Šta zapravo znači suspenzija Schengena
Donošenje odluke od strane Njemačke o suspenziji Schengena moglo bi se odraziti na sve, jer se postavlja pitanje kako će se prema tome odnositi druge države članice, istakao je za Anadolu Agency (AA) Zoran Perković, pomoćnik ministra za međunarodnopravne i konzularne poslove u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.
“Ako je Njemačka samo najavila donošenje odluke o suspenziji Schengena, to se može promatrati u konketstu pritiska na Evropsku uniju (EU) da se na današnjem sastanku ministara unutrašnjih poslova EU u Briselu dogovore kvote za raspodjelu izbjeglica.
U suprotnom, ako se donese odluka o suspenziji Schengena onda postaje besmisleno raspravljati o tome, jer to znači nešto posve drugo”, navodi Perković.
On je pojasnio kako suspenzija Schengena znači “ukidanje zajedničkih pravila te da se onda uvode interna koja može odrediti svaka zemlja za sebe kako će ih primjenjivati”.
Interna pravila
“Interna pravila znače da svaka država prema drugim može primjenjivati određene korake. Suspenzija Schengena je jasna poruka: pravila EU nas ne obavezuju. Važno je vidjeti kako će se stvari odvijati, jer suspenzija Schengena može biti privremeno otkazana ili vraćena.
Ako bi Njemačka, kao najmoćnija članica EU, primijenila otkazivanje Schengena to bi moglo značiti ozbiljno dovođenje u pitanje šengenskog sustava jer upitno je kako će se u skladu s tim ponašati Austrija, Francuska, Mađarska, Slovenija. Naime, i te države bi onda mogle donijeti odluku o uvođenju internih pravila i kontrole granica”, navodi Perković.
Primjena internih pravila, prema njegovim riječima, znači da neka od država može da odluči da li će nastaviti primjenjivati bezvizni režim ili uvesti vizni režim.
“To praktično znači da bi, primjerice, Baltičke države – Litvanija, Letonija i Estonija – zatim Portugal ili neka druga država mogli da nastave da primjenjuju bezvizni režim jer im sa Zapadnog Balkana ne prijeti azilantska kriza. S druge strane, države koje imaju te prijetnje primjenom internih pravila mogu uvesti, zbog prijetnje od azilantske krize, vizni režim prema državama iz kojih im to prijeti”, naglasio je Perković.
Pomoćnik ministra za međunarodnopravne i konzularne poslove u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine navodi kako je u prošlosti bilo slučajeva donošenja odluke o suspenziji Schengena, ali da se to prethodno najavljivalo i da je imalo određeni vremenski rok.
Primjerice, Austrija je za vrijeme Evropskog prvenstva na 15 dana suspendovala Schengen i uvela kontrole na granicama iz sigurnosnih razloga.
Ranija iskustva
Šengenski ugovor je bio suspendovan i 14. jula 2005. godine kada je Francuska, kao mjeru bezbjednosti nakon bombaškog napada u Londonu u kojem je ubijeno 52 ljudi, sedam dana prije toga zatvorila svoje granice.
Jedan od razloga za tu odluku bio je vjerovatno i strah od sličnog napada na tradicionalnoj vojnoj paradi povodom pada Bastilje 14. jula te godine.
Šengenski ugovor je sporazum koji je 14. juna 1985. potpisalo pet evropskih država (Belgija, Francuska, Njemacka, Luksemburg i Holandija). Sporazum je potpisan na brodu “Princeza Mari-Astrid“ na rijeci Mozel, pored Schengena, malog mjesta u Luksemburgu na granici Francuske i Njemačke.
Prema Šengenskom ugovoru, državljani države-potpisnice mogu se slobodno kretati u bilo kojoj drugoj državi-potpisnici ne pokazujući bilo kakav dokument na granici – pasoš, lična karta. Cilj ugovora je bio da se ukinu i harmoniziraju granični prijelazi izmedu zemalja-potpisnica. U vrijeme potpisivanja, ugovor nije imao veze sa Evropskom unijom (tada Evropskom zajednicom), dok to danas nije slučaj. Naknadne zemlje-potpisnice su donijele konvenciju kojom se ograničava ukupan broj šengenskih država na dvadeset šest.
Šengenske odredbe postale su dio europskog prava ugovorom iz Amsterdama 1999. iako prostoru službeno pripadaju i četiri ne-EU države: Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska. Područje trenutačno obuhvaća populaciju od više od 400 milioona stanovnika te površinu od 4.312.099 kvadratnih kilometara.
Zemlje Schengena su: Austrija, Belgija, Danska, Finska, Francuska, Njemačka, Island, Italija, Grčka, Luksemburg, Holandija, Norveška, Portugal, Španija, Švedska, Češka, Poljska, Estonija, Latvija, Litvanija, Lihtenštajn, Mađarska, Malta, Slovačka, Slovenija i Švicarska.
Četiri članice EU: Bugarska, Cipar, Hrvatska i Rumunjska, su se obvezale na ulazak u šengenski prostor. Prije pune implementacije šengenskih pravila, svaka zemlja mora ispuniti potrebne uvjete u četiri područja: zračne granice, vize, policijska saradnja i zaštita osobnih podataka.
Irska i Velika Britanija, iako članice EU, nisu potpisnice Šengenskog sporazuma.
Šengenske vize važeće su samo u zemljama potpisnicama Šengenskog sporazuma.
Državljani mikrodržava Andore, Monaka, San Marina i Vatikana i teritorija Grenland i Farska Ostrva mogu slobodno da se kreću po državama-potpisnicama Šengenskog sporazuma.
