Evropskoj uniji je potrebna migracija zbog penzionog fonda i zdravstvenog sistema

Adrian Heiermann, politolog i sociolog, i jedan od autora studije pod nazivom “Evropa kao cilj? Budućnost globalne migracije” od kraja 2017. godine radi kao stručni saradnik na berlinskom Institutu za stanovništvo i razvoj. Institut je osnovan 2000. godine kao društveno odgovorna fondacija i danas se bavi pitanjima globalnih i regionalnih demografskih promjena, piše Deutsche Welle.

Publikacija objavljena u Berlinu savršeno se uklapa u osnovnu djelatnost instituta. Autori Adrian Heiermann, Jana Aresin, Alisa Kaps i Reiner Klingholz posvećuju gotovo 90 stranica velikim pitanjima o migraciji: “Zašto nastaje migracija?”, “Koje su regionalne razlike?” ili “Kada je bijeg neizbježan?”.

Razlozi migracije

“Migracija je uvijek postojala”, kaže Heiermann u razgovoru za DW i dodaje: “Ali ranije su ljudi prvenstveno migrirali da bi se priključili novim oblastima”. Danas postoji nekoliko razloga za migraciju: “S jedne strane imamo takozvane humanitarne migracije. To su migracije u kojima ljudi bježe od progona, ratova ili sličnog. S druge strane imamo migraciju zbog obrazovanja ili spajanja porodice. Pored toga sve je više i miješanih migracija, gdje nije jasno koja je vrsta migracije u pitanju”. Heiermann objašnjava i da su ljudi danas u osnovi “mobilniji” nego su to bili prije: “Zbog globalizacije je sve više ljudi u prilici da migrira”, dodaje on.

Ekonomski faktori takođe igraju ulogu. U tom kontekstu, autori se pozivaju na ogroman jaz u bogatstvu između industrijskih nacija i manje razvijenih regija svijeta. U manje razvijenim dijelovima svijeta često nedostaje radnih mjesta za mlade. Posljedica je, kažu stručnjaci, jasna: osobe u dobi od 20 do 39 godina imaju posebno veliku želju da migriraju.

Ostale brojke koje su naučnici predstavili su impresivne. Samo 2017. godine, 258 miliona ljudi smatrano je međunarodnim migrantima. To znači da su živjeli izvan zemlje u kojoj su rođeni. Ovaj broj bi mogao nastaviti da raste u narednim godinama. Rezultati istraživanja Instituta “Gallup” sa sjedištem u Washingtonu, pokazuju da bi oko 750 miliona ljudi širom svijeta moglo zamisliti da se presele u drugu zemlju, ako za to dobiju priliku. To je 15% odrasle cijele svjetske populacije.

Sjedinjene Države su san svakog migranta

Prema rezultatima studije “Gallup”, migracija od 33 posto je najviša u Podsaharskoj Africi. U Latinskoj Americi i na Karibima, gdje je želja za migracijom najviše porasla od 2010. godine, ona iznosi 27 posto, a na Bliskom istoku i sjevernoj Africi ona iznosi 24 posto. Nasuprot tome, u različitim regijama Azije to je samo sedam do osam posto.

Adrian Heiermann pojašnjava da Evropska unija nikako nije “destinacija snova” većine migranata. Možda je, prema mišljenju ovog stručnjaka, u posljednjih nekoliko godina to bila svijest „u nekim dijelovima Evrope, ali, ko primjerice pogleda opseg migracijskih struja iz Latinske amerike u SAD, brzo će prepoznati da tamošnje migracije imaju jedan drugačiji obim nego u Evropi”, tvrdi ovaj politolog.

SAD kao fiksni centar migracije: Ovaj trend važi širom svijeta. Prema Gallup institutu, 21 posto potencijalnih migranata širom svijeta navodi da su SAD njihova željena destinacija. To je oko 158 miliona ljudi. S druge strane, u Njemačku želi 42 miliona, u Francusku 36, a u Veliku Britaniju 34 miliona ljudi.

Evropska unija treba migraciju

Razlog činjenice što Evropska unija zaostaje za Sjedinjenim Državama, prema autorima studije leži i u migracionoj politici EU. EU je “najkasnije” do dolaska velikog talasa izbjeglica u 2015. godini postavila cilj da što je moguće više ograniči (neregularne) migracije, i od tada je značajno opao ukupan “broj onih koji su tražili zaštitu”. Većina stanovništva je odobrila tu politiku.

Prema jednoj studiji Evropske komisije iz 2018. godine, 53 posto građana EU je “skeptično do negativno” prema migraciji iz zemalja koje nisu članice EU. „To je fatalno pogrešna procjena vlastite situacije”, objašnjavaju Heiermann i njegove kolege. Jer, rezultati analize pokazuju da EU treba sve više migranata samo zbog “predviđenog značajnog starenja društva”. Skoro širom EU sve veći broj građana odlazi u penziju. Rezultat: U budućnosti će biti sve manje onih koji doprinose zakonskim penzionim fondovima, dok će istovremeno sve više ljudi zavisiti od tih fondova. Istovremeno, troškovi njege i zdravstvenog sistema bi se mogli enormno povećati.

Uprkos ovoj sivoj slici budućnosti, Heiermann i njegove kolege ne žele čitaoce svoje studije ostaviti bez ikakve nade. Na primjer, Globalnim paktom o izbjeglicama, koji je Generalna skupština UN usvojila apsolutnom većinom u decembru 2018. godine, uspostavljen je okvir za saradnju u cilju globalne koordinacije migracione politike. A u Njemačkoj postoje prvi skromni znaci da se “nešto pokreće”. Nakon što je Zakon o doseljavanju usvojen u martu 2019. godine, savezna njemačka vlada preuzela je oprezan korak ka proširenju redovnih migracionih puteva, posebno za kvalificirane radnike.