EU: Više demokratije – manje djelotvornosti?

Nakon oštrih kritika Europska komisija je popustila. O trgovinskom sporazumu CETA između EU-a i Kanade odlučivat će nacionalni parlamenti. To znači da sad počinje stvarno natezanje, smatra Barbara Wesel.

Potpuno suludo i potpuno promašeno. Tako su kritičari napadali ponašanje Europske komisije jer je htjela ratificirati trgovinski sporazum s Kanadom bez sudjelovanja nacionalnih parlamenata. To je kriva odluka u krivo vrijeme: u takvoj situaciji kad su Britanci upravo odlučili napustiti EU ne smije se progurati takav sporazum bez suodlučivanja narodnih zastupnika zemalja članica, kažu kritičari.

Time bi kritika nedemokratskog postupanja u Europskoj uniji bila na najgori mogući način potvrđena i istovremeno i sve predrasude prema Bruxellesu.

Europska komisija popustila

S obzirom na kritike predsjednik Komisije Jean-Claude Juncker je morao popustiti i omogućiti nacionalnim parlamentima da sudjeluju u ratifikaciji sporazuma CETA. Zeleni u Europskom parlamentu odmah su pozdravili tu odluku.

Nazvali su je “uspjehom civilnog društva i europske demokracije”. Time su načelno u pravu, jer bez sumnje je demokratičnije ako svih 28 parlamenata EU-a sad još jednom preispitaju sve odredbe toga trgovinskog sporazuma.

Jasno je također da prijedlog sporazuma – isto kao i TTIP – ima bitnu porođajnu grešku, da se o pojedinostima već godinama pregovaralo tajno. To je upravo netransparentnost koju se Europi uvijek predbacuje. Sad će dakle parlamenti zemalja članica biti naknadno uključeni. Time će početi višegodišnje natezanje. Jer, trgovinski dio ugovora stupa na snagu čim ga prihvati Europski parlament. A dijelove, koji se tiču nacionalnih mjerodavnosti, pratit će u zemljama članicama zahtjevi za promjenama. Kod ugovora s Južnom Korejom to je trajalo više od četiri godine.

A može se pretpostaviti koliko dugo će trajati proces ratifikacije TTIP-a nakon svih žestokih kritika i prosvjeda protiv sporazuma sa SAD-om.

Procesi odlučivanja postaju duži

Sad će se veseliti svi protivnici trgovinskih sporazuma zbog kritike zaštite investitora i posebnih sudova. Ali, koliko je opravdano čisto oduševljenje zbog ove pobjede “demokracije”? Procesi odlučivanja u EU-u time će postati još duži, a Komisija manje-više nesposobna za djelovanje. Ona bi se, istina, s jedne strane trebala pobrinuti za rast i radna mjesta, a s druge strane ne može više u sadašnjem političkom ozračju progurati daljnju liberalizaciju tržišta, koja je dosad vrijedila kao najbolje gospodarsko-političko sredstvo.

Nova načela

Načelno postoji mnoštvo nerazjašnjenih pitanja. Kako je moguće postići razuman balans između demokratske javnosti i diskretnog vođenja pregovora? Kako ubuduće može u Europi biti postignut gospodarski rast, ako nisu poželjne daljnja liberalizacija i globalizacija? Koliko prostora za djelovanje može zadržati Europska komisija, ako nacionalne države radije o svemu žele same odlučivati?

Posebno zanimljivo će zacijelo biti kad se bude radilo o pregovorima za izlazak Velike Britanije iz EU-a. Tada bi, po uzoru na sporazum CETA, o novim trgovinskim sporazumima trebali moći odlučivati ne samo vlade članica EU-a nego i svi nacionalni parlamenti. Ako bude tako, Brexit će vjerojatno postati najduži proces rastave novijeg doba.