EU i CETA – sve je dobro što se dobro svrši?

Nakon sretnog svršetka političkog trilera oko potpisivanja CETA-e Bruxelles je po hitnom postupku organizarao sastanak na vrhu s Kanadom koji je morao biti otkazan zbog peripetija oko podrške tom trgovinskom sporazumu u Belgiji. Da nekome u zadnji čas ne bi pali na pamet neki novi prigovori. Proces ratifikacije će, doduše, još potrajati, ali za početak su sada barem na sporazum stavljeni  prvi potpisi.

Gdje je krenulo nizbrdo?

No, teško da za ovaj slučaj može važiti ona poslovica “sve je dobro što se dobro svrši”. Jer Europljani moraju iz ovog debakla kojemu su za dlaku izmakli izvući pouku. Naravno da je ovdje u prvom redu zakazala središnja belgijska vlada koja je već odavno znala da se Valonija opire trgovinskom sporazumu s Kanadom i da će složene državne strukture iskoristiti za taj otpor.

Ali i Europska komisija je to već odavno znala. A mogla je i s vlastitog prozora vidjeti protivnike globalizacije koji su svoje prosvjede protiv ovog sporazuma jasno i glasno izražavali i pred institucijama EU-a. Odavno se moglo naslućivati da cijela stvar neće proći glatko. No, unatoč tome nitko nije došao na ideju da pravovremeno sasluša te kritike i prigovore kako bi ih što je moguće više uključio u pregovarački proces. Totalne protivnike CETA-e ni to, doduše, ne bi navelo da promijene mišljenje, ali bi se drama oko Valonije na taj način mogla izbjeći.

Sljedeći čin – u Nizozemskoj

Puno teže će stvari biti u idućem činu rješavanja krize. Ako Nizozemska nakon referenduma koji je održan u proljeće povuče svoje zeleno svjetlo za sporazum o pridruživanju Ukrajine EU-u, Europi prijeti vanjskopolitička i sigurnosnopolitička katastrofa puno većih razmjera. Jer Ukrajinu ne možemo ostaviti samu i priuštiti tako ruskom predsjedniku Putinu ovu pobjedu.

On je, pak, uveliko pomogao otrovnoj propagandi svog desničarskog jataka Gerda Wildersa. Ukrajinci će nam uskoro čučati pred vratima i Ukrajina će kao novopečena članica spiskati nizozemski novac – polemika se uglavnom vodila u ovom tonu. A u Nizozemskoj je bilo dovono građana koji su u ovo povjerovali ili iz nekog drugog razloga htjeli svojoj vladi očitati lekciju.

Ovako više ne može dalje

Europa glavinja iz krize u krizu i sve više gubi moć djelovanja. Za to svoj dio krivice snose svi akteri. Tako su, na primjer, pravila za održavanje referenduma u Nizozemskoj apsurdna. Nedostaje razumni kvorum koji bi zaustavio njihovu zlouporabu. Kampanja vlade u Den Haagu je, osim toga, bila mlaka, a Bruxelles se u priču oko referenduma, po običaju, nije miješao. Tako, međutim, dalje ne ide, jer  se Unija na ovaj način, korak po korak, onesposobljava. Budućnost Europe ne smije ovisiti o pojedinim slabim premijerima.

I, uopće, cijelo to klupko problema: opći gubitak povjerenja u politiku, najnoviji uspjesi desničarske propagande, povratak nacionaliz(a)ma i egoizma koji ga prati Bruxelles ne može riješiti sam. Ključ se nalazi u rukama 27 članica koje se moraju zapitati koliko im je Europa važna. I koliko su se spremne za nju angažirati. Inače će za nekoliko godina i posljednja od njih u morati “zatvoriti butigu” Bruxellesu.