Čedomir Jovanović: U BiH previše ljudi u politici živi od statusa quo

Čedomir Jovanović, predsjednik Liberalno-demokratske partije, u intervjuu za Oslobođenje govorio je o Srbiji, BiH, Kosovu, posjeti Beogradu Joea Bidena…

Beograd je posjetio Joe Biden i – kako se očekivalo – sa novim/starim premijerom Srbije razgovarao o Kosovu, hvaleći vodeću ulogu Srbije u regiji. Ima li razloga za pohvale?

– Iz dosadašnjeg iskustva možemo zaključiti da ovakve posjete uvijek donesu određeno pomjeranje unaprijed i vjerovatno ćemo u narednih nekoliko mjeseci vidjeti određene rezultate u pregovorima sa Kosovom, možda čak i u odnosima između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Ono što ostaje suštinski problem je što će svi ti rezultati doći kao posljedica pritiska spolja i što se neće suštinski odraziti na stanje u Srbiji ili bilo kojoj drugoj zemlji regiona.

U atmosferi u kojoj pola Vlade rehabilituje Miloševića, dok druga polovina navodno vuče Srbiju ka EU, prije možemo očekivati da se zemlja dalje udalji od evropskih vrijednosti, da se prepusti sporom padu u nacionalizam i politička lutanja. Bez obzira na to, svaki korak ka rješenju kosovske krize treba pozdraviti jer svaka alternativa dogovoru će nas vratiti u atmosferu potpune propasti i beznađa”.

Bosna i Hercegovina, makar javno, nije spomenuta, mada smo se mi prepoznali u rečeničnom sklopu o iskri koja može raspaliti vatru u regionu: Milorad Dodik obećava referendum o odluci Ustavnog suda BiH koji je kazao da dan entiteta mora biti prihvatljiv svim građanima RS-a.

Problem je utoliko veći što Dodik ne krije svoj animozitet spram BiH, a sad i spram SAD-a iako je javna tajna da je dugo bio američki kadar na ovim prostorima. Šta mislite: da li će i BiH, slijedom eventualnih razgovora iza zatvorenih vrata, biti dovoljno jaka iskra da se Vučić pozabavi svojim utjecajem na Dodika?

“Mislim da je odnos Srbije prema Bosni i Hercegovini posljedica nespremnosti da se zemlja do kraja i iskreno opredijeli za evropsku politiku i definitivan raskid sa politikom devedesetih. U tom političkom vakumu, koji u Srbiji rado zovu “vojna neutralnost”, naša zemlja vodi istovremeno proevropsku i antievropsku politiku, postajući jedini oslonac u regionu za polugu ruskih interesa, koje je trenutno teško definisati mimo želje da cijeli region ostane u statusu quo, odnosno trajno nestabilan. Dodik samo vješto ispunjava taj prazan prostor koji stvara neodlučnost Beograda da se promijeni do kraja i iskreno.

Kako, inače, vidite situaciju u BiH?

“Poslije dugo vremena, parafiranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU je stiglo kao dobra vijest iz Bosne i Hercegovine i daje određenu nadu da je i u ovakvim okolnostima moguće napraviti neke ohrabrujuće korake. Ipak, ostaje utisak da se u Bosni i Hercegovini i dalje najbolje vidi presjek stanja u cijelom regionu, da previše ljudi u politici živi od statusa quo, od nacionalizma i mržnje, premalo ih se trudi da stvori perspektive iz kojih će naša budućnost izgledati bolje”.

Nije nimalo sjajan ni odnos Srbije i Hrvatske, Beograd i Zagreb razmjenjivali su verbalne baražne vatre mjesecima i jedino što su na obje strane istovjetno zaključili jeste da Drugi svjetski rat nije završen. Ako smijem primijetiti, makar po izjavama s obje strane, i jednima i drugima smeta podatak da je fašizam makar 1945. pobijeđen: srljamo li to mi opet u ratove?

“Iako mi nekad izgleda da ispod tanke kore mira ratove nikad nismo ni završili, nadam se da u društvima u regionu nema više potencijala da ponovo uđu u sukobe koji su nam uništili prošlost i čije posljedice ćemo još dugo osjećati. Ono što ipak zabrinjava je restauracija sistema vrijednosti pravljenog na mržnji i nerazumjevanju, koji u novim generacijama izgleda da ima još vjerniju publiku. Koketiranje sa nacionalizmom, kojem je u većoj ili manjoj mjeri bila sklona svaka vlada u svim zemljama u okruženju, na kraju ima preveliku cijenu, kao što je ima i nesposobnost ljudi odgovornih za sudbine naših zemalja da ljudima pokažu korist od primjene sistema vrijednosti, pomirenja, mira i stabilnosti”.

Bili ste – barem se LDP pominjao – mogući izabranici da ne kažem saučesnici u ovoj, najnovijoj Vučićevoj vladi. Šta se dogodilo?

“Srbija je novu vladu čekala tri mjeseca uprkos ubjedljivoj većini vladajuće koalicije. Za to iščekivanje nikada nismo dobili neko jasno objašnjenje, ali sa velikom vjerovatnoćom možemo reći da su ta tri mjeseca vakuma, u kojem je zemlja stajala u mjestu, posljedica političkih okvira koje nisu crtali oni koji su za to dobili ovlašćenje od birača na izborima, nego su ti okviri iscrtani na opskurnim sastancima, iza zatvorenih vrata, održanim tokom tajnih i privatnih posjeta. Četiri poslanika LDP-a po brojevima ne znače mnogo ubjedljivoj parlamentarnoj većini koja stoji iza ove vlade. Ipak, nemogućnost postizanja dogovora sa nama ima veliku simboličku težinu, odnosno nagovještava naredne četiri godine potrošene na tapkanje u mjestu, na spore procese pomirenja, nesposobnost unutrašnjih promjena i spoljnopolitičkih lutanja”.

Čemu uopće toliko Vučićevi izbori u Srbiji? Imate li Vi objašnjenje?

“Mislim da su ovi parlamentarni izbori održani dijelom da bi Vučić mogao da dâ podršku kadrovima svoje stranke na lokalu i u pokrajni koji ipak ne dijele njegovu popularnost. S druge strane, moguće da je postojala neka ideja da će ubjedljiva većina SNS-a moći da formira nekakvu drugačiju vladu, ali je zbir vektora, unutrašnjih i spoljnih, na kraju doveo do sličnog rezultata koji smo imali i prije izbora, pa je nova vlada praktično rekonstruisana ona prethodna, odnosno željena promjena svela se na par, uglavnom nestranačkih, ministara”.

Nekako smo duboko uvjereni da se procesi u regionu ne mogu posmatrati odvojeno, bez obzira na to što smatram europskim grijehom spram BiH činjenicu da je međunarodni angažman pomogao i Hrvatskoj i Srbiji na putu ka EU, no čini mi se da vrijeme pokazuje da smo ipak priča spojenih sudova. Kada će ovdje biti drugačije, da ne kažem bolje?

“Danas je cijeli politički kontekst znatno komplikovaniji nego što je bio prije deset ili dvadeset godina, kada smo svoje perspektive odbacili da bismo se posvetili ratnom i svakom drugom ludilu”.

Ekonomska kriza, pitanje izbeglica i unutrašnje turbulencije u EU su znatno skinuli fokus od našeg regiona. Prostor da se ide naprijed ipak postoji, mada je dosta teško očekivati posvećeniji pristup Evrope našim zemljama kad ih sa naše strane stalno dočekuje ista nesposobnost da se mijenjamo i da konačno radimo u korist naše budućnosti umjesto što uporno hranimo prošlost koju smo jedva preživjeli. Kada svako od društava u regionu ne bude imalo veći prioritet od integracija, pomirenja, transformacije društva, imaćemo pravo da tražimo posvećeniji pristup Evropske unije i jasan plan koji će našim zemljama moći da ponudi interes prepoznatljiv svakom čovjeku”.