavaju uz pojačane mjere sigurnosti, a preliminarni rezultati izbora očekuju se u izbornoj noći, nekoliko sati nakon zatvaranja biračkih mjesta. Za izbore je u Turskoj registrirano 56.322.632 birača, a među njima je milion i pol mladih koji će prvi put imati pravo glasa. U inozemstvu pravo glasa ima dodatnih 3.047.323 turska državljana, navodi TRT.

Na parlamentarnim izborima učestvuje osam stranaka koje potpadaju pod dva velika saveza. Jedan je ”Narodna alijansa” (ili Republikanska alijansa) koju čini vladajuća stranka AK Partija i Stranka nacionalnog pokreta (MHP) a neslužbeno ih podržava i Stranka velikog jedinstva (BBP) koja će predstaviti svoje kandidate na prvoj listi, prenosi Al Jazeera.

Drugi je ”Savez nacije” kojeg čine Republikanska narodna stranka (CHP), glavna turska opoziciona stranka, Dobra partija i Partija sreće, a neslužbeno ih podržava i Demokratska partija koja će predstaviti svoje kandidate na prvoj i drugoj izbornoj listi.

Izvan ove dvije velike alijanse ostaju tri stranke, turska prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP) i Domovinska partija YURT-P i Stranka Huda-Par.

Na predsjedničkim izborima se natječe šest kandidata: predsjednik Erdogan ispred AK Partije i Narodne alijanse sa najvećim šansama za pobjedu, zatim Muharrem Ince, kandidat CHP-a, Meral Aksener, kandidatkinja Dobre stranke, te Selahattin Demirtas, kandidat HDP-a.

Veliki broj predsjedničkih kandidata govori o strategiji opozicionih stranaka u sastavu ”Saveza nacije” koji je formiran nakon njihovog neuspjeha da predstave jakog kandidata izabranoga konsenzusom koji bi se mogao suprostaviti Erdoganu.

Ova strategija se zasniva na imenovanju što većeg broja kandidata koji će predstavljati svoje stranke koje imaju različita a ponekad i kontradiktorna politička uvjerenja i pozadine. Na taj način svako od njih može osigurati sebi glasove svojih pristalica i onih bliskih njihovoj stranačkoj i ideološkoj pozadini, čime bi oslabili Erdoganove rezultate i smanjili njegove šanse za pobjedom u prvom krugu. Time bi Erdogana primorali na održavanje drugog kruga izbora na kojem bi se opozicija mogla dogovoriti i pružiti podršku jednom od kandidata koji bi se suprotstavio Erdoganu, bez obzira ko on bio.

Izborna kampanja Erdogana i njegove stranke zasniva se na logici akumulacije dostignuća i nužnosti njihovog kontinuiteta, te na ulozi lidera koji može voditi državu u ovoj teškoj fazi. Kampanja koju vodi opozicija, a naročito CHP i njihov kandidat, zasniva se na iznošenju brojnih problema i kriza sa kojima se država suočava. Opozicija krivi aktuelne vlasti za takvu situaciju i zbog toga se fokusira na nužnost promjena u državi.

Zbog svega spomenutog, predstojeća izborna utrka će imati brojne refleksije i posljedice na Tursku i na unutrašnjem i na vanjskom planu, i to u više aspekata. Neke od ovih implikacija vezuju se za ishode samih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, posmatrano pojedinačno i kao jednu cjelinu. Neke posljedice će se pojaviti spontano, bez obzira na izborne rezultate. U direktne posljedice spada početak primjene predsjedničkog sistema u skladu sa amandmanima izglasanim na referendumu održanom u aprilu 2017. To otvara vrata potpuno novoj fazi u Turskoj pod nazivom predsjednički sistem. Ovaj sistem se odlikuje po brzom donošenju odluka i njihovoj provedbi, snažnoj i stabilnoj vladi, razdvajanju između vlade i parlamenta, funkcioniranju raznih državnih institucija u skladu s vizijom predsjednika, što će ostaviti traga na politički i stranački život u državi, kao i na vanjsku politiku Ankare.

Također, raspored snaga u narednom parlamentu bit će potpuno drugačiji od sadašnjeg, jer će biti sačinjen od najmanje sedam stranaka za razliku od četiri, što je sada slučaj, a opozicija će biti znatno jača nego sada, u svakom slučaju.

Pored toga, savezi koji danas postoje nemaju predispozicije da potraju duže i u istom sastavu nakon glasanja. Više je riječ o privremenim izbornim savezima nego o stalnim političkim koalicijama. Zbog toga se mogu očekivati previranja i promjene u oba pravca, ili podjele unutar jednog ili oba saveza, uzimajući u obzir razlike, rivalstva i kontradikcije koje postoje u njima, pogotovo kada je riječ o opozicionom ”Savezu nacije”.

Predočeno u brojkama i rezultatima, čini se da je predsjednik Erdogan, kao najjači predsjednički kandidat, u stanju odnijeti pobjedu u prvom izbornom krugu, imajući u vidu relativnu slabost drugih kandidata i odsustvo jakih indikatora pada Erdoganove popularnosti od izbora 2014. na kojima je osvojio 52 posto glasova.

Međutim, ukoliko ne dođe do pobjede u prvom krugu izbora, to ne bi predstavljalo neko veće iznenađenje, s obzirom na veliki broj predsjedničkih kandidata, promjenama u raspoloženju turskih glasača i predviđanjima tijesnih izbornih rezultata, budući da većina anketa pokazuje da Erdogan ima podršku od 47-53 posto glasača.

U drugom izbornom krugu, ako do njega dođe, ostala bi dva kandidata koja u prvom krugu osvoje najviše glasova. Ako u drugi krug uđu Erdogan i Ince to će dovesti do ideološki obojenog glasanja u kojem će Erdogan osvojiti glasove islamista, konzervativaca i nekih nacionalista, posebno pristalica Partije sreće. Ukoliko u drugi krug uđe sa nacionalistkinjom Aksener, onda će većina kurdskih glasova otići njemu. U oba ova slučaja Erdogan može odnijeti pobjedu na predsjedničkim izborima.

Računice na parlamentarnim izborima su dosta složenije od predsjedničkih, gdje se AKP suočava sa više izazova. Dužina njegovog samostalnog mandata, veliki broj stranaka koje učestvuju na izborima i postojeće koalicije, određena doza nezadovoljstva u njegovim redovima i slabost njegovog saveznika; sve su to faktori koji idu u prilog ostvarivanju znatno slabijih izbornih rezultata u odnosu na posljednje parlamentarne izbore (49,5 posto).

Shodno tome, AK Partija nastoji osvojiti parlamentarnu većinu kroz svoj savez sa dvije nacionalističke partije MHP i BBP. Prema većini anketa, ”Narodna alijansa” prednjači u odnosu na opozicioni ”Savez nacije” sa značajnom razlikom, blizu 10 posto. Međutim, treba imati u vidu da je HDP bliža ”Savezu nacije” iako nije zvanično pristupila ovoj alijansi.

Dakle, faktor koji će imati najviše utjecaja na rezultat parlamentarnih izbora jeste sposobnost HDP-a da pređe izborni prag i uđe u parlament.

Ukoliko HDP u tome ne uspije, to onda ide direktno i relevantno u korist AK Partije koja bi tada mogla sama osvojiti parlamentarnu većinu, zahvaljujući utjecaju izbornog praga. Ako bi, pak, HDP uspio, udružena opozicija u parlamentu bi mogla osvojiti parlamentarnu većinu po prvi put od 2002. godine, prenosi Al Jazeera.