Episkop Grigorije i biskup Uzinić: U našoj različitosti želimo biti jedno

Bog se uvijek i svugdje zauzima za sve nas, poručio je episkop zahumsko-hercegovački i primorski vladika Grigorije tokom večerašnjeg ekumenskog molitvenog slavlja u prepunoj Katedrali Gospe Velike u Dubrovniku, kojoj su prisustvovali brojni katolički i pravoslavni vjernici, javlja Anadolu Agency (AA).

Vladiku Grigorija u katedrali dočekao je dubrovački biskup Mate Uzinić uputivši mu dobrodošlicu i riječi pozdrava, porukom «dobrodošao brate Grigorije». Na isti način uzvratio mu je vladika Grigorije tokom obraćanja u dubrovačkoj katedrali.

“Zamolio bih vas da se prisjetite kada ste bili u istinskoj ljudskoj nevolji, bezizlaznoj situaciji, kada ste bili potpuno nemoćni neki za vas krucijalni problem. Ako vam je tada bilo teško da niste imali snage da razgovarate sa ljudima, a kamoli da se pomolite Bogu, ako ste u tim momentima jedva imali snage da dišete, ako ste usred sopstvene nevolje i muke bili bespomoćni i napušteni od drugih ljudi, a ipak ste osjećali da je pored vas neko ko vas ne da, ko vas voli, da li ste se ikada – nakon što biste konačno ugledali svjetlost na kraju tunela i pošto bi vam se ponovo vratila životna snaga i sposobnost govora zapitali – ko je to bio sa vama kada ste bili sasvim iznemogli i posustali, ko vas nije napuštao kada ste bili sasvim izgubljeni i zaboravljeni, ko se zauzimao za vas, vrativši vas u konačnici u život? Budući hrišćani osjetit ćete i shvatit ćete da je to bio Bog”, naveo je vladika Grigorije.

I uistinu, rekao je vladika Grigorije, i večeras u prijatnoj atmosferi molitve i susreta, ali i u sve dane našeg života zbiva se jedinstveno čudo – čudo prisustva Božijeg.

“O čudu Božijeg prisustva moglo bi se, siguran sam, reći mnogo toga ali ja sam, povodom navedene teme, između ostalog, odlučio da podijelim sa vama jedno sasvim lično iskustvo. Naime, još dok sam bio dijete, dešavalo mi se da se zateknem sam u kući, u polju, u planini, u šumi… Potpuno i apsolutno sam. I baš u takvim trenucima vijek bih osjećao neko za mene neobjašnjivo prisustvo. U tim situacijama nametala bi mi se, sama po sebi, razna pitanja, ali ponajčešće ono: ko je to bio tu, pored mene, kada nikoga nisam mogao da vidim, odnosno kada sam bio sasvim sam? Bio je to Bog”, rekao je, između ostalog, vladika Grigorije. Sve to, naglasio je, što je, između ostalog, rekao bilo je jedan od ključnih razloga što je, postavši sveštenoslužitelj, okupljenim vjernicima često govorio da je u trenutku molitve, Hristos duhom svetim, «tu među nama».

S druge strane, rekao je vladika Grigorije, “kao što se masa tiskala oko Isusa i bila veoma blizu njega, tako je i Duh Sveti blizu nas”.

“Ukoliko smo otvoreni za njega, on je prisutan u nama i među nama, dakle, on kuca na vrata srca naših. On nije duh koji porobljava, nego duh koji oslobađa. Nasuprot raznim nazovi harizmaticima i njihovim slijepim sljedbenicima i na Istoku i na Zapadu, trebalo bi da vjerujemo u Svetog duha Boga, duha Božijeg, duha Isusa Hrista. Isto tako trebalo bi da budemo neprestano svjesni da on nije ljudski duh, duh vremena, duh koji se na bilo koji način može posjedovati ili kojim se kako bilo može upravljati. On diše i kreće se, gdje i kada i kako on sam hoće. Otuda su sanjarenja pomenutih harizmatika o posjedovanju Duha svetog uvijek jednaka ludilu prelesti zabludjelog uma, koji svojata Duha svetog – duha slobode, da bi na osnovu toga mogao poučavati, i to je još opasnije – ovladavati dušama ljudi oko sebe učvrščivajući ih u fanatizmu i lažnoj sigurnosti, a za sebe izvlačeći neku korist. A, kako takvi lažni duhovnici i ne bi bili samouvjereni kada su, u svom neznanju ubijeđeni da posjeduju takve moći?”, poručio je vladika Grigorije.

Stoga je, zaključio je, od neobične važnosti da osvijetlimo u nama samima čijenicu da niko, bio to biskup, profesor ili pobožni vjernik, ne može posjedovati Duha svetog.

Biskup duborvački Mate Uzinić rekao je kako želi posegnuti za mišlju pape u miru Benedikta XVI koju je napisao još kao Josip Racinger u svom djelu “Teološki nauk o principima – elementi fundamentalne teologije”.

“Ja to vidim kao odgovor na te njegove misli. Zadaća je svakog odgovornog kršćanina, a na poseban način teologa i poglavara crkava, da otvore prostor onome što je teološki moguće. Dakle, to je prvo, otvoriti prostor onome što je teološki moguće. I ovo je naše druženje, molitveno druženje otvaranje tog prostora”, poručio je biskup Uzinić.

Također, navodi se, da bez jeftine površnosti posvuda uočavaju i žive ono oprečno, u svjetlu hitne zadaće i jedinstva bez jednoličnosti.

“To je ono također što činimo. Živimo ono oprečno. Mi jesmo drukčiji, ali želimo ne biti uniformirani i jednolični, jer to bi bilo pogrešno. Nego u našoj različitosti želimo biti jedno”, rekao je biskup Uzinić.

I da ne pitaju samo o održivosti ujedinjenja, to je zapravo najvažnija, njegova misao, rekao je biskup Uzinić, o priznavanju drugoga, nego još više o održivosti daljnje razjedinjenosti.

“Jer, kaže on, opravdanje nije potrebno jedinstvu, nego razjedinjenosti. Ne trebamo se pitati hoćemo li, možemo li održati ove naše molitvene susrete. Nego se trebamo pitati možemo li i smijemo li još uvijek održavati ovu našu razjedinjenost. To je pitanje koje mi sebi trebamo postaviti. Jer, razjedinjenost je ono što sablažnjava. I ono što mi ovim molitvenim susretom želimo mijenjati, naravno stavljajući sve u ruke Gospodnje jer nismo mi ti koji možemo činiti jedinstvo, nego on, a njegova desnica kaže geslo ovogodišnjeg molitvenog susreta: snagom se prodičimo”, poručio je biskup Uzinić.