Hoće li Šešelj i Karadžić pomoći Vučiću?

Do prijevremenih izbora u Srbiji ostalo je manje od dvadeset dana. Srbi će 24. aprila izaći na “istorijske” izbore koji bi mogli donijeti dodatne raskole u društvu. Trenutno najmoćnijem čovjeku Srbije, premijeru Aleksandru Vučiću, ankete daju prednost veću od 50 posto. On je dodatno radikalizirao kampanju kako bi preduhitrio još desnije stranke od svoga SNS-a, a sve su te stranke istodobno i proruske.

To je, čini se, jedina retorička razlika između Vučića i ojačanih ultranacionalističkih stranaka, poput Radikalne, DSS-a i Dveri.

No, Vučića mori nekoliko problema koji bi mu možda mogli poremetiti planove da neometano vlada, kako je on to zamislio predlažući prijevremene izbore, do 2020. godine. Naime, dodatni garnirung kampanji dale su i dvije presude Haaškog suda – Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju. Mala bizarnost tih presuda je u tome da, osim što tamošnji analitičari smatraju da će imati utjecaja na izbornu utrku, Vučiću više u prilog ide Karadžićeva, iako je osuđen na 40 godina, nego Šešeljeva koja je oslobađajuća.

Naime, u Karadžićevu slučaju Srbiji nije bio najvažniji on sam, nego činjenica da ne bude osuđen za genocid (osuđen je “samo” za genocid u Srebrenici), te da Republika Srpska bude neupitna i izvan presude da je “zločinačka tvorevina” (iako po svim karakteristikama to jest).

No, zbog oslobađajuće presude, koliko god bila “kec na desetku” za Vučićevu patetičnu i revizionističku politiku stvaranja “poboljšane srpske prošlosti” (ratni projekt Velike Srbije nije proglašen kriminalnim, nego političkim, a govorilo se i o odgovornosti Hrvata i Bošnjaka za secesiju), smatra se da će Šešelj u kampanji potpuno podivljati. Aleksandar Vučić izašao je ispod Šešeljeva ratnog šatorskog krila, a jedan od glavnih izbornih postulata mu je umivanje nedavne srpske prošlosti. Naime, Vučić želi stvoriti sliku bezgrešne Srbije.

Podjela krivice

Rehabilitiran je četnički vođa iz Drugoga svjetskog rata Draža Mihailović, a četničkom pokretu odriče se kolaboracionistički karakter, te ga se naziva “jednim od dva srpska antifašistička pokreta”.

U toku je i rehabilitacija generala Milana Nedića, šefa srpske pronacističke marionetske vlade iz vremena Drugoga svjetskog rata, koji je inače od svoje (dosta amputirane) Srbije učinio prvu “Judenfrei” državu, odnosno ispunio je nacističku obavezu o tome da očisti Srbiju od Židova. A, s druge strane, u središtu toga “novog istorijskog projekta” je Jasenovac.

Vučiću oslobađajuća presuda Šešelju politički i izborno ne odgovara, ali mu odgovara opravdavajuće sudsko obrazloženje Velike Srbije jer je i on u ratu bio dio toga. No, njegovo ublažavanje da su Srbi krivci za ratove, te insistiranje da se reflektori sa srpskih zločina prebace na to da su i Srbi žrtve zločina Hrvata i Bošnjaka (Milošević se praktički potpuno ekskulpira, a time i vlastita ratna uloga) dobro sjeda u srpskom društvu.

Vučić već godinama želi izjednačiti i u najmanju ruku podijeliti krivicu za ratove na području bivše Jugoslavije.

– Kada je oslobođen Šešelj svi su graknuli, a šutjeli su kad je oslobođen Gotovina, kazao je Vučić, šaljuči poruku na toj svojoj revizijskoj paradigmi.

Konačno, nakon presude Karadžiću rekao je:

“A što ćemo sa zločinima protiv Srba, ko će za njih odgovarati?”

U to se uklapa i ideja stvaranja tzv. srpskog Yad Vashema, memorijalnog kompleksa u kojemu bi bile pobrojane sve “srpske žrtve u 20. stoljeću”, od balkanskih ratova do ratova u bivšoj Jugoslaviji. S obzirom na to da će Šešelj tu priču u kampanji zaoštriti, zanimljivo će biti vidjeti dokle će po tom pitanju ići Vučić.

Borislav Stefanović, lider Pokreta levice Srbije, kaže da će oslobađajuća presuda pridonijeti daljnjem rastu Šešelja i njegovih radikala, te padu podrške Vučićevim i Nikolićevim naprednjacima. Doduše, Šešelj u kampanji neće imati aureolu žrtve i “zvijeri” koje progone zapadni “belosvetski” moćnici, ali ulazi s pečatom da je Velika Srbija legitimni cilj.

Osim toga, u Srbiji smtraju da je oslobođenje Šešelju i poruka Vučiću da ga Zapad ne želi. No, svakako Šešelj će zaoštriti kampanju pa će Vučića ostaviti na čistini, te će morati odgovoriti na očekivane provokacije koje će biti važan populistički izborni adut. Činjenica da mu je na oslobađanju čestitao i potpredsjednik ruske vlade, te glavni Putinov jastreb Dmitrij Rogozin pojačat će ambicije proruskih stranaka.

Rusija niti ne skriva da u novoj Skupštini želi vidjeti i “svoje” stranke, poput Radikalne i DSS-a Sande Rašković-Ivić. Tako će u posljednjim danima kampanje vjerovatno, na krilima haaške presude i Karadžiću i Šešelju, ojačati nadmudrivanje kojim je počela kampanja – EU ili Rusija.

Iako Vučić jako dobro stoji, očekuje se da će proruske i antieuropske stranke dobiti značajnu podršku, što bi moglo zakomplicirati postizborne dogovore, te Vučiću otežati položaj. Pogotovo, kako pišu neki beogradski listovi, jer mu je frakcija Tomislava Nikolića najveća opozicija u Srbiji. Nikolić ne skriva svoje simpatije prema Moskvi i Kremlj itekako igra na njega, a prema dogovoru, pola njegovih ljudi bit će na izbornoj listi SNS-a vrlo visoko.

Sljedeće pitanje, koje će obilježiti kampanju, jest odnos prema Rusiji i Bruxellesu. Vučić je, nakon potpisivanja sporazuma s NATO-om koji praktički Srbiju “gura prema tom savezu”, pokušao ublažiti učinak oštrim govorom na komemoraciji žrtvama NATO-ove intervencije 1999. godine u Varvarinu. Rusi s druge strane traže da se i s njima potpiše istovjetan sporazum, ali je Vučić taj vrući krumpir iz Kremlja uspio prebaciti na vrijeme nakon izbora. I to je jedan od aduta proruskih stranaka koji Vučić pokušava neutralizirati izjavama o “vojnoj neutralnosti Srbije”.

Pitanje Vojvodine

Uz to, sa Šešeljem i proruskim strankama suočit će se i na pitanju Vojvodine, kao jedne od ključnih predizbornih agendi. Kako kažu u Novom Sadu, Vojvodina je jedino područje koje Vučić ne kontroliše, a njegova intencija da i to “zauzme” jako utiče na političku situaciju u Vojvodini i Srbiji. Naime, u Srbiji se stvara sve veći strah od moguće secesije i “novog Kosova”, što u samoj Vojvodini radikalizira suparničke stranke koje položaj, te nekadašnje jugoslavenske pokrajine različito vide.

Dio vojvođanskih stranaka želi veću autonomiju te pokrajine, a neki – doduše, manje stranke – čak zagovaraju federalizaciju Srbije s Vojvodinom kao republikom. Vučić i njegovi koalicijski partneri prijete da te ideje neće proći pa je Vučić pojačao kampanju na području Vojvodine.

No, u Vojvodini se na te prijetnje iz Beograda ujedinjuju “autonomaške” snage, a i tri mađarske manjinske stranke idu na izbore zajedno. U Vojvodini su, uz opće parlamentarne, i izbori za tamošnju Skupštinu. Prema anketama, mogla bi se dogoditi pat-pozicija jer “autonomaši” imaju podršku 50 posto, a probeogradske stranke isto toliko.

Srpske nacionalističke stranke već poručuju da Vojvodina ne samo kao autonomija, nego i kao toponim mora nestati s političke karte Srbije upravo zato “da bi Srbija mogla preživjeti”. Tako će Vučića dočekati i treći vrući postizborni krumpir.