Historijat rusko-turskih odnosa: Od Konstantinopolja do buđenja stare mržnje

Nakon ruskog vojnog zrakoplova od strane turske vojske došlo je do naglog zahlađenja odnosa između Moskve i Ankare. Advance.hr je tim povodom napracio histrorijat rusko-turskih odnosa. Članak prenosimo u cjelosti.

Do koje će se mjere rusko-turski odnosi srozati i kakve će sve posljedice proizaći iz ovog opasnog incidenta, tek ćemo vidjeti. U međuvremenu ovo je idealan trenutak da se osvrnemo na širi aspekt odnosa između Rusije i Turske, a pritom govorimo o odnosu koji seže daleko u povijest i često je bio i u puno lošijem stanju nego danas, mada ovo što se danas događa oko Sirije može biti itekako opasna šibica koja će zapaliti neka, kako ćemo uskoro vidjeti, vrlo stara neprijateljstva.

Naime, od 16. do 20. stoljeća ove dvije sile ratovale su toliko puta da je sve sukobe teško i pobrojiti. Ukupno govorimo o čak 12 većih ratova, a zadnji put su se sudarili u Prvom svjetskom ratu, u silovitom sukobu na Kavkazu.

No, samim nabrajanjem svih ovih sukoba – od prvog Rusko-turskog rata (1568-1570) pa do Prvog svjetskog rata (1914-1918) – nećemo dobiti konkretan uvid u prirodu rusko-turskih odnosa. Prije svega valja pojasniti zašto su ove dvije sile toliko često ratovale kroz stoljeća i koje su povijesne, demografske, ali i zemljopisne, okolnosti dovele do tolikih sukoba.

Nastanak imperija

Govorimo o dva velika naroda, dvije velike civilizacije.

Rusi su slavenski narod koji pripada istočnoslavenskoj jezičnoj grupi. Rusi su najveći slavenski narod (slijede ih Ukrajinci i Poljaci) i najmnogoljudniji narod Europe. Tijekom višestoljetnog širenja srednjovjekovne ruske države prema središnjoj i istočnoj Aziji, Rusi su dolazili u doticaj s raznovrsnim plemenima koja su se asimilirala s ruskim etnosom.

Turci pak pripadaju turkijskom narodu. Tko su oni? Turkijski narodi su oni narodi koji govore jezicima turkijske grane tzv. altajske jezične porodice. Povijesno i jezično povezuje ih se sa starim narodima koje su Kinezi nazivali “T’u-chüeh”, a oni su pak u 6. stoljeću utvrdili carstvo koje se prostiralo od Mongolije i sjeverne granice Kine do Crnog mora.

Turkijske narode danas povezuje Islam, isključujući otuda jedino sibirske Jakute i Čuvaše u području Volge. Nadalje, turkijske narode geografski danas dijele na dvije glavne grane, zapadne i istočne. Zapadne Turke zastupaju turkijski narodi jugoistočne Europe i područja jugozapadne Azije, u Anatoliji i sjeverozapadnom Iranu. Istočna grupa Turaka naseljena je u središnjoj Aziji, u Kazahstanu i Ujgurskoj Autonomnoj Regiji u Kini.

I baš zato što govorimo o dvije velike skupine naroda za očekivati je da će između njih kroz povijest dolaziti do tenzija, ali i da će današnja situacija proizlaziti iz toga. Na ovaj ili onaj način Moskva će uvijek nastoji utjecati na cijeli slavenski narod dok će Ankara to isto činiti s turkijskim narodima.

Zbog tih ambicija, u vremenima kada su i Rusija i Turska jake – kao što su danas – interesi će se često preklapati. Dovoljno je danas pogledati prostor Centralne Azije, gdje obje sile misle da baš one imaju prioritet u nametanju svog interesa. Zatim, tu imamo Krim gdje žive Krimski Tatari, također turkijski narod, koji će uvijek biti više vezan uz Tursku nego uz Rusiju itd.

Navodno partnerski odnos između današnje Rusije i Turske teško može biti dugoročan i ovotjedni incident nam je pokazao kako taj odnos to i nije, već je samo nužno pragmatičan i to po potrebi. Da postoji bilo kakvo stvarno partnerstvo na relaciji Moskva-Ankara onda turske vlasti ne bi ni zamjerile da ruski zrakoplovi povremenu uđu u njihov zračni prostor dok ciljaju teroriste u Siriji.

Pogledajmo sada kratku povijest ove dvije sile i period u kojem počinju njihovi sukobi.

Od Male Azije do zadnjeg velikog kalifata

Otomansko carstvo, poznato i kao Tursko carstvo, osnovano je 1299. od strane Osmana I na prostoru sjeverozapadne Anatolije (zemljopisni naziv za prostor Male Azije).

Drevne kraljevine na prostoru Male Azije prije formiranja Otomanskog carstva

Nakon što je otomanski lider Murad I u 14. stoljeću (između 1362. i 1389.) osvojio prostore Balkana, Otomansko carstvo sada je postalo transkontinentalno carstvo. Nadalje, pod otomanskom dinastijom trajao je i zadnji islamski sunitski kalifat kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka (Kalifat je forma islamske vladavine u kojoj sav muslimanski svijet vodi kalif, osoba za koju se drži da je politički i religijski nasljednik islamskog poslanika Muhameda) .

A gdje je Rusija bila u vrijeme kada se formiralo Otomansko carstvo i kada je krenula njegova ekspanzija?

Nastanak Rusije, utjecaj Bizanta i važnost Konstantinopola

Tradicionalno ruska povijest počinje 862. godine kada je podignut grad Novgorod (danas Veliki Novgorod). Idućeg stoljeća, točnije 988., Rusi će od Bizanta preuzeti kršćanstvo.

Da, u to vrijeme Bizant je bio velika sila. Mali povijesni podsjetnik – Bizanstko carstvo ili Istočno rimsko carstvo bilo je carstvo na istoku koje je bilo kontinuitet Rimskog carstva. Naime, kada je došlo do fragmentacije i pada (zapadnog) Rimskog carstva u 5. stoljeću, Istočno rimsko carstvo nastavilo je postojati još čak tisuću godina, a glavni grad ovog carstva – koje je bilo kroz gotovo sve vrijeme svojeg postojanja najveća ekonomska i vojna sila Europe – bio je Konstantinopol, današnji Istanbul.

Grad je to s mnogim imenima. Najstarije ime za ovaj grad, ono koje su mu dodijelili grčki kolonisti jest Bizantion . Jedno kratko vrijeme u 3. stoljeću, grad je nosio ime Augusta Antonina koje mu je dao car Septimije Sever u čast svoga sina. Kad je Konstantin Veliki grad učinio istočnom prijestolnicom Carstva, grad se nazivao Drugi Rim (latinski: Secunda Roma). Od 5. stoljeća koristi se i naziv Novi Rim (latinski: Nova Roma).

Umjesto naziva Novi Rim uskoro se češće počeo koristiti naziv Konstantinopol ili Konstantinopolis što znači „Konstantinov grad”. Osim ovog naziva, u Bizantu se često grad oslovljavao i kao “Kraljica gradova”, a u kolokvijalnom govoru obično se koristio samo naziv “Grad”. Zbog činjenice da je prijestolnica carstva često se naziva i Carigrad.

Bizant je potrajao tisuću godina nakon sloma Rima, ali i Bizantu će doći kraj i to upravo od strane Turaka, odnosno Otomanskog carstva. U 15. stoljeću Otomani malo po malo grabe bizantski teritorij da bi u konačnici 1453. zauzeli Konstantinopol. Bio je to nedvojbeno jedan od najvažnijih datuma u povijesti Europe.

Nakon osvajanja Konstantinopol će postati glavni grad Otomanskog carstva. Dakle, grad će biti prijestolnica čak triju velikih carstava – rimskog (330.-395.), bizantskog (395.-1453.) i otomanskog (1453.-1923.).

Mnogi danas pogrešno misle kako su Otomani promijenili ime grada u Istanbul, no to nije bilo tako – grad se i dalje nazivao Konstantinopol (u islamskom svijetu poznat pod nazivom al-Qusṭanṭiniyah), sve do kraja Otomanskog carstva u Prvom svjetskom ratu. Tek nakon osnutka moderne Turske republike gradu mijenjaju ime u Istanbul, a tada i prestaje bivati glavnim gradom te glavni grad Turske postaje Ankara.

Zanimljiva priča vezana je i uz to. Naime, kako i znamo, Otomansko carstvo poraženo je, zajedno s drugim Centralnim silama (Njemačka, Austro-Ugarska i Bugarska), i srušeno za vrijeme Prvog svjetskog rata, a saveznici su nakon toga okupirali velik dio Anatolije te su planirali ovaj teritorij, zajedno s Konstantinopolom, podijeliti međusobno – odnosno između Armenije, Francuske, Grčke, Italije i Britanije.

Turcima je ostavljen samo jedan kontinentalni dio teritorija, no tada je od potpune dezintegracije Tursku spasio njihov vođa nacionalnog pokreta, Mustafa Kemal Atatürk, a sjedište njegovog pokreta otpora bilo je u Ankari. Izbio je turski rat za nezavisnošću i Turska Republika formirana je 29. listopada 1923., a svega dva tjedna kasnije, 13. listopada 1923., Ankara je zamijenila Konstantinopol i postala glavni grad Turske.

Konstantinopol i Bizant imaju veliku važnost kada govorimo o Turskoj, ali i o Rusiji. Naime, kako smo i spomenuli, Rusija je kršćanstvo preuzela od Bizantskog carstva 988. godine i ne samo to, tada je već počelo dolaziti do sinteze bizantske i ruske slavenske kulture. Iz te sinteze stvorena je ruska kultura koja će se razvijati idućih tisuću godina.

Tursko-ruski ratovi, krvavi višestoljetni niz

Negdje u vrijeme kada je osnovano Otomansko carstvo Moskva postaje centar ruske kulture. Od 16. do 19. stoljeća dolazi do širenja Rusije, prema Sibiru, istoku, ali, što je za aktualnu temu još i najvažnije, prema jugu, Kavkazu. Tim putem će uskoro doći do Turaka i tu kreće jedan od najdužih niza ratova u cijeloj povijesti Europe.

Kada je krenula ruska ekspanzija imali su jedan iznimno veliki cilj, izbiti na Crno more pod svaku cijenu. Znali su da će bez izlaza na Crno more njihovo carstvo biti osuđeno na propast. No, sve tople luke Crnog mora već su se nalazile pod kontrolom Turaka. Rusi su stoga odlučili ih silom uzeti.

U velikom ratu između 1677. i 1681. Rusi su uspjeli osvojiti dio Ukrajine istočno od rijeke Dnjepar. Ruski car Petar Veliki, koji je došao na vlast nekoliko godina kasnije, 1689., nastavio je kampanju protiv Turaka – do kraja stoljeća zauzeo je i važnu tvrđavu Azov.

1710. Rusija ponovno kreće u rat protiv Turske zbog činjenice da su Turci davali potporu Šveđanima u Velikom sjevernom ratu (1700-1721). Rusi su došli do Moldavije, ali tamo su doživjeli katastrofalan poraz i Turci su ponovno zauzeli Azov. U kasnijem ratu ponovno će dobiti Azov, temeljem Sporazuma u Beogradu 1739., ali pod uvjetom – morali su srušiti zidine grada i nisu smjeli imati svoje brodove na prostoru Crnog mora.

No, tek dolazi era Katarine velike, ruske vladarice za vrijeme čije vlasti će se Rusija dramatično proširiti. Po prvi puta ruski ratni brodovi sada plove sve od Baltika do Mediterana i tamo, u lipnju 1770., uništavaju otomansku flotu. Idućim mirovnim sporazumom, 1774., Rusi dobivaju dodatni prostor na Crnom moru, ali i pravo da njihovi brodovi smiju ploviti ovdje. Sporazumom je Turska također morala garantirati prava kršćanima koji žive na njenom teritoriju.

1783. Katarina Velika izvodi aneksiju Krima. Turska ponovno napada, znajući da ne smiju nipošto dozvoliti da Krim, strateški izuzetno važan (kako onda tako i danas), ostane u ruskim rukama. No, Turska ne uspijeva. Pošto shvaća da više nije u stanju boriti se s Rusima, počinje tražiti saveznike protiv Moskve u Europi. U isto vrijeme Rusija jača svoj utjecaj na Balkanu gdje će ideje pan-slavenstva ostati snažne sve do danas.

Situacija unutar Otomanskog carstva sve je napetija. Grci počinju svoj ustanak i žele nezavisnost. Na njihovu stranu u ratu uključuje se Rusija i do 1829. njene snage preko brdovitog Balkana kreću na Konstantinopol, grad koji je prije pola tisućljeća pao u ruke Turaka, grad koji je na neki način stvorio Rusiju. Simbolika zauzimanja Konstantinopola bila bi ogromna i Turska to nipošto nije smjela dopustiti pa su ponudili Rusima još jedan mirovni sporazum – ovim sporazumom Rusi su dobili znatan novi teritorij, a tražili su i da Grčka dobije autonomiju (u manjoj mjeri autonomiju tada dobiva i Srbija).

Tri godine kasnije ruske snage okupiraju tjesnac Dardanele. Izgledalo je kao da će Rusija poklopiti Osmansko carstvo i postati super-sila. No, velike europske sile nikako se nisu slagale s takvim scenarijem i to je dovelo do njihovog uključenja na tursku stranu – krenuo je veliki Krimski rat (1853-1856) u kojem će se Rusija morati boriti protiv moćne koalicije Turske, Britanije, Francuske i Sardinije.

Kako su europske sile spašavale Otomansko carstvo i spriječile ruski prodor prema zapadu
Europske sile uvidjele su kako Otomansko carstvo slabi i da je samo pitanje vremena kada će ga Rusija skršiti i zavladati njegovim, pa i širim, teritorijem. Stoga je Krimski rat (vodio se na Krimu, otud ime, ali i na mnogim drugim prostorima – na Balkanu, Kavkazu, pa i Dalekom istoku) bio zaista odlučujuć. Cilj rata bio je spriječiti prodor Rusije prema zapadu. Da se u tom ključnom trenutku sile poput Britanije i Francuske nisu priključile već iscrpljenoj Turskoj, tko zna kako bi danas izgledala karta Europe, a možda bi i prostor cijelog Balkana bio dio Rusije.

Prije početka Krimskog rata Rusija je već kontrolirala ušće Dunava i Moldaviju. Sve to će izgubiti nakon poraza u Krimskom ratu, ali i povijesnu priliku ekspanzije prema zapadu.

No, neće dugo trebati čekati na novi sukob Rusije i Turske. 1875. i 1876. izbijaju ustanci balkanskih naroda protiv turske otomanske vlasti. Turci ustanke guše u krvi, a narodi Balkana gledaju prema Rusiji za pomoć. Ruski car Aleksandar II iz početka odbija ući u novi rat, očito strahujući da bi europske sile ponovno mogle stati na stranu Turske. No, nakon što su svi diplomatski pokušaji propali, Rusija ipak vojno kreće na Balkan.

Rusi ponovno napreduju prema Konstantinopolu i Turska je ponovno primorana Rusiji ponuditi mirovni sporazum kojime će Rusija povećati svoj teritorij. Riječ je o Sanstefanskom mirovnom sporazumu koji je potpisan u ožujku 1878. Ovim sporazumom također nezavisnost su dobile Srbija, Crna Gora i Rumunjska.

Biti će to zadnji ruski rat protiv Turske. Sve do 1914. , dakako, kada će se dvije sile naći na suprotnim stranama u Prvom svjetskom ratu. No, u tom ratu će Rusija biti na strani bivših turskih saveznika, Britanije i Francuske. Kako je došlo do preokreta? Otomansko carstvo je već bilo pred svojim krajem i vlasti su ga pokušale oživiti na način da su ušli u savez s imperijalnom Njemačkom. Mislili su da će na taj način vratiti svoje izgubljene teritorije, no desilo se upravo suprotno – nakon više od 600 godina, Otomansko carstvo prestati će postojati.

Na korak do Konstantinopola i nestanak dva velika carstva u vrtlogu Prvog svjetskog rata
Rusko carstvo je bilo na strani pobjednika, ali i ono će se raspasti prije kraja rata, ne zbog vojnog poraza, već iznutra. Ironično je – nakon svih tih stoljeća Rusi su sada bili na korak da uđu u Konstantinopol, što im je negdje vjerojatno uvijek bio gotovo pa sveti cilj.

Tijekom Prvog svjetskog rata čak su uspjeli dobiti obećanje Britanije i Francuske da će moći anektirati Konstantinopol nakon što Otomansko carstvo bude poraženo. Drugim riječima, papiri za priključenje Konstantinopola Ruskom carstvu već su bili potpisani, ali Rusko carstvo nije to dočekalo.

Kako i znamo, u veljači 1917. buknuti će revolucija u kojoj će s vlasti biti srušen car. Vlast u Moskvi tada preuzimaju liberali i socijalisti, ali unutarnje tenzije neće im omogućiti da stabilno vladaju te će svega nekoliko mjeseci kasnije izbiti još jedna revolucija, Oktobarska revolucija, u kojoj će vlast preuzeti Boljševici, a Rusko carstvo će postati Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, odnosno SSSR.

Konstantinopol će u konačnici biti okupiran, ne od Rusije, ali od strane ostalih saveznika – prve francuske trupe ulaze u grad 12. studenog 1918. Svega dan kasnije u grad ulaze i britanske trupe, a u veljači iduće godine stižu i Talijani. Okupacija će potrajati ukupno 5 godina.

Okupacija Konstantinopola, stvaranje modernog arapskog svijeta i turski nacionalni ustanak
Ovo je prvi put u povijesti da strane trupe ulaze u Konstantinopol otkako su otomanske snage ušle u glavni grad Bizanta 1453. godine, pola tisućljeća ranije.

Uz Konstantinopol pod okupacijom je bio i obalni grad Izmir, a okupirale su ga grčke snage.

Neki će se pitati kako je moguće da su europske vojske uspjele tako lako nakon rata izvesti okupaciju Konstantinopola koji je već tada brojio preko milijun stanovnika? Pritom treba imati na umu demografiju tadašnjeg Konstantinopola, naime, manje od polovice stanovnika su bili muslimani – većina su bili grčki i armenski pravoslavci i Židovi. Nadalje, znatan broj stanovnika iz zapadne Europe živio je već u to doba u Konstantinopolu.

Što se desilo s ostatkom Otomanskog carstva? Saveznici su ga odlučili rascijepati, a upravo je particioniranje poraženog Otomanskog carstva jedan od najvažnijih događaja u novijoj povijesti svijeta. Naime, ogroman teritorij koje je tursko carstvo ugrabilo (ali već dosta i izgubilo) tijekom stoljeća, sada je pretvoren u nove države.

Na ruševinama Otomanskog carstva nastao je moderni arapski svijet. Liga Naroda dodijelila je Francuskoj mandat nad Sirijom i Libanonom, a Britaniji nad Mezopotamijom (kasnije Irak) i Palestinom (kasnije podijeljeno na Palestinu i Transjordan, današnji Jordan). Otomanski posjedi na Arapskom poluotoku postati će Kraljevina Hejaz koju će pak kasnije anektirati Sultanat Nejd (današnja Saudijska Arabija), te Mutawakkilite Kraljevina Jemen. Zapadnu obalu Perzijskog zaljeva (Alahsa i Qatif) uzeti će Saudijska Arabija, a britanski protektorati Kuvajt, Bahrain i Katar, postati će današnje arapske Zaljevske monarhije.

Bliski istok 1930. godine – karta na kojoj se vide protektorati nastali raspadom Otomanskog carstva (crvena boja: britanski protektorat, zelena boja: francuski protektorat, ljubičasta boja: talijanski protektorat, modra boja: španjolski protektorat, žuta boja: nezavisne države).

Rusija nije dobila Konstantinopol, a već je imala velike planove. Naime, ruski carski režim želio je maknuti muslimane iz sjeverne Anatolije i Konstantinopola i tamo naseliti Kozake. Prije nego se Rusko carstvo raspalo, njihov ministar vanjskih poslova, Sergej Sazonov, rekao je svojim britanskim i francuskim kolegama: “Rusija u poslijeratnom sporazumu zahtjeva grad Konstantinopol, zapadnu obalu Bospora, Mramorno more, Dardanele, kao i južnu Trakiju, sve do Enos-Midia linije, dio azijske obale između Bospora i rijeke Sakarja te točku na obali Izmit zaljeva koju tek treba odrediti”.

Tzv. Konstantinopolski tajni dogovor objavile su u javnosti ruske novine Izvestija u studenome 1917., prije svega kako bi podigli potporu armenskog naroda za revoluciju.

Godinu dana kasnije okupacija Turske je i počela. No, nakon što su okupirali Konstantinopol i podijelili ostatak Otomanskog carstva stvarajući na tom teritoriju nove države za koje su smatrali da će im vječno biti podobne, stvari su se ipak izjalovile po okupatore. Naime, turski narod uskoro se počeo buniti, a nezadovoljstvo okupacijom rezultiralo je eksplozijom nacionalizma.

Turski rat za nezavisnost predvoditi će turski nacionalisti protiv saveznika iz Prvog svjetskog rata i njihovih lokalnih pristaša – prije svega protiv Grčke na zapadnom frontu, Armenije na istočnom, Francuske na južnom i Italije i Britanije u Konstantinopolu. Rat ćepotrajati od 1919. do 1923.

Nacionalisti će pobijediti u ratu, protjerati okupatore, a lider pokreta otpora, Mustafa Kemal Atatürk, proglasiti će 29. listopada 1923. republiku, modernu i sekularnu državu.

Turska i Rusija, pola tisućljeća nakon

S druge strane ove priče, ruske strane, SSSR će obuhvatiti brojne prostore koje su Turci smatrali svojom sferom utjecaja, na području centralne Azije. No, SSSR neće potrajati predugo, bar ne u kontekstu brojnih stoljeća o kojima ovdje govorimo – neće potrajati ni 20. stoljeće te će se raspasti početkom 90-ih na niz država i Rusiju, koja će zadržati velik teritorij i nakon 10-ak godina krize ponovno izrasti u globalnu silu.

I tako dolazimo do današnjih dana, ponovno kriznih dana. Do prije tjedan dana ruski i turski lideri pričaju o pragmatičnim suradnjama, ali obojica vjerojatno jako dobro poznaju i cijelu povijest koju smo ovdje saželi. Što je na kraju dana bitno na onoj najvišoj instanci ove dvije kulture? Čiji je Konstantinopol? Naravno da ne bi bilo dobro da razmišljaju na takav način, no njihovi dugoročni stratezi sigurno se još uvijek bave i ovakvim pitanjima.

Sve u svemu, nakon pola tisućljeća sukoba bilo bi lijepo kada bismo mogli reći da je nastupilo jedno nova doba gdje će stara rivalstva i animoziteti postati nebitni. No, to se još nije desilo.

Obje strane proziva se da rade na obnovi svojih carstava. Turska se ponaša prema Siriji brutalno i nema sumnje da osobe kao što je turski predsjednik Erdogan gledaju na Siriju kao na teritorij koji im je nepravedno otrgnut od strane Britanaca i Francuza prije sto godina, a Rusi su im u tome itekako pomogli. Štoviše, Erdogan zna što je tajni Konstantinopolski sporazum i da je plan bio da današnji Istanbul bude dio Rusije. Sada ta ista Rusija sprečava njegov grandiozni plan pokoravanja Sirije i očekivano je ljut, mada se malo tko nadao da će u svojoj ljutnji ići tako daleko da će početi rušiti ruske vojne zrakoplove.

Situacija je teška i napeta i treba imati u vidu sve aktualnosti koje su dovele do nje, ali pritom je nemoguće ne uzeti u obzir i tešku povijest Rusije i Turske, dvije velike sile Euroazije koje su kroz stoljeća ratovale do iznemoglosti.

Ovo što se sada događa nije nova stranica već nastavak ispisivanja povijesti koja seže unatrag stoljećima. Povijest tursko-ruskih odnosa prepuna je sukoba, mirovnih sporazuma i rijetkih trenutaka suradnje. Kaže se kako stare navike teško umiru, a ovako stare navike nameću se kao besmrtne.

---

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u članku ne odražavaju nužno stav i uređivačku politiku online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“