Treba li BiH puno članstvo u EU ili je dovoljan “vrabac u ruci”?

„'Evropska perspektiva’ koja je obećana regionu 2003. u Solunu ostaje tačno to: perspektiva. Nakon pristupanja Slovenije 2004. i Hrvatske 2013. o pristupu pregovaraju samo Srbija i Crna Gora, a i to ide tempom puža. Ostale zemlje čekaju još dalje od vrata”, piše ugledni švicarski Noje cirher cajtung (NZZ).

Novinar tog lista Andreas Ernst, odličan poznavalac Balkana i ranije dugogodišnji dopisnik iz Beograda, piše da se u šest država iz evropske čekaonice osjeća frustracija, jer Evropska komisija i „pojedine države članice” uvijek iznova daju obećanja koja „ne žele ili ne mogu da održe”.

Kao primjere Ernst navodi što Kosovo i dalje čeka na bezvizna putovanja te što Sjeverna Makedonija ni nakon dogovora sa Grčkom i promjene imena nije otpočela pristupne pregovore. Napredak obje te zemlje je preporučila Evropska komisija.

„Briselska diplomatija se angažovala i žmirila na jedno oko čak i kada je parlamentarna potvrda sporazuma (sa Grčkom) u Skoplju došla uz ucjenjivanje jednog broja poslanika. Brisel je slavio ugovor o imenu zemlje kao istorijski”, piše Ernst.

U tekstu se dodaje da su ipak Francuzi i Holanđani bili protiv početka pregovora kada je na samitu EU sredinom juna došao trenutak da Makedonci naplate trud. „To se slobodno može nazvati kršenjem date riječi”, piše švicarski novinar.

„Proces se predstavlja kao meritokratski – reforme koje sprovode zemlje-kandidati treba honorirati integracionim koracima – ali je u stvari visokopolitičko polje u kojem vlasti država članica prije svega misle na svoje birače. A ti birači su, uz izuzetak nekih istočnoevropskih zemalja, skeptični ili čak protiv kada se radi o proširenju EU”, piše NZZ.

Pošto je već tako, dodaje se u tekstu, evropski političari su „izmislili svakojake rezervne programe” poput Berlinskog procesa. „Sastaje se po konferencijama, priča se o privrženosti reformama, infrastrukturnim projektima i programima pomirenja kroz saradnju mladih. Ali sve to uglavnom ostaje bez učinka.”

Prema mišljenju Ernsta, došao je trenutak za istinu koja ponekad može da pomogne čak i u politici. A on smatra da istina glasi ovako: „U dogledno vrijeme neće biti proširenja na zapadni Balkan. Za to nedostaje političke volje u EU, ona je previše okupirana sobom. Ali manjka i na strani kandidata koji tek donekle teže pravim reformama.”

Na Balkanu „nezavisno pravosuđe, efikasna uprava ili raznovrsni medijski krajolik nisu u interesu političkih elita. One bi mogle da budu opasne za moć ‘stabilokrata’. Dugovječnost njihovih režima počiva na jakim klijentelističkim mrežama. Od njih profitiraju hiljade ljudi – ali ne zbog dobrog rada, nego zbog lojalnosti.”

To je, piše Ernst, „cinična igra: EU se pretvara da hoće da primi kandidate, a ovi se ponašaju kao da se za to pripremaju. Jedni proziru druge i znaju da su prozreni. Šta učiniti? Najgora opcija je da se nastavi kao do sada. Vjerodostojnost je rijetka roba u ovakvim odnosima, a ovdje postoji opasnost da je sasvim nestane.”

Zato autor smatra da treba tražiti drugačije modele integracije „koji su sprovodivi u roku od nekoliko godina, a ne decenija”. „Vremenski brzo ostvarljiv cilj je važan kako bi se ponovo ojačao uticaj Evropljana u regionu. Bolje vrabac u ruci nego golub na grani: brzo dostižno djelimično uključenje motiviše jače nego daleko neizvjesno puno članstvo.”

Na taj način bi, navodi se u švicarskom dnevniku, bio ograničen i uticaj drugih sila na Balkanu, poput Kineza, Rusa i Turaka koji sada „profitiraju od evropskog manjka vjerodostojnosti”.

Ernst vjeruje da novi modeli integracije moraju da se koncentrišu na ekonomiju kako bi se životni standard približio onome u EU te prestalo masovno iseljavanje dobro obrazovanih. „Region je sada ekonomski jeftina proizvodna traka Evropljana”, piše on.

Jak privredni rast bi, navodi se, podstakao i demokratiju i pravnu državu. „Autoritarni režimi na Balkanu cvjetaju jer nema jakih građanskih društava. EU je decenijama pokušavala da uz pomoć nevladinih organizacija izgradi civilno društvo. To je propalo.”

„Vjerovatnije je da bi politikom privrednog rasta za par decenija opet nastala srednja klasa koja je samouvjerena i dovoljno jaka da sama traži prava i učešće u političkom procesu u ovim zemljama. Tada će doći i trenutak da se teži punom članstvu u EU”, zaključuje se u tekstu NZZ, prenosi Deutsche Welle.