Velika Britanija nakon istupanja iz EU: Dobro je da ide brzo
Velika Britanija dobija novu premijerku i to bez unutarpartijskih izbora koje predviđa statut torijevaca. Ali dobro je što se promjena na čelu vlade dolazi ekspresno, komentariše Birgit Mas, dopisnica DW iz Londona.
Odjednom smo u petoj brzini. Prije samo tri sedmice je u Velikoj Britaniji još sve bilo u redu: blagi privredni napredak, nezaposlenost istorijski niska. U Dauning stritu 10, sjedištu britanske vlade, premijer Dejvid Kameron je mogao da uživa u apsolutnoj većini koju su njegovi torijevci povratili na nedavnim izborima. Otcjepljenje Škotske više nije bilo tema, u Sjevernoj Irskoj je bilo mirno.
Preko noći je narodna volja sve okrenula naglavačke. Kameron se našao pred ruševinama od bombe koju je sam postavio, vjerujući da neće eksplodirati. Do poslednjeg trena se nadao da će njegov tabor ipak dobiti referendum i time ukloniti s dnevnog reda pitanje „Evrope“ koje dijeli konzervativce već decenijama. To bi onda bila idila za odlazećeg premijera.
Ali desilo se drugačije. Kameron je izgubio na ruletu i izazvao krizu, nezapamćeni sunovrat funte, paniku u Londonu gdje je većina bila protiv Bregzita. Škotska se sprema za novi referendum o nezavisnosti. Opozicioni laburisti su posvađani do krvi, a predvodnici kampanje za istupanje iz EU svakodnevno napuštaju brod koji tone: Boris Džonson, Najdžel Faraž i, naposlijetku, Andrea Lidsom.
Zapravo statut torijevaca predviđa unutarpartijske izbore kada premijer napusti funkciju. Kampanja i samo glasanje trebalo je da traju nekoliko sedmica. Djelovalo je da će na listiću stajati imena dvije dame, ministarske unutrašnjih poslova Tereze Mej, koja se diskretno izjasnila protiv napuštanja EU, i Andree Lidsom, glasne zagovornice izlaska koja je na veliku scenu stupila tek kampanjom pred referendum.
Iznenađujuće povlačenje Lidsomove iz trke poremetilo je predviđeni tok stvari, ali se u stranci nisu mnogo štrecnuli zbog toga. Brzo su odlučili da neće biti novog protivkandidata kako bi se ispunila forma, umjesto toga će Tereza Mej jednostavno postati nova premijerka.
Dobro je što je tako. Baza konzervativaca ionako ne predstavlja cijelo stanovništvo Velike Britanije. Ona je starija i više bijela od prosjeka i prevashodno se nalazi na jugu zemlje – čak i da odluči o novom šefu torijevaca na unutarpartijskim izborima, to toj ličnosti ne bi dalo dodatni legitimitet da vodi vladu.
Nikome ne bi koristilo da Dejvid Kameron još nekoliko mjeseci ostane tehnički premijer. On je poslije referenduma ionako postao lame duck – hroma patka, dakle funkcioner bez podrške koji više i nema legitimitet da donosi odluke. Dobro je što smo u petoj brzini, i što pred Dauning stritom 10 već stoji kamion za selidbu koji će odnijeti Kameronove stvari. Od srijede je Tereza Mej druga žena na čelu Velike Britanije u istoriji.
Poštenije bi bilo da je Kameron prije glasanja lijepo rekao da će podnijeti ostavku u slučaju poraza. Onda bi Britanci mogli da naslute kakav ih bućkuriš događaja očekuje ukoliko većinski glasaju za leave. Ali Kameron je uporno tvrdio da će dovesti do kraja ono što je započeo i da će sam pregovarati sa EU.
Ta vrsta neiskrenosti jedan je od razloga za trenutnu krizu: političarima se ne vjeruje. Za mnoge je Bregzit tek ovlaš imao veze sa EU. Referendum je prije svega bio način da se vladi u Londonu pokaže srednji prst. Ljudi se osjećaju pregaženi globalizacijom, imaju osjećaj da vlast radi jedino u korist urbane moderne elite i londonskog Sitija.
Nova vlada ne može da ignoriše to nezadovoljstvo i zato je Tereza Mej u pravu kada jasno kaže: Bregzit znači Bregzit, nema novog referenduma, nema novih izbora, makar u dogledno vrijeme. Obećala je da će ujediniti zemlju i ograničiti moć velikog biznisa. Vidjećemo da li će od pregovora sa EU ostati vremena i za „ujedinjenje“.
Dejvid Kameron ide u istoriju kao najtragičniji premijer u istoriji – kao krivac za nešto što zapravo nije htio, za istupanje Britanije iz Evropske unije.
