Evropi prijeti raspad

Navala izbjeglica pretvara se u krizu Evropske unije. Institucije ćute, a zemlje-članice rade jedne protiv drugih. Evropskoj uniji preti političko vanredno stanje, komentariše Bernd Riegert.

Odista je zapanjujuće kada se vidi kako se zbog dolaska velikog broja izbjeglica olako odbacuju neke temeljne evropske vrijednosti. Ukoliko se ubrzo nešto ne promijeni, odnos prema izbjeglicama, tražiocima azila i migrantima postaće odista veliki izazov i ispit postojanosti EU.

Izbjeglicama više nije zagarantovano da će se prema njima dostojanstveno postupati u Grčkoj, Mađarskoj, pa ni u Njemačkoj. Izbjeglički domovi su pretrpani, djeluju bande krijumčara, postoji netrpeljivost i huškanje protiv izbjeglica, ali i neuslovni kampovi uz zgrade željezničkih stanica ili u centru Brisela. Sve ovo je gorka realnost i nema ništa zajedničko sa “solidarnošću među Evropljanima” o kojoj se tako rado propovijeda.

Čini se da čak ni njemačka kancelarka Angela Merkel nema neki plan. S jedne strane ona izjavljuje da pravila Sporazuma iz Dablina više ne funkcionišu u EU. S druge strane ona insistira da se Mađarska, Grčka i Italija moraju pridržavati upravo tih nefunkcionalnih pravila kada je riječ o registraciji izbjeglica koje pristižu. “Pravila Dablina” predviđaju da se o izbjeglicama i tražiocima azila u EU brine ona zemlju u koju oni prvo kroče.

Dablin je mrtav, živjela vlastita pravila

Tako više ne ide. Njemačka, Austrija i druge države koje primaju većinu izbjeglica, traže ukidanje sadašnjih pravila i “pravednu” raspodjelu tražilaca azila u svih 28 država članica. Većina država članica ipak nije pogođena sadašnjom krizom i zbog toga kod njih nema interesa za promjenu pravila, pogotovo za uvođenje raspodjele izbjeglica na osnovu nekih kvota. Sve dok izbjeglice listom žele da se dokopaju Njemačke, Švedske ili Austrije, stvari su sasvim u redu – smatra se u Poljskoj, Španiji, Irskoj, Finskoj i u drugim zemljama. Solidarnost? Ništa od toga.

Na taj način se pod pritiskom aktualne krize postojeća pravna regulativa raspada sama od sebe, a EU to bespomoćno posmatra. Desno orijentisana vlada Mađarske pokušava da haotično stanje savlada podizanjem ograde prema Srbiji i propuštanjem izbjeglica ka Njemačkoj i Austriji, što predstavlja kršenje važećih propisa. Austrija i Njemačka se od toga brane protestima i pojačavanjem kontrole granica. Kancelar Austrije otvoreno prijeti finansijskim sankcijama državama EU koje ne pokazuju solidarnost, a koje, između ostalog, povlače sredstva iz budžeta EU u koji Austrija uplaćuje više novca nego što ga dobije nazad.

Poštedi mene, idi kod komšije

Između evropskih država bi na taj način vrlo brzo mogli da se stvore konflikti koji bi mogli da dovedu do ukidanja slobode kretanja unutar “Šengenskog prostora” i do ponovnog uvođenja graničnih kontrola. Ukoliko se ne može pouzdati u to da će druge države EU poštivati važeće propise, onda ne preostaje ništa drugo nego da pojedine zemlje sama preuzme zaštitu svojih granica. To je logika koja ugrožava ono što je do sada postignuto unutar EU. Po pitanju izbjeglica već dugo važi princip: poštedi moju kuću, zapali komšijinu.

Krizom pogođena Grčka, koja je upravo spašena tako što je EU pokazala enormnu solidarnost, po pitanju izbjeglica je još prije nekoliko godina odbacila sva pravila ponašanja. Tamo ne postoje domovi za tražioce azila, niti procesi tokom kojih se odlučuje o zahtjevima za azil. Grčka ljude za koje je dužna da se postara jednostavno šalje ka sjeveru i “istovara” ih na takozvanu Balkansku rutu.

Preko Makedonije i Srbije izbjeglice potom prelaze granicu i ulaze u Mađarsku, također članicu EU, iako su u Grčkoj već jednom stupili na teritoriju jedne države iz ove organizacije. U određenoj mjeri se može razumjeti stav vlade u Budimpešti za koju je takav razvoj događaja neprihvatljiv. Italija se ponaša na sličan način, u nešto blažoj formi. Velika Britanija pokušava da se izoluje i ima spor sa Francuskom oko kontrole luke u Kaleu i ulaza u Eurotunel. Sramota da se to dešava usred Evrope.

Najavljena kriza

Niko u Evropi nije bio spreman za rast broja izbjeglica, iako je to bilo predvidivo. Čak ni Njemačka. U toj zemlji se već godinama smanjuju kapaciteti za prijem izbjeglica, umjesto da se povećaju. Savezna vlada i savezne zemlje se spore oko toga ko je zadužen da snosi troškove smještaja tih ljudi. Savezni organi imaju premalo službenika u odjelima koji odlučuju o zahtjevima za dobijanje azila. Ni iz centrale EU u Briselu nema boljih vijesti.

Evropska komisija se upravo budi nakon ljetne pauze i usput spominje kako je još u maju usvojen plan djelovanja od deset tačaka. Države članice ga nisu sprovele. Još tada je Komisija konstatovala da u Španiji i Grčkoj zbog velikog broja izbjeglica vlada “vanredno stanje”. Ni tada nije došlo do prijeko potrebnog prebacivanja izbjeglica ili tražilaca azila u druge države EU.

Ukoliko ministri unutrašnjih poslova EU, koji se inače sastaju tek za 13 dana, ne postignu dogovor o reformi “pravila iz Dablina”, o uspostavi azilantskih centara u Italiji, Grčkoj, Mađarskoj i Bugarskoj, te o ključu prema kojem će se izvršiti raspodjela izbjeglica po državama članicama, onda će se EU vratiti u vrijeme čuvanja granica na nivou pojedinih država, u vrijeme rampi, žica i zidova. Onda bi, neovisno o sudbini izbjeglica, cijeli projekat ujedinjene Evrope zapao u veliku krizu.